Godina dana ruskog Krima – unatoč problemima rijetki žele nazad

Izblijedjele
plavo-žute ukrajinske nacionalne boje na poštanskim sandučićima i
registarskim pločicama među posljednjim su tragovima nekog drugog
vremena, podsjetnik na doba prije nego što je Rusija prkoseći
međunarodnoj zajednici apsorbirala Krim.

Danas, godinu dana od kontroverznog referenduma o pripojenju
Krima 16. ožujka, krvavo crveni ruski grb s dvoglavim orlom sjaji se sa
zgrada u glavnom gradu Simferopolju i jasno simbolizira promjenu vlasti
na poluotoku.

“Ima pluseva i minuseva”, kaže Victoria, majka troje djece, dok
šeta glavnom pješačkom ulicom nazvanom po Karlu Marxu. “Iako zna biti
teških trenutaka, pitajte sve: 95 posto će vam reći da ne žele povratak
na staro”.

Kao i mnogi drugi stanovnici Victoria hvali nove socijalne dobitke, poput besplatne zdravstvene skrbi.

“Ali morali smo se naviknuti i na mnogo novih zakona”, dodaje.

Zamršena ruska birokracija i dugi redovi za nove putovnice među
glavnim su zamjerkama. A vlasnici kuća ili zemlje moraju posegnuti
duboko u džep da se ponovo upišu u vlastovnice.

Prekoputa krimskog parlamenta stoji tenk Crvene armije iz Drugog
svjetskog rata. Podsjetnik na to da su se Rusi i Ukrajinci nekad borili
protiv zajedničkog neprijatelja. U blizini radnici obnavljaju rusku
pravoslavnu crkvu.

Još su vidljive ulične fotografije i ostaci buketa cvijeća u
spomen na poginule u Kijevu prije godinu dana, kad su se prozapadni
prosvjednici sukobili s policijom prije nego što je Viktor Janukovič s
vlasti pobjegao u Rusiju.

Više od stotinu prosvjednika i određen broj policajaca izgubilo
je živote. Neki od njih bili su poznati bivšem ukrajinskom vojniku
Vladislavu. “Bili su mi prijatelji”, rekao je taj 34-godišnjak koji sada
zarađuje prevozeći turiste.

“Zbacivanje predsjednika šokiralo nas je tada. Nitko nije želio
vladu koja će doći silom”, kaže Vladislav dodajući da su izbori bili na
vidiku i da su dani korumpiranoj Janukovičevoj vlasti bili odbrojani.
Zahvalan je što je Krim pošteđen takva krvoprolića i što je sada u
sastavu Rusije.

Danas prima mjesečnu mirovinu od 23 tisuće rubalja (2700 kuna),
trostruko više nego kad je Krim bio ukrajinski. “Vidjet ćemo hoće li ta
poboljšanja potrajati”, rekao je.

Utjecaj zapadnih sankcija na Rusiju vidljiv je i na Krimu.
Cijene rastu, lokalni McDonalds je zatvoren, a bankomati izbacuju strane
kartice.

Gradnja mosta koji bi Krim trebao povezati s ruskim kopnom preko
Kerčkog tjesnaca trebala bi donijeti napredak, ali 19 kilometara dug
most, vrijedan 3,5 milijarde dolara neće biti gotov do 2019. godine.

Razdor u obiteljima

Protivnici aneksije samozatajni su. Bivša menadžerica u turizmu
Katja tvrdi da su glasovi nezadovoljstva među krimskih dva milijuna
stanovnika brzo utišani djelovanjem ruske tajne službe FSB-a. “Ljudi su
stvarno preplašeni”, rekla je.

Ona je odbila vratiti svoju ukrajinsku putovnicu i morala je
službeno odbiti rusko državljanstvo. “Sada ne mogu naći posao i imam
ograničeno stanarsko pravo iako živim u stanu koji je moje vlasništvo”,
nastavlja Katja, koja se nada da će se uskoro preseliti u Kijev.

Zatim, tu je i 300 tisuća krimskih Tatara, među kojima su mnogi
bojkotirali prošlogodišnji referendum. Sjećanja na brutalnu Staljinovu
deportaciju Tatara 1944. i dalje su svježa, a oni se sada osjećaju sve
više marginalizirani u svojoj pradomovini.

Problema s lojalnošću zato nema u Sevastopolju. Grad koji je
osnovala carica Katarina Velika bio je dom ruske crnomorske flote 230
godina, čak i nakon raspada SSSR-a – zahvaljujući posebnom sporazumu
Moskve i Kijeva. Luka je ostala južni bastion ruske vojne moći i
povijesne odanosti Moskvi.

U glavnoj ulici suvenirnice prodaju majice i šalice s Putinovim
likom i magnete za hladnjake s ruskom trobojnicom. “Referendum prije
godinu dana bio je kao javni praznik”, govori Darija, vlasnica male
prodavaonice mješovitom robom.

Ona je ponosna Ruskinja i žalosti je jedino, osim sukoba na
istoku Ukrajine, što je promjena vlasti na Krimu unijela razdor u mnoge
obitelji, uključujući njezinu.

“Moji baka i djed žive pokraj Kijeva”, kaže Darija. “Samo baka razgovara s nama. Djed ne želi jer podržavamo Rusiju”.