Postkršćansko ili pretkršćansko društvo

Nalazimo se,
kako kažu filozofi, u vremenu postmoderne, a neki će reći kako živimo u
postkršćanskom društvu, tj. u društvu u kojemu više ne igraju veliku ulogu
kršćanske vrijednosti. Vrijeme i društvo u kojemu živimo ima određene značajke
koje ga čine različitim od prethodnim razdoblja ljudske povijesti. Neki će reći
kako je temeljna značajka postmoderne površnost; živi se bez dubine, bez
promišljanja i traženja (dubljih) razloga vlastitoga življenja i svega
postojećega. Jednom riječju, vrijeme postmoderne vrijeme je raspada čovjeka i
društva u kojemu živi. Kao posljedicu tog rasapa imamo pretjerani individualizam:
čovjek je ostao bez Boga, ali i bez drugoga. Ostavši sam postao je lak plijen
iracionalnom i novooživljenim mitovima. Televizijski su zasloni pretrpani
filmovima i serijama o vukodlacima, vampirima, zombijima itd. Mitski jezik
iskrivljuje stvarnost tako da se stvara paralelni, nestvarni svijet u kojemu
živi sve više i više ljudi koji postaju potrošači mitova, a time i pogodni za
daljnje manipulacije prikrivenih centara moći. 

Suvremeni čovjek pripada
sadašnjosti; prekinuo je veze s tradicijom, s prošlošću, a budućnost mu je
predaleka; on želi sve, odmah i ovdje. Jedini jezik koji dobro razumije jest
jezik zadovoljenja osjetila, jezik užitka. Nema više vrijednosti ni ideala.
Nešto je vrijedno onoliko koliko je korisno, onoliko koliko pruža zadovoljstva
i užitka. To je, dalje, dovelo do velikog ubrzanja života; vijesti, a i sam
život teče kao na traci; više se nema vremena, svi su postali strašno
nestrpljivi; više se ne uspijeva ni film ili nogometnu utakmicu odgledati do
kraja; traži se uvijek iznova nešto novo, nešto što privlači pozornost, nešto
bizarnije, čudnije od onoga što je bilo maloprije. Zato se snimaju selfiji i
video uradci koji se “šeraju” preko društvenih mreža, s nadom da će ih netko
lajkati, da će barem na kratko postati celebrity. Kratko rečeno, suvremeni je
čovjek izgubi vlastiti identitet; njega više ne određuje pripadnost skupini
(obitelji, narodu, vjerskoj zajednici), nego ga određuju društvene mreže,
lajkanje. U biti današnji čovjek više zapravo i ne živi u stvarnom svijetu; život
se odvija drugdje, na mrežama, na ekranu.

Bez Boga, bez
drugoga i bez sebe zapadni je čovjek postao žrtva strahova, a već i površna
analiza sadržaja koje nudi suvremeno društvo otkrit će kako je strah svih
strahova strah od smrti. Neki će sociolozi stoga prozvati suvremeno zapadno
društvo kao post-smrtno društvo, u smislu trajnog nastojanja da se smrt progna
iz svih društvenih sadržaja. U želji da se potpuno pripada sadašnjosti krije se
san o trajnom življenju bez prijetnje smrti, odnosno želja da se život produži
što je više moguće. I kad se pojave prvi vjesnici smrti, u obliku starenja
tijela, tada se nude različite metode i tretmani pomlađivanja, uključujući i
estetsku kirurgiju. Taj pokušaj desocijalizacije smrti dovodi samo do još veće
otuđenosti i osamljenosti suvremenog čovjeka.

S navedenim
značajkama, posebno istaknutim strahom od smrti, suvremeno se zapadno društvo
predstavlja više kao pretkršćansko, nego postkršćansko društvo. Naime, upravo
kršćanstvo nudi „lijek“ koji je potreban današnjem društvu; nudi mu poruku o
tome kako je smrt pobijeđena, nadvladana te kako čovjek nije određen za
ništavilo, nego za besmrtnost za kojom žudi. Svojom porukom o bratstvu i
sestrinstvu svih ljudi, a osobito porukom o milosrdnom i dobrom Ocu koji ljubi
svakog čovjeka, kršćanstvo također nudi lijek protiv osamljenosti i otuđenosti
današnjeg čovjeka. Svojim navještajem spomenutih poruka kršćanstvo je uspjelo
kroz prva stoljeća kršćanstva pobijediti strahove koji su razdirali stari
poganski svijet. Hoće li u tome i danas uspjeti ovisi o nama suvremenim
kršćanima, tj. ovisi o tome koliko smo spremni radikalno i radosno živjeti
poruke koje kršćanstvo nudi čitavome svijetu.