Violinist Marko Ramljak: Sumnja i strah naši su najveći neprijatelji na putu do ostvarenja snova

Najljepše životne priče uglavnom potječu iz Dalmacije, najčešće je razlog tome što upravo oni koji postižu uspjehe u svijetu uvijek se rado vraćaju u svoj rodni kraj. Jedna takva priča je ona glazbenika Marka Ramljaka koji se još kao dijete odlučuje za violinu koja mu je uz gitaru postala životna suputnica, a u svoj rodni Šibenik vrlo često navrati iz Ljubljane gdje živi nešto više od 10 godina.  Marko je surađivao s brojnim renomiranim glazbenicima u Hrvatskoj i svijetu, ali najveću pažnju domaće javnosti privlači za vrijeme suradnje s Gibonnijem i Matijom Dedićem. Iza njega su tri solo albuma; Marko Ramljak (2004), Rebaltadura (2008) i treći Mindset koji je izašao početkom ove godine.

O glazbi koju stvarate izuzetno je teško pričati i definirati, a može li se reći da je ipak jazz Vaša glazbena baza?

– Jazz, punk, pop, rock, fusion, metal, klasična glazba…To su u neku ruku pretinci koji su smišljeni da bi se nekako izdefinirala umjetnikova prepoznatljivost. Danas stvari stoje puno drugačije jer se u svijetu dešava fuzija svih idioma i nastaje nekakva nova glazba. Moja baza je da glazba kakva ona god bila ima u sebi ljepotu i to na bilo kakav način. To ne treba biti isključivo jazz nego nešto što ima veze s prepoznavanjem svojih mogućnosti i snalaženjem unutar njih. Stavljanje sebe u pretinac nije mudro jer se time ograničavaš, ali ako te glazbeni kritičari negdje svrstavaju onda mi je to sasvim svejedno jer svi imamo pravo na svoju slobodu.

Kao 20-ogodišnjak preselili ste u Južnoafričku Republiku, koliko je taj period utjecao na Vas kao glazbenika danas?

– U Južnoj Africi sam živio neke nepune dvije godine i upoznao sam dosta glazbenika u tom periodu. Tamo me je najviše interesiralo da sviram s boljim glazbenicima od sebe i konstantno sam se bacao u vatru. Na kraju sam zauzeo mjesto gitariste u tadašnjem bandu Kreesana Pillaya koji je bio veoma popularan u to vrijeme. Puno mi je pomoglo i to što kad se družiš s ljudima iz neke druge kulture naučiš najviše o sebi. Na kraju kad sam se vratio u hrvatsku imao sam problem što sam se odvikao od našeg mentalnog sklopa i nije bilo lako prebaciti se nazad. To što sam tamo naučio nije samo u glazbenom smislu nego i u životnom. I dan danas osjećam da ono što sam shvatio tamo me velikim dijelom čini kakav sam danas.

Smatrate li da je violina kao instrument manje cijenjena kod nas nego bilo gdje u svijetu? 

– Violina nije manje cijenjena već je stvar glazbene industrije i onoga što mediji smatraju da je važnije. Violina van klasične glazbe je i dalje u konstantnom tranzitu. To me najviše interesira. Različiti pristupi tom instrumentu i pisanje skladbi za nju je sladak put bez povratka. Ne znam koliko je popularna kod nas, ali znam da je popularna u svijetu. Ima dosta violinista koji su otvorili putove u različitim smjerovima to jest idiomima. Jean-Luc Ponty, Stephane Grappelli, Didier Lockwood, Stuff Smith, Michael Urbaniak, Jerry Goodman, Mads Tolling i L.R.Subramaniam su samo neki od violinista sa svojim osobnim pristupom instrumentu. 

Sigurno Vas mnogi ovdje pitaju može li se od toga živjeti?

– Imati privilegiju da živimo u zemlji gdje se od umjetnosti može pristojno živjeti poteže niz pitanja. Kad me pitaju da li se može živjeti od glazbe, ja uvijek odgovorim da može. To me isključivo pitaju ljudi koji nemaju nikakve veze s glazbom. Ja se eto već 20 godina bavim glazbom i živ sam, ali samo zbog jedne stvari – a to je da nema plana B. Plan B rađa sumnju u plan A i tada je gotovo. Sumnja i strah su naši najveći neprijatelji na putu do ostvarenja naših snova.

Kada ste osjetili potrebu za autorskim radom?

– Ako se dobro sjećam, to je nekako oduvijek bilo tu.

Je li ijedna Vaša skladba dobila tekst i vokal?

– Bilo je i tih situacija. Dok sam bio u šibenskom irish-folk bandu “Secret Life” napisao sam glazbu i tekst za pjesmu “Green Song” na kojoj je gostovao popularni Sean Cannon iz irskog banda” The Dubliners”. Isto tako  na svom prvom albumu sam napisao glazbu i tekst za pjesmu “Rainbow” koju sam i sam otpjevao.

Iako je nedavno objavljen „Mindset“, Vaš treći album u karijeri, čini se kao da je privukao najveću pažnju javnosti. Ili ste se ovoga puta nešto više potrudili oko promocije istog?

– Ne znam što znači potruditi se osim da glazba sama po sebi učini promociju. Koncerti su najbolja promocija da se u pravom svijetlu doživi o čemu se tu zapravo radi. Ovo ljeto sam imao svoja tri koncerta. Jedan u Balama na Last Minute Jazz Festivalu, drugi u Šibeniku na OFF Jazz&Blues festivalu i treći u Veloj Luci. Publika je bila divna i primio sam brojne čestitke. Drago mi je da ima ljudi kojima se sviđa to što radim. Osjetiti toliku podršku djeluje ohrabrujuće i veliki je to vjetar u leđa. Uskoro ću imati nastup u Čakovcu na Jazz Fair 20.studenog pa ako želite dođite i poslušajte.

Na albumu ste okupili najbolje instrumentaliste s ovih prostora, među ostalima to su Vlatko Stefanovski i Elvis Stanić. Čime ste se vodili okupljajući ekipu za album?

– Za snimanje albuma nisam samo odabrao vrhunske glazbenike nego i ljude koji imaju senzibilitet koji odgovara samom sadržaju albuma. Pjesme su tu najvažnije i one su te koje su to odredile. U bendu su Branimir Gazdik na bubnjevima, Luka Veselinović na bas gitari i kontrabasu i Masej Kovačević na klavijaturama. Gosti na albumu su pozvani od strane pojedinih pjesama i to nisam mogao ignorirati jer onda samo štivo ne bi bilo potpuno, tako da sam kao golub pismonoša u ime pjesama uzeo telefon u ruke. Velika mi je čast što sam na albumu ugostio sljedeće vrhunske glazbenike: Vlatko Stefanovski (gitara), Stephane Edouard (udaraljke), Lenart Krečič (saxofon) i Elvis Stanić (harmonika). Veoma sam sretan što su mi ukazali čast da sudjeluju u snimanju albuma.

Trenutno živite u Ljubljani, koliko često posjetite rodni Šibenik?

– U Šibenik dolazim često jer mi tamo žive roditelji i prijatelji koje uvijek rado vidim i s kojim dijelim neke divne uspomene. U Ljubljani živim nekih desetak godina i tu imam svoju obitelj. Imam divnu ženu koja me voli i razumije a i dvoje malih bisera koji me nasmijavaju i podsjećaju da sam bio i ostao dijete.