S Rakelom po svitu: Ostavljanje kože po bračkom asfaltu, problemi s cargom u ”Down Underu” i biftek od 144 dolara

Prošlo je tek šest godina od kada je Željan kupio BMW 1200 GSA, a na njegovom kilometar satu je već 250.000 kilometara. Iza njih je sedam velikih putovanja i mnoštvo događaja koje će Željan pamtiti cijeli život poput Maroka, Nord Capa, Nepala, Put oko svijeta, Egipat, Tunis, USA. No prije novog putopisa, ispričao nam je Željan jedan događaj koji mu se dogodio samo par mjeseci prije novog puta.

Tog ljeta Ivana i Željan su bili na godišnjem odmoru na Braču, nalazili se u mjestu Povlja i uživali u kupanju s prijateljem Mariom Rucnerom. Odjednom je dobio Željan telefonski poziv od prijatelja Stjepka Rošina koji ga je pozvao na večeru u Milnu jer su upravo ispekli janjca. Brzo su se osušili i pozdravili Maria, sjeli na GS, ubacio je u prvu “klak” i gas za Milnu. 

Voze umjereno, vruć asfalt, a vjetar ih hladi, ulaze u mjesto Praznice, lijevi zavoj, sa desne strane parkirana zastava 101 i iza nje osoba u bijeloj majci, viče i maše s obje ruke kao da pozdravlja Rossija na GP-u.

– Umislio sam se pa pomislio da me poznaje, pa se zbog toga javlja. Taman da ću podignuti lijevu ruku da i ja njega pozdravim, kad ispred mene istrči stado od 15-ak koza. Tada sam shvatio, čovjek me ne poznaje i ne pozdravlja već tjera stado koza da pretrče cestu. Već je bilo kasno i zamalo da se dogodi kao u onoj pjesmi “Imao je prednost, bio je u pravu, a sad na Lovrincu odozdo gleda travu”. Izbjegao sam jednu, drugu sam okrznuo desnim cilindrom, ali ova treća je bila neizbježna, taman skočile ispred kola, udario sam je posred tijela. Ivana je pala s motora, odvojila se od njega, ostala nasred ceste ali se brzo snašla i odmah se makla sa ceste i dopuzala do stabla uz cestu, kako je slučajno ne bi udarilo vozilo koje može naići iza nas. Ja sam ostao na motoru koji je pao na desnu stranu i skupa s njim sam klizao nekakvih 15 metara, jer se motor naslonio na štitnik motora i na kufere, tako da nije pao po meni – priča Željan.

Scena iz filma

– Osim mene i motora klizila je i koza  koja je neprekidno blejala. To klizanje, blejanje i iskre koje su se radile od deranja štitnika od asfalt trajalo je cijelu vječnost. Napokon smo se zaustavili, odmah sam se digao i krenuo prema Ivani koja je bila cijela oguljena i krvava. Vraćali smo se s mora, velika vrućina, Brač, lagana vožnjica pa je napor oblačiti opremu, a zbog tog napora smo ostavili, barem kvadratni metar vlastite kože po bračkom asfaltu. Pao mi je mrak na oči kad sam je vidio onako krvavu i uplakanu, ali sam procijenio da nije životno ugrožena, pa sam se išao posvetiti pastiru – nastavlja Željan. 

Krenuo je prema njemu, onako cijeli oguljen i krvav, skinuo je kacigu i bacio je sa strane i mislio ga katapultirati preko ceste gdje su mu bile koze koje su oplakivale svoju prijateljicu koja je još uvijek blejala ispod motora. Međutim kad je došao pored njega on se nekako smanjio i vidio mu je samo njegove suzne oči i govori kao i svi drugi, uvijek isto kad netko ozljedi motoristu u prometu “Oprosti, oprosti”. 

Ni sam Željan ne zna zašto, ali u tom je trenutku omekšao, zagrlio ga i rekao “Ok, bitno je da nitko nije teže nastradao”. U međuvremenu skupilo se tu i par mještana koji su vikali na njega kako tu nije mjesto za prelazak koza preko ceste u zavoju, a on se pravdao da mu je to prvi put. 

Tu se pojavile i jako ljubazne gospođe koje su donijele vode i pomagali Ivani, a Željan je krenuo prema ozlijeđenoj kozi koja je sve manje blejala i stala nepokretna, pretpostavio je da joj je pukla kralježnica. Odlučio joj nogom skratiti muke, ali je uspio tek iz trećeg pokušaja, a ta scena ga je podsjetila na film “Ja, ja i Irena” kad je komičar Jim Carrey iz petog, šestog pokušaja tek uspio skrati muke kravi na cesti, samo što Željan naravno, nije koristio pištolj.

– Pogledam ozlijeđenu, krvavu i uplakanu Ivanu, ja cijeli krvav i oderan, s druge strane motor na podu, mrtva koza i zvoni telefon, ja se javim a ono Rošin “Di si Rakela jeste li blizu, čeka te paprčnjak nemoj da se hladi”, koji paradoks. Na žalost ništa od janjca večeras, večerali smo infuziju, prvo u ambulantnim kolima, pa u gliseru za Split,  pa u KBC Firule. I svaka od doktorskih ekipa ima isto pitanje “Pa di ti Rakela padneš na Braču, a proputovao si cijeli svijet”. Znam da će neki sada reći kako uvijek padam, ali ima jedna činjenica,a to je da sam do ovog trenutka imao šest motora i prešao preko 400.000 km, a pao “samo” četiri puta. Dobar je to prosjek, zakon velikih brojki. Ivana je osim oderotina ruku i nogu, slomila desnu šaku, a ja desnu potkoljenicu, srećom bez pomaka tako da nije bio neki lom – opisuje Željan. 

“Lažljivi mediji i dezinformacije”

Nakon devet dana Željanovi prijatelji Bubalo, Tonko i Nikša su ga doveli do Tomića po motor, doslovno ga sjeli na njega, svezali štake na zadnje sjedalo i rehabilitacija je započela. Za svakog motoristu najbolja rehabilitacija je kako psihička tako i fizička, kad padne s motora da što prije počne voziti motor, ako mu to dopušta stanje nakon prometne.

– Ah da zaboravio sam na pastira, on me nazvao nakon pet dana, nakon pet neprospavanih noći jer nas je sve boljelo i kaže “Oprosti nisam htio, ali i ti si kriv, brzo si vozio, a ja sam ostao bez koze”. Nisam htio ništa komentirati, možda sam u jednom trenutku zažalio što sam onda odustao od katapultiranja. Kako su Ivani i meni bile ozlijeđene ruke i prsti poput opekotina, a kako živimo sami nismo bili u stanju izmjeriti temperaturu, pa smo pokušavali živu u  toplomjeru spuštati na način da smo ga stavljali u frižider. Mnogi susjedi i bližnji prijatelji su nam donosili hranu i kantarionovo ulje i razne masti, za rane. Najteža su bila previjanja, koja su strašno bolna, pogotovo prva dva, kad se kraste slijepe sa zavojima – prisjeća se Željan.

Ivana i on nisu nikome htjeli reći za nesreću kako ne bi uzrujali svoje bližnje, ali vijest se brzo proširila i to baš na našem portalu s naslovom “Poznati splitski motorista i avanturist i njegova supruga su teško nastradali na Braču u sudaru s kozama”. Odmah ga je nazvao otac kojega je uvjerio da to nije istina, da je Željan još na Braču i da će za sedam dana doći kod njega na ručak.

– Kako je on u kolicima i boluje od mutipleskleroze, nisam ga htio dodatno uzrujavati, te sam kako sam mu obećao došao na ručak nakon sedam dana. Štake sam ostavio ispred ulaznih vrata njegovog stana, nekako uspio napraviti par koraka bez njih i skriti svu bol, te sjeo za stol na ručak. Malo mu je bilo čudno što sam u dugim rukavima iako je vani +30, snašao sam se pa mu rekao da sam izgorio od sunca na kupanju pa moram još koji dan nositi duge rukave. Jakov je bio zadovoljan jer se uvjerio na svoje oči da mu je sin dobro i nije pokleknuo “lažljivim” medijima i dezinformacijama – smije se Željan.

Ivana je već nakon 15-tak dana sjela na motor iako joj je ruka bila još uvijek u gipsu, to je najbolja terapija da se strah ne uvuče u kosti i ne daj Bože da joj se zgadi vožnja na motoru. Tako su Ivana i Željan doživjeli još jedno veliko životno i bračno iskustvo, kako se ono kaže “U dobru i u zlu”.

Dirljiv oproštaj

Iako je do sada uvijek na putovanja išao u pratnji prijatelja, a zadnjih godina sa svojom suprugom Ivanom, ovaj put poželio je Željan proputovati Australiju sam. Možda malo i zbog zadnje prometne nesreće s Ivanom, ali i zbog osjećaja prave avanture, gdje može više riskirati i ekstremnije doživjeti avanturu nago kad je s njom ili s nekim suputnikom koji ne može pratiti Željanov tempo. 

Zna Željan, taj putni zalogaj nije nimalo jednostavan, ali je tijekom godina putovanja nakupio 250.000 kilometara širom svijeta i nakupio dosta iskustva pa se nije previše brinuo. Uostalom, Australija je civilizirana zemlja pa se nadao da neće biti posebnih nevolja. Osim toga, znao je Željan da će mu najveći neprijatelji u “Down Under” biti vrućina i duge dionice gdje ne živi nitko. 

– Uvijek sebi i svima ostalima kažem: “Vozim BMW-a R 1200 GS Adventure, jedan od najboljih putnih motora na svijetu i ne bojim se da će negdje stati. Uredno ga servisiram i pazim, nikada me nije izdao, neće ni u zemlji klokana” – uvjeravao sam sam sebe uoči puta – priča Željan.

U Adventure baru u PC Koteks je organiziran ispraćaj, a unatoč lošem vremenu, stigli su brojni prijatelji zaželjeti Željanu sretan put. Neki su čak stigli s Brača kao prijatelj Jure, koji je zadnjim trajektom krenuo doma na otok. Iznenadio ga je i posjet Velje Petkovića koji je došao čak iz Budve po kiši i odmah ujutro krenuo nazad. 

Na samom oproštaju su mu financijski pomogli Hrvoje Marušić, Marin Vasik, Stipe Jakir, Mistra, Tonko Bodrožić, Stipe Barbarić, Ante Kotarac i brojni drugi. Ganulo ga je to što je znao da neki ljudi jedva spajaju kraj s krajem, a ipak su mu dali nešto novca da mu se nađe na putu i iskreno od srca mu zaželjeli sretan put. Od sponzora je skupio 40.000 kuna, dok su mu na ispraćaju prijatelji dali još 4.000 kn. 

Boksač bogoslov

– S obzirom na opseg putovanja, svaka mi je kuna dobrodošla, jer povratna zrakoplovna karta na liniji Split-Frankfurt-Dubai-Sydney košta 10.500 kuna, a tome treba dodati i 3.500 kuna troška za transport motora brodom. Također, povratak mene i motora avionom košta 25.000 kuna, što znači da imam budžet od 5.000 kuna za 60 dana. U Australiji nisam poznavao nikoga, prije puta sam se otišao ošišati kod svoje frizerke Taje i kad sam joj rekao da idem za Australiju, ona mi je dala kontakt od Mate Litrića, svog prijatelja koji u Sydneyju ući za svećenika.

Australska ekspedicija je dakle počela maratonskim letom dugim 32 sata. Zračna dionica od Splita do Njemačke je brzo prošla jer mi je društvo pravio kolega Hrvoje Šimac, vlasnik Splitske zaštitarske tvrtke. Poslije 16 sati od polaska stigao sam u Dubai, dakle na pola puta. Još 16 sati sam proveo na aerodromu i u zrakoplovu, te sletio u Sydney 9. ožujka u 8 sati ujutro. Let u zrakoplovu “A380” kompanije Emirati s tri kata i 10 sjedećih mjesta u redu, bio je izuzetno ugodan. Hrana im je za prste polizat, a dobili smo čak tri obroka – govori nam Željan.
U Sydneyu nije bilo problema s vizom, prtljagom i pretresom. Kao i svakog putnika, njušio ga je istrenirani policijski pas i naravno, ništa sumnjivog nije našao. Na izlazu iz zrakoplovne luke ga je dočekao osebujan lik Željko, kojega je poslao Mate Litrić. 

Željko je nekadašnji reprezentativac Srbije u boksu i ima 30 profesionalnih mečeva, bio je redar u europskim diskotekama i javnim kućama, sve je prošao u noćnom životu što se moglo proći, ali ga je dočekao kao  bogoslov katoličke crkve jer želi postati svećenik. Da ludilo bude veće, kako nam govori Željan uz smijeh, s njim je još došao i njegov kolega Indijac, također bogoslov. Jako neobičan tandem Srbin i Indijac, a katolici.

Odveli su ga do sjemeništa gdje su doručkovali i zajedno prisustvovali svakodnevnoj molitvi u 13 sati. To je po Željanu bio jedan posebni, uzvišeni događaj pjevane molitve uz zvukove gitare koju je svirao jedan od bogoslova. Nakon molitve je slijedio neobičan ručak. Naime, za glavnim stolom sjede svećenici koje se služi, dok za drugim manjim stolom sjedi grupa polaznika koja služi. Svaki dan se grupe izmjenjuju uz pravila i obaveze za sve poslove, što je Željana podsjetilo na strogi vojni ustroj.

Grad homoseksualaca

Kod njih prema pravilima nije mogao prespavati, nego ga Željko odveo do kvarta 7. Hills kod domaćina Drage i Ljubice Miličević. Ovi ljudi porijeklom iz Hercegovine pozvali su rodbinu i susjede, te Željanu u čast napravili obilatu večeru. Jutro idućeg dana je počelo doručkom i odlaskom na nedjeljnu misu. Čim su sjeli u auto, upozorili su ga da se i na stražnjem sjedalu mora vezati jer će u protivnom kaznu platiti Željan, ali i vozač. 

Tek kada su nakon vezivanja izmolili Oče naš, Zdravo Marijo, Slava ocu i Čuvaj me moj anđele, gospođa Ljubica je upalila automobil i krenuli su prema Hrvatskoj katoličkoj crkvi. Tijekom mise su, govori nam Željan, lemozinu kupili dva puta, a poslije je svećenik dijelio lizalice djeci i družio se sa župljanima. 

Zajedno s Brankom Miličevićem je ručao u Hrvatskom klubu i usput čuo kako članovi zbog financijskih problema raspravljaju o prodaji cijele zgrade što uključuje veliku kongresnu dvoranu, sale za svadbe, kafić, biljar sale i restoran. Tu je Željan dao i intervju za Hrvatski radio Australiju, najavivši putovanje po cijelom kontinentu. 

– Nakon radijskog intervjua dobio sam mail od Stevea Kuštre, koji živi u Sydneyu i htio me upoznati. Kada sam ga nazvao, došao je po mene zajedno s djevojkom Irem. Odveli su me do centra grada koji je predivan iako je star svega 200 godina. Otišli smo i do galerije poznatog Hrvatskog slikara Charlesa Bilicha. Zanimljivo, galerija je zapravo ogromna kuća na tri kata i nalazi se u samom centru između simbola Sydneya, Opera House i Harbour mosta. Poslije slikanja ispred impresivne Opere i mosta otvorenog 1932. godine, krenuli smo na piće u Shangai hotel, odnosno kafić na 36. katu. Otamo smo uživali u divnom pogledu na Sydney i zalazak sunca. Unatoč znamenitostima i blještavilu australskog velegrada, nije mi promaklo da se puno mladih muškarca drži za ruku. Nije ni čudno jer je Sydney drugi najveći grad homoseksualaca u svijetu, odmah nakon San Francisca – objašnjava Željan.

Petog dana od odlaska iz Splita nakon ukusnog doručka kod Miličevićevih, telefonom je zvao Borisa Tošića, strica od prijatelja Marina Papića i brata prijateljice Tanje Papić koji su mu dali njegov kontakt kad su saznali da je u Australiji. Vidio ga je jednom u životu u Splitu, kad mu je rekao da se javi ako bude dolazio u Sydney. 

Vrijedan poklon

Došao je po Željana u novom Mercedesu ML i odvezao ga u svoju tvrtku smještenu u lijepoj peterokatnici u samom centru grada. Na dva kata su njegovi uredi, dok ostalo iznajmljuje. Kao veliki fan Oakleya je zamolio Borisa da ga doveze do njihovog dućana kako bi kupio jedan mini ruksak gdje može staviti iPad, fotoaparat i kameru. Čim je ušao u prodavaonicu, odmah je srce Željanu zatreperilo kada je u izlogu vidio Oakley sat “Time Machines”. 

– Pokazao sam ga Borisu i rekao kako ću taj sat kad tad kupiti i krenuo tražiti ruksak. Našao sam prikladnog za 100 dolara i uzeo još dvije majice za vožnju. Kad sam došao do kase platiti, Boris mi nije dozvolio. Pokušao sam ga razuvjeriti, ali nije odustao. Platio je račun, dao mi veliku Oakley kesu i rekao: “Unutra ti je jedan mali poklon od mene”. Kad sam otvorio poklon, unutra je bio  Oakley sat od 1000 dolara. Totalno sam se izgubio, nisam znao što bi rekao, ostao sam bez teksta – priča u nevjerici Željan. 

U jednu ruku je dobio na poklon sat kojeg već četiri godine planira kupiti od čovjeka kojeg kratko poznaje. U drugu ruku nalazi se na putu od 60 dana dugom 20.000 kilometara, sa sobom ima 5.000 kuna i još ne zna kako će sve financijski zatvoriti. To nije bilo sve, Boris je najavio kako će sutradan po njega kamionom doći njegov radnik, također iz Splita, da otiđe po motor i prebaci ga do tvornice namještaja gdje će ga sastaviti i srediti za put. 

– Boris je u Australiju došao 1990. godine. Iskrcao se s broda na kojem je radio kao mazač i ostao u Sydneyu iako nije znao jezik, nije imao papire niti ikoga svoga. Unatoč svemu, uspio je i sada kao pravi Splićanin želi investirati u naš grad. Samo 2012. je investirao oko 600.000 eura i to planira raditi i dalje – govori nam Željan o svom novom prijatelju.

Ujutro je oko 8:30 sati Borisov radnik, Splićanin Joško Đogaš, došao po Željana s kamionom i odveo ga do tvornice namještaja. Tamo uz program s Narodnog radija preko interneta rade samo Hrvati, uz to većinom Hajdukovci uz iznimku dvojice Kineza. Provjerio je Željan telefonom je li stigao motor, ali su iz cargo firme rekli da papiri još nisu gotovi, a razgovor je završio klasičnom najavom – maybe tomorrow. 

Problemi s cargom, opet

Uskoro se opet pojavio Boris i kaže Željanu “Molim te, nemoj spavati vise u onom selu, ono nije Sydney, to je isto kao da si došao vidjeti Split, a spavaš u Dugopolju, u onoj sredini nemaš što za vidjet”. Predložio mu je da se zahvali domaćinima i našao mu smještaj u hotelu Vibe u centru Sydneya, kako bi mogao šetati po gradu i imati WiFi vezu. On je trošak preuzeo na sebe, pa se Željan zahvalio predivnim domaćinima obitelji Miličević i postao gost hotela s bazenom na krovu. 

Novi problemi su nastali ujutro sedmog dana putovanja. Boris je zvao cargo kompaniju, ali mu je neka žena rekla da Željan nije platio papire za uvoz što sve skupa iznosi 1300 dolara. “Tek kad gospodin to plati, početi ćemo gledati što je s motorom” rekla mu je dosta neljubazno i prekinula vezu. “A koja tuka brale ” komentirao je kratko Boris i najavio odlazak do njegove agentice koja mu šalje namještaj svuda po svijetu. 

– Čim smo stigli kod njih, Boris ih je odmah podsjetio da mjesečno na njihove usluge troši 50.000 dolara, pa očekuje da oni riješe moj problem s motorom. Firma se zove Tigers, a fina gospođa Margaret se odmah zauzela oko rješavanja problema i najavila mi trošak cijele papirologije od oko 100 dolara. Boris je od njih tražio odmah i ponudu za povratak motora u Frankfurt, pa su i to napravili. Nakon carga smo otišli u RTA kupiti uređaj za plaćanje auto cesta kao što je naš ENC. Prošetali smo se nakon toga centrom i uspeli se na Sydney Tower odakle “puca” lijepi pogled. Uvečer smo opet išli na biftek u Balkan restoran. Usprkos imenu Balkan, vidim po restoranu brojne dugine zastavice i ništa mi nije jasno. Boris mi je objasnio o čemu se radi: “Homoseksualci koji su kod kuće imali problema radi svoje seksualne orijentacije često su dolazili kod gazdarice ovog restorana i zvali je Mama. Ukratko, Balkan restoran je ‘friendly’ za homoseksualce”. Tu sam jeo najbolji biftek u životu, a meso je od našeg mesara iz Sydneya Viktora Puharića. Doznajem usput kako je ovaj 62-godišnjak iz Makarske baš 2013. dobio nagradu za najboljeg mesara na svijetu – prepričava nam Željan.

Ujutro idućeg dana je po Željana u hotel došao Steve Kuštro. Nazvao je agenticu Margaret i pojasnio joj da Željanu motor hitno treba jer ga čekaju sponzori i novinari s televizije i radija. Margaret se ispričala i obećala da će se javiti za 15 minuta. Tako je i bilo, ali je poručila da dođe tek u ponedjeljak u 7.45 s alatom za otvaranje sanduka kako bi ga inspekcija pregledala. 

Biftek od 144 dolara

To znači samo jedno, motor je proteklih 5 dana odležao negdje u skladištu i nitko ga nije ni pogledao. Kasnije su otišli do Kuštrinog prijatelja Thomasa, koji je inače Poljak i profesionalni fotograf. On je više puta proputovao Australiju, tako da je Željanu pomogao dosta s informacijama. Kao pravi avanturist, Thomas u garaži nema jednog, nego dva BMW-a. S jednim od njih je proputovao SAD uzduž i poprijeko.

Zanimljivo je Željanu bilo uočiti način ponašanja radnih ljudi u Australiji. Naime, svaki petak odmah poslije posla od 17 sati su svi pubovi puni. Skoro sve kolege s posla se nalaze i počinju piti. Navečer ga je Kuštro vodio na večeru i to u jedan od 10 najboljih restorana u svijetu. Zove se Wildfire i drži ga Hrvat s Korčule Tonči Farač. Njegove kćeri rade na recepciji i odmah su im dale lijep stol, a za par minuta ih je posjetio Tonči, jako ljubazan gospodin. Prenio mu je Željan pozdrave zajedničkih prijatelja, nakon čega ga je Tonči proveo po cijelom restoranu koji je stvarno impresivan. 

– Ispričao mi je i cijelu priču o najskupljem T-bone steaku. Kad kupuju meso od kojeg se radi, znaju od koje krave potječe. Ona se mora  hraniti samo kukuruzom, ne smije hodati i nakon što je ubiju, taj steak mora odležati 40 dana u posebnim uvjetima. Naravno, postupak košta pa steak od 900 grama košta čak 144 dolara. Imao sam sreće da me je Tonči na kraju počastio s najskupljim T-bone steakom, pa sam se i sam mogao uvjeriti u njegovu kvalitetu. Kakav je okus? A što da vam kažem, topilo se meso u ustima, tako je mekan i sočan da stvarno vrijedi astronomskih 1.000 kuna. Uglavnom, tri pive i tri flaširane vode, hladno predjelo, predjelo od morskih plodova, ukupno 180 dolara. Da smo još platili T-bon steak, bilo bi 324 dolara ili 2.300 kuna. Nema što, skup “sport”, ali ne smijemo zaboraviti da je Sydney nakon New Yorka i Moskve najskuplji grad na svijetu – oduševljeno će Željan. 

Ni osmog dana putovanja nije bilo ništa od motora. Navodno je u karanteni i pregledavaju ima li kakvih bakterija, blata ili insekata. Malo čudno, nije motor došao iz sazviježđa Kentaur, nego iz Splita, govori Željan. Da se malo smirim, išao je malo prošetati po gradu. To malo je uvjetno rečeno jer je planirao šetnju od 10 kilometara. Nakon sat vremena šetnje gradom, kroz botanički vrt Sydneya stigao je do same Opera House. 

U Sydneyu sami Splićani

Jako je lijepa, čista i izlijepljena bijelim pločicama, a zbog velikih  staklenih površina i smeđih okvira je Željana malo podsjetila na centar Koteks u Splitu. Kraj dana je bio bolji nego početak. Predvečer je došao kod Borisa u njegovu poslovnu zgradu i doznao da je na krovu nekakav party s DJ-om, razglasom i besplatnim pivom. Boraveći na vrhu zgrade, guštali su u predivnom pogledu na cijeli Sydney. Tu su bili do 21 sat, pa su Boris i Željan otišli u jedan argentinski restoran i lijepo se najeli pršuta, pečene hobotnice, janjetine i prasetine. 

– Sutradan su Kuštro i njegova djevojka Irem došli po mene pa smo  otišli do Borisove poslovne zgrade. Boris je za ne faliti opet organizirao nekakav party market na krovu. Poslije smo trajektom išli do poznatog turističkog odmarališta Manly. Uz večeru smo tamo gledali lijepi zalazak sunca nad Sydneyom. No, dok sam uživao u pogledu, stalno sam mislio na problem s motorom. Večere i obilasci su OK, ali ja sam ovdje ipak došao voziti motor. Ipak, neke stvari se ne mogu tako lako rješavati, pa nije bilo drugog izlaza nego se naoružati strpljenjem. Deseti dan putovanja je bila nedjelja. Oko 13 sati je po mene došao Luka Vrščaj, inače Splićanin sa Blatina, koji već četiri godine živi u Sydneyu. Vodio me na poznatu plažu Bondi gdje sam imao što vidjeti. Plaža je predivna, pijesak čaroban, samo su valovi preveliki. Kaže Luka da svako malo zasviraju sirene kada se pojavi “ćuko”, odnosno morski pas, pa svi bježe vanka. No, zato imaju bazene s morskom vodom di ste sigurni da morski pas ne može do vas – smije se Željan.

Ponedjeljak je bio dan D. Već u šest sati ujutro je po Željana došao Joško Đogaš s kamionom, pa su se odvezli ravno u cargo kompaniju po motor. Oko osam sati je stigao inspektor pregledati motor je li prljav od blata ili pun bakterija. Željanu je bilo to malo smiješno, ali procedura je procedura. Kad je otvorio gornji poklopac od boksa, inspektor prvo što je osjetio je bio intenzivan miris vanilije, to je jasno dalo do znanja da ga je očistio profesionalac, Željanov prijatelj i član BMW MK Split Tonko Bodrožić.

Ipak, nije sve proteklo glatko kao što je Željan zamišljao. Čim je paket ili bolje rečeno željezni kavez stigao, uočio je da je izudaran na više strana, s time da je zaštitna šperploča pukla na više mjesta. Kad je otvorio drveni boks, odmah se namrštio vidjevši da fali lijevi štitnik od volana tj. kvačila. U stvari se negdje putem slomio i ispao izvan drvene kutije. 

Down Under upravo kreće

Nakon što su sredili papire, utovarili su cijeli boks s dva paletara u kamion. U Borisovoj tvornici namještaja ga je u miru sklapao puna 3 sata, nakon čega je upalio iz prve. Tu je boravku u Sydneyu došao kraj. Napunio je Željan gorivo do čepa i otišao se pozdraviti s Borisom. 
– Dok sam mu se zahvaljivao na svemu, gurnuo mi je u džep još 400 dolara za gorivo. Ajme meni, bilo mi je neugodno, čovjek mi je kupio sat za 1000 dolara, hotel ga je koštao 1500 dolara i još mi sada daje 400 dolara gotovine. Svaka čast i puno hvala velikom gospodinu Borisu Tošiću. U nastavku priče opet nevolja s motorom, krenuli Đogaš i ja na večeru kad mi nakon samo 14 kilometara pukne zadnja guma. Stao sam sa strane i zakrpao je da stignem do hotela. Tako smo umjesto na motoru, na večeru išli taksijem. Đogaš me počastio velikom porcijom barbeque svinjskih rebaraca u kojoj sam uživao, uz moju poznatu parolu “Ne jede se kad si gladan, nego kad je prilika” – smije se Željan.

Ujutro 12. dana putovanja, buđenje je bilo u 8 sati, doručak i odjava iz hotela. Cijena spavanja s troškovima doručka i interneta 1550 dolara. Jadni Boris, dosta ga je Željan koštao. Gumu je dobro zakrpao i nije izdušila, ali je odmah preko puta hotela otišao u Sydney BMW. Šteta da tamo prodaju i servisiraju samo BMW automobile, ali su mu barem malo napumpali gumu. Idući cilj je bio servis BMW Procycles ST Peters, udaljen 20 kilometara. Tamo je prije radio Luka Vrščaj, pa je savjetovao Željanu da problem pokušam riješiti kod njih. 

– Šef dućana, Makedonac iz Skoplja Vik Popovski, nije uspio riješiti da gume dobijem sponzorski. Iako su zvali zastupnike za Heidenau, oni nisu odobrili pa sam obje gume i montažu platio 550 dolara. Vik mi je savjetovao da uzmem BMW asistenciju koja košta 100 dolara. No, vrijedi godinu dana i osigurava mi da imam besplatnu šlep službu do prvog ovlaštenog BMW servisera s bilo kojeg mjesta u Australiji, izuzev pustinje. Hvala mu na dobrom savjetu, platio sam asistenciju jer čovjek nikada ne zna što se može dogoditi na tako velikom putovanju. Doduše, vjerujem ja svom BMW-u, ali sam tu asistenciju shvatio kao neku vrstu aduta u rukavu. Zlu ne trebalo. Oko četiri sata sam čekao na lijevi štitnik volana, ali su mi na kraju kazali da nemaju za moj motor nego za novi model. Rješenje smo našli u obliku polovnog komada koji me s montažom koštao 50 dolara. Iz servisa sam otišao u sjemenište da pozdravim Matu Litrića koji je bio moj prvi kontakt za Australiju. U sjemeništu sam ručao, blagoslovili su mene i motor, a prisustvovao sam i popodnevnoj molitvi. Išao sam također pozdraviti obitelj Drage i Ljubice Miličević, nakon čega sam rano išao u krevet. Avantura na dva kotača Down Under upravo kreće – uzbuđeno će Željan.

Kako mu je bilo na putu do Canberre i koga je sve pronašao i upoznao u Melbourneu, možete pročitati sljedeći ponedjeljak.