Iako u prvom planu nakon svih alkarskih svečanosti bude slavodobitnik, junak koji osvoji najveći broj punata u natjecanju Alke, iza cijele organizacije ovih viteških događanja u Sinju stoji zapravo mala vojska majstora koji počesto nisu na medijskim prvim mjestima, ljudi koji nemaju prava na pogrešku, a još manje imaju radno vrijeme.
Nekoliko sati prije početka ovogodišnjih alkarskih svečanosti ušminkavali su se i posljednji detalji kako bi svi gosti, ali i domaćini u gradu alkara našli mir i dobrodošlicu, a na Alkarskom trkalištu uz topot konja i zvuke Gradske glazbe Sinj vremeplov u prošlost.
Neke su stvari bile posložene još puno, puno dana prije, a jedna od tih, točnije cijelogodišnja briga za konje, u rukama je Stipe Šimundže, direktora Alkarske ergele:
- Alkarski konji tijekom cijele godine imaju posebnu ishranu i treninge, a ja sam dobio mjesto voditelja jer sam veterinar po struci, a i ranije sam sudjelovao u alkarskim svečanostima, natjecanju prepona i stalnom kontaktu s konjima. Najkraće rečeno, alkarski konj mora biti dobar. On se treba prilagoditi na Trkalište, na podlogu Pijace i sinjskih ulica, jahač mora biti zadovoljan konjem i zapravo svatko kad vidi alkara i konja bi trebao zamisliti da su oni jedno i kako je to jedan živi suvenir - kazao je Šimundža.
Ovaj 53-godišnji Sinjanin konje kreće, za alkarske svečanosti, intenzivno pripremati već krajem svibnja, a sve u sklopu Alkarske ergele:
- Alkarska ergela je krenula s radom 2004. godine kada je Upravni odbor Viteškog društva donio odluku da se osnuje jedan takav uzgoj za potrebe Alke, uzgoj alkarskog konja. Ideje o sličnim mogućnostima postojale su i prije, ali sve do, te spomenute, 2004. godine nije se krenulo u realizaciju - zaključuje Stipe Šimundža.

![]()
Alkarska staza posebno je osjetljiva, zna to dobro Ivica Vrca koji se brine za podlogu i svaki detalj oko Trkališta već punih 15 godina:
- Naš posao je vrlo zahtijevan, ali posao je došao do jednog profesionalnog nivoa. Svi obavljaju ono za što su zaduženi. Tu su i nove palke, puno bolje složene nego prošle godine pa su i okolni stanovnici na ovoj ulici Alkarskog trkališta dobili slobodne pristupe kućama i slično - govori Vrca naglašavajući kako će najudarnije obveze biti u samom tijeku Alke.
Zanimljiva situacija dogodila se 1976. godine. Kiša je odnijela podlogu pa se, od tada, sinjska podloga tretira poput kakvog teniskog terena. Čim krene kapljica kiše odmah i najlon ide preko staze. Pravi je to sinjski Wimbledon.
- Alka je pravo čudo. Kada se sve završi, sve se vrlo brzo i makne s Trkališta, a samo nekoliko dana kasnije rekli bi da, ta čuvena ulica, nije tu nikad ni postojala. Posebno kada se sjetimo da će tu u nedjelju proći cijeli državni, crkveni, politički i vojni vrh. Znate i sami kako su uvijek u mjesecu rujnu neki izbori pa kroz šalu kažemo da koga stavimo u Svečanu ložu da taj sigurno pobjeđuje - kroz smijeh nam razgovor zaključuje Vrca.

Bez taktova Gradske glazbe Sinj alkarska bi povorka zapravo bila nijema postrojba vojnika, ali kada Glazba stane sa svojim notama glavnu ulogu preuzimaju dobošari. Njih četvorica koja kreiraju korak čete alkarskih momaka, štoviše njihov udarac bubnja vezan je za svaki polazak arambaše koji predvodi alkarske momke - Zoran Mastelić, Damir Vučković, Ivan Cvitković i Stipe Botica.

Sinjskim je dobošarima ipak najznačajnija prošla godina kada su stare bubnjeve, teške gotovo deset kilograma, zamijenili oni novi upola lakši. Bila je to donacija tvrtke MBM Commerce d.o.o., a radi se o četiri marševska bubnja koje je izradio jedan od najboljih proizvođača bubnjeva ‘Sonor’. Bubnjeve je izabrao dirigent orkestra HRM-a Toni Ćićerić.
Stipe je dobošar s najmanjim stažem, 2013. godine debitirao je u alkarskoj povorci nakon "umirovljenja" Nikice Čovića, poznatog sinjskog bubnjara i člana mnogih grupa, a poznatog po angažmanu u domaćoj "VIS Alkar".
Ivan Cvitković zbog zdravstvenih je problema dva dana prije početka alkarskih svečanosti vojvodu izvjestio kako neće moći sudjelovati na ovogodišnjim 304. alkarskih svečanostima pa su "sinjski oci" kao zamjenu pronašli mladog Gorana Bikića.
I ovim putem Ivanu želimo brz oporavak i što skoriji povratak u četu alkarskih momaka.
Razgovor smo s dobošarima obavili tjedan dana prije alkarskih svečanosti kada je, još uvijek, u kombinacijima bio i Ivan pa prenosimo i njegovu izjavu.
Zoran: "Kao glazbar u Gradskoj glazbi Sinj kreuno sam 1978. godine, a od 1996. sam dobošar u alkarskoj povorci. Osjećaj neopisiv, sudjelovanje u povorci mi znači puno, a još i više kad znam da mi imamo vrlo važnu ulogu u svemu. Znate i sami kako bez Glazbe i dobošara niti četa momaka ne bi imala dušu."
Damir: "Početci u alkarskoj povorci su kao i kod kolege Zorana. Od 1978. u Glazbi, a potom od 1996. u povorci. Drugačiji je osjećaj kada si u Glazbi, gdje je 50 ljudi, i ovdje kada smo nas četvorica. U Glazbi uvijek možeš malo zastati, uhvatiti dah. Ovdje pak ne. Ovdje nema prava na grešku.
Zanimljiv je bio naš početak. Pripremao nas je Nikica Čović, ali trebalo je gotovo dva mjeseca da pokrete ruku na bubnjevima uskladimo s korakom. Po cijela popodneva smo Zoran i ja bili u Sinjskom polju i vježbali."
Ivan: "Kao i moji kolege Damir i Zoran, u alkarsku sam se povorku uključio 1996. godine. Dotad je jedini bubnjar bio naš Nikica, ali su u Viteškom društvu shvatili kako su potrebna pojačanja pa smo tako kreirali četvorku. Vrijeme je prebrzo prošlo, svaka Alka ima nešto svoje i svaka ostaje u dubokom sjećanju."
Stipe: "Debitirao sam 2013. godine nakon što me je nazvao Nikica i rekao kako je njegovo vrijeme završilo i kako ga mora netko zamijeniti. To mi je bila ogromna čast i bez razmišljanja sam to prihvatio.

304. alkarska nadmetanja samo što nisu krenula. Svim alkarima želimo čvrstu desnicu i bistro oko sokolovo, momcima držanje dostojno pradjedova, a svim ostalim sudionicima i manje znanim kotačićima uspješne sinjske priče alkarski "Sritno!"