“Nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji žele srušiti branu. To su zlotvori, to se u ratovima ne radi…”

Brana je minirana, a vi znate da sam ja vojnik, vučem poteze da matiram protivnika. Znate da je miniran i Maslenički most, a znate što ja napravim da je efikasno, potezi su vrhunski izvedeni, energično i odlučno. Ja kontroliram situaciju u Dalmaciji – riječi su to Ratka Mladića. Riječi zločinca, ubojice, psihopata bez ikakvih emocija i empatije izrečene još u rujnu 1991. godine kada je maštao o razorenoj brani Peruča iznad Hrvaca i počinjenju najvećeg genocida na prostoru Europe nakon Drugog svjetskog rata. 

Mladićeva smrtna prijetnja za više od 20 tisuća stanovnika nije se ostvarila iako se na trenutke činila nerealnom. Bilo je poznato da u suludoj nakani stvaranja velike Srbije agresori ne prezaju ni od čega, jedan od najsramotnijih poteza Srba nije se ostvario zbog razine vode u jezeru. 

Plan je bio aktivirati eksploziv kada je vodostaj bio na maksimalnoj razini, i to na 361,2 metra nadmorske visine, a u trenutku miniranja vodostaj čak 470 milijuna kubika vode brojio je 356,2 metra nadmorske visine jer je prije akcije oborena preljevna ustava zbog čega se voda ispuštala iz jezera.

Tada su rekli da se radi na postavljanje eksploziva u branu Peruču u cilju zastrašivanja hrvatske strane te da ako se dođe u situaciju da se bude povlačilo sa brane, da istu treba minirati – svjedočanstvo je to Slobodana Despinića iz Otišića, pripadnika srpskih paravojnih snaga koji je i osobno sudjelovao u mnogočemu.

Hidroelektrana Peruča bila je okupirana ukupno 17 mjeseci počevši od noći s 16. na 17. rujna 1991. godine, a s okupirane Alebića kule sustavno se granatirao Sinj, Brnaze, Radošić, Glavice te ostala mjesta uz Cetinu. JNA i pobunjeni Srbi su pucali iz svega što su imali, a njihove moderne haubice, koje su bile stacionirane u hrvatačkom zaseoku Prolići, bile su najgore za stanovništvo Cetinskog kraja.

Ljudi su bježali iz svojih domova, četnici su koristili i orkane koji su padali po sinjskom polju, a psihološki su terorizirali okolno stanovništvo puštanjem ulja u Cetinu i paljenjem guma.

– Kako je Peruča i okolna sela bila zona pod zaštitom UN-a, pokušao sam preko promatrača i UNPROFOR-a vratiti ljude u sela Satrić i Potravlje da mogu obrađivati zemlju, a tako je bilo i zamišljeno. I zbog toga sam zapovjedio Ivanu Vuki (tada načelniku inženjerije 126. brigade HV-a – op.a.) da napravimo paralelnu cestu od Hrvaca prema Satriću radi lakšeg ulaska. Međutim, poslije par dana rečeno mi je da se četnici bune i da oni ne dozvoljavaju da ljudi sa sela uđu u to zaštićeno područje. I onda 23. siječnja 1993. godine su bacili tri tenka u selo Koljane, nekih pet kilometara od brane, a na naše proteste UNPROFOR je rekao da oni nemaju kontrolu nad Srbima – priča umirovljeni pukovnik HV-a Zdravko Škarpa koji je u vrijeme akcije Peruča bio zapovjednik 126. brigade HV-a. Jednom, tijekom razmjene zarobljenika, uhvaćen je i zarobljen 36 dana i 4 sata u zatvoru u Kninu. Tih se dana oči u oči sreo i s Ratkom Mladićem koji mu je tada rekao da će oni ubijati sve ustaše iznad 12 godina.

– …Nakon preuzimanja brane od strane PJM (Posebnih jedinica milicije – op.a.) u lipnju 1992. stanje se na brani Peruči nije promijenilo jer su to bile više formalne promjene tako da do postavljanje eksploziva u branu Peruča dolazi, ali ovaj put po uputama i odobrenju Borislava Đukića, Ilije Prijića te Dragana Karne i njegovih pomoćnika. Ovaj put se nije trebalo kriti postavljanje eksploziva te davanje odobrenja iz Knin. Po mnogima je taj period označen kao osnivanje srpske vojske iako ne formalno po nalazima i amblemima već po strukturi… – rekao je zarobljeni Despinić.

Eksploziv se skladištio u vrličkoj tvornici “Dalmatinka”, a utovar i istovar eksploziva rađen je noću.

– …Pripadnici kenijskog bataljuna su vidjeli navedene aktivnosti i oni su bili u suradnji sa komandom PJM u Civljanima sa kojima je u kontaktu bio major Kačinga… – dio je svjedočanstva Srba.

– Iskreno ću vam reći da sam bio iznenađen što UNPROFOR nije reagirao, Srbi su čak njih i protjerali te zauzeli branu. Bio sam u nedoumici, ostaviti “status quo” ili krenuti u akciju. Znali smo da je brana minirana, znao sam i posljedice rušenja brane, ali razmišljao sam kako su neprijatelji na Alebića kuli, mogu granatirati Sinj i okolna mjesta kad god to požele i nanijeti dodatne žrtve Cetinskoj krajini – sjeća se Škarpa.

Odluka je zato trebala biti brza i efikasna, a dogodila se tijekom noći. Naoružanje je bilo u deficitu, ali u toku noći izvršena je mobilizacija oružja i tenkova koji su okrenuti s Vrdova prema Otošiću. Malo je tko oka sklopio u toj noći na 28. siječnja.

Topnici HV-a sa sinjskih položaja trošili su streljivo kao nikada prije, minobacačkim projektilima nisu dopustili vraćanje srpskog topništva na Alebića kulu iznad Hrvaca, Peruču i Babića brig u Potravlju, a u toj nemoći odlučili su se za najjeziviji potez – aktiviranje 30 tona eksploziva. U 10 sati i 45 minuta Cetinska krajina se zatresla, a prema nebu se uzdigao visok stup tamnog dima.

Eksploziv u brani aktiviran je na pet mjesta u injekcijskoj galeriji, a jedini mogući pristup kruni brane onemogućio je krater na desnom kraju brane. Drugo veliko oštećenje zabilježeno je na lijevom kraju, a ono je predstavljalo najveću opasnost za 32 godine staru građevinu.
– …Taj čovjek što je došao iz Knina pitao ih je: “Da li ste vi za dizanje brane?”, na što je dobio potvrdan odgovor te se zaputio do mjesta gdje je bio postavljen eksploziv. Oko toga je nešto prespajao u vezi miniranja. Ime čovjeka koji je tu došao nije bilo poznato pripadnicima PJM iako ih je praktički bilo sa cijelog kninskog područja….

Najavljeno povlačenje te “osoba” kojoj je identitet nepoznat minira branu Peruču oko 10 sati zajedno sa Bogovac Milom koji se često hvalio da je on minirao obranu Peruču. Također se pričalo da je on radio sa čovjekom čiji je identitet pripadnicima nepoznat, a koji je za tu priliku bio poslan iz Knina… – kazao je zarobljeni Slobodan Despinić iz Otišića.

Razmjer katastrofe prvi je dobiven zahvaljujući snimatelju Petru Malbaši koji je uspio doći do brane sa vojskom i snimiti ju, a onda ključan snimak dostaviti u krizni stožer u prostoru tadašnje Splitske banke u Sinju. Trebale su hitne mjere da se brana spasi.

– Već oko 16 sati istog dana bili smo na brani, a iz Splita je u večernjim satima stigao Petar Stojić, svjetski ekspert za visoke brane i doslovno kazao da je brana ozbiljno ugrožena i da može doći do potopa. Predložio je da se stanovništvo ne alarmira nego tek tiho iseli ono u blizini ako se vodostoj podigne. Dao je zadaću da se pripreme strojevi koji bi odmah došli na Peruču i milijun kubika materijala gurali u kratere koji su bili visoki i do 8,9 metara. I danas mi odzvanjaju riječi generala Roso koji nam je rekao da smo svojim životima od tog trenutka zaduženi za sudbinu brane i sve što će se s njom dogoditi u narednom periodu – ispričao je Ivan Vuko, bivši načelnik inženjerije 126. brigade HV-a. 

U toku noći nabavljeno je sve potrebito…

– Iz Splita je stigao buldožder kao i tri tone eksploziva kako bi srušili zatvarač, ali se nije smjelo raditi dok nismo bili sigurni da na kruni brane nema mina. Nakon nekog vremena sam Vladimira Benca pomoću užeta i vatrogasnih skala spustio na dubinu od deset metara kako bi provjerio je li zatvarač dotoka vode miniran, no nije bio. Taj zatvarač mogao se dignuti mehanički, ali hidraulikom je bilo lakše – sjeća se Vuko spominjući Vladimira Benca, tadašnjeg načelnika inžinjerije Zbornog područja Split koji je zajedno s Antom Bartulovićem, tadašnjim načelnikom inženjerije 141. brigade podizao ustave i otvarao temeljni ispust ispod brane. U toj akciji sudjelovali su i djelatnici hidroelektrane Peruča te gardisti među djelatnicima.

Prespojili su elektromotore na napajanje agregatom i uspjeli pokrenuti otvaranje ventila temeljnog ispusta koji je u tom trenutku bio pod hidrostatskim pritiskom od 700 tona. Ventil je otvoren, a u tom je trenutku poteklo oko 250 metara kubičnih vode u sekundi. U sekundi.

– Prvi trenutak je bio strašan. Nekakvo bunilo jer što ako voda krene. Ne može se opisati to. Razočarenje i optimizam. Nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji to mogu napraviti. To su zlotvori, to se u ratovima ne radi. Ako već osvajaš, trebat će i tebi brana – govori tako o rušenju brane tri desetljeća poslije zapovjednik Škarpa.

Građevinski fakultet u Zagrebu napisao je svoje mišljenje o tome do čega bi došlo da je brana srušena.

– Mostovi na Hanu, Panju i u Trilju bi se srušili, a u Trilju bi jedino benzinska pumpa bila na kopnu, a sve bi ostalo bilo pod vodom. Ta količina vode prilikom udara u klisuru kod sadašnjeg nogometnog igrališta, kod Čaporica, vratila bi se voda i rušila što nije prvi val već srušio. O ljudskim žrtvama je suludo i govoriti… – prisnažio je Vuko.

Hrvatski vojnik protjerao je srpskog okupatora s brane. U akciji poslije miniranja ovladalo je sa 140 kilometara kvadratnih oslobođenog prostora, a nova crta razdvajanja uspostavljena je u naselju Maljkovo. 

Za organiziranje miniranja brane Peruča nepravomoćno je osuđen na 10 godina zatvora umirovljeni general major vojske Jugoslavije Borislav Đukić, ali je Vrhovni sud vratio raspravni proces na novi početak kod suca Dinka Mešina jer, kako smo doznali, među ispitanima nije bila Zora Zec. Nije poznato kakva saznanja ima ta ženska osoba.

Dan prije miniranja ubijen je Ante Buljan. Ranjena su još trojica u aktivaciji protupješačke mine.