Srijedom u sridu: Put u pakao popločan zabludama

Terorističke akcije u kojima stradavaju nedužni civili od istoka do zapada, od Lahorea do Bruxellesa i nisu više neka naročita novost. Postale su nekako svjetskom svakodnevnicom na koju se lako navikavamo. Najgore je u svemu što se ne vidi kraj i još gore što se nikako ne razumiju ili namjerno ne uvažavaju neke bitne činjenice o uzrocima, bez čega ne može biti ni pravih odgovora. Radije se istrajava na zabludama, ili svjesnim obmanama, kojima je, kao i dobrim namjerama, često popločan put u pakao. 

Unatoč svemu, i dalje se počesto misli kako je riječ o osvetničkim reakcijama i ekscesima ekstremnih pojedinaca. No, očito je kako svi ovi bombaški napadi ni ne bi bili mogući bez dobre organizacije i snažne logističke potpore. I cijela ta tzv. Islamska država je jedna velika teroristička organizacija u čijoj se organizaciji i događaju napadi u srcu Europe. Nasuprot tome, papa Franjo se ne libi kazati da je teći svjetski rat upravo počeo, dok izraelski ministar obrane, Moshe Y’alon, primjerice, također govori o trećem svjetskom ratu islamskog terorizam protiv slobodnog svijeta. 

Hoće se, nadalje, kazati kako je islamska religija najtolerantnija na svijetu. Povijesna iskustva, međutim, kazuju nešto drugo. Jedan od ključnih pojmova islama je džihad, što na arapskom doslovice znači borbu ili rat, i to rat za širenje Alahova zakona i za islamizaciju cijelog svijeta protiv “nevjernika“. Pod tim motivima vođena su mnoga osvajanja i stvorena dva velika carstva, ono arapsko i ono osmansko. U nekim zemljama Bliskog istoka, koje se smatraju kolijevkom kršćanstva, kršćani više praktički ne postoje, a brisanje posljednjih tragova je upravo u tijeku. Nepravedno je, naravno, tvrditi kako su svi muslimani ili većina njih teroristi, ali su, na žalost, svi teroristi o kojima je ovdje riječ muslimani.

Velike se nade na Zapadu polažu u razvijanje multikulturnih i multikonfesijskih društava. Jednom je čak i liberalna Angela Merkel priznala da je ta ideja mrtva. Doseljenici s istoka najprije stvaraju geta, a onda pokušavaju svoj način života nametnuti ostalima, milom ili silom. Kad oni prevladaju više se “multikulti“ neće spominjati. U Londonu danas živi preko 60 posto ljudi ne-engleskog podrijetla, a mnogi Englezi pa i Francuzi će kazati kako se u Engleskoj, odnosno Francuskoj osjećaju strancima.  

Pobornici otvorenih vrata i raširenih ruku prema izbjeglicama uvjeravaju nas kako se tu radi o ljudima koji bježe od rata, gladi i nevolje ljute, što je točno za ogroman broj tog nesretnog svijeta koji zaslužuje sućut i pomoć, ali su se opravdanim pokazali i strahovi da se među njima nalaze i programirani teroristi. Schengenske granice su, tvrdi se u EU, najbolji način kontrole izbjegličkog vala. Primjeri Mađarske, Poljske, Slovačke, Češke i još nekih zemalja za sada se pokazuju kao bolji način. Evo i glasovita britanska sigurnosna služba MI 6 došla je do zaključka da je za sigurnost Velike Britanije najbolja baš kontrola unutarnje granice. Na Zapadu je sve veći otpor dolasku izbjeglica, kojih tamo sada ima blizu dva milijuna, što se vidi po izbornim rezultatima i po masovnim prosvjedima. I opet slušamo  vijesti o neonacistima, huliganima i slično, što je već jedna nepodnošljiva ideološka oznaka za nešto što bismo mogli prije smatrati obrambenim refleksom.  
Samo je djelomice točna tvrdnja da ekstremisti dolaze iz socijalno ugroženih, deprivilegiranih slojeva zapadnih zemalja . Mnogi od njih, naime, rođeni su, odgojeni i zaposleni u tim zemljama.

Kao katastrofalna iluzija pokazao se pokušaj zapadnih sila, poglavito SAD-a,  izvana nametati političke modela demokracije. Srušeni su relativno stabilni režimi i izazvan opći metež iz kojega su isplivale najekstremnije skupine. Zapravo, ovdje i nije riječ o zabludi nego o svjesnoj obmani, jer cilj i nije bio demokratizacija društava nego nešto sasvim drugo. 

I još jedna zabluda koju bismo mogli sažeti u onoj: pa neće valjda nas!