Jean-Michel Nicollier: Priča o Francuzu koji je dao život za Lijepu Našu

Danas je u cijeloj Hrvatskoj poseban dan. Dan za ponos, sjećanje i tugu. Širom Hrvatske obilježava se dan Grada Heroja, a posebno ime u našoj povijesti jest jednoga Fracuza, Jeana-Michela Nicolliera koji je kao dragovoljac iz svoje došao u našu domovinu i stao u njenu obranu.

Hrabrost je krasila Jeana, ali prepoznatljiv je bio i njegov osmijeh koji, bez obzira što je trpio bol ranjanjavanja, bol nepravde i bol suza, nikad nije skidao s lica. Upravo je tako izgledao kada su u bolnicu ušli pripadnici JNA. Ovako se to odvijalo, po izjavi svjedoka, kada je Kemo tražio mladog Francuza:
– Čim je ušao, pitao je: “Gdje je Francuz?” Jean je odmah istupio. “Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati!“ Kemo ga je tako tukao nekom palicom, a mi smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. I da, svi smo plakali, pa i ja. Plakao sam i tresao se dok mi se slijevala krv iz razbijenog uha… I zbog Francuza koji se valjao po podu i pred nama umirao, i zbog straha da će se to dogoditi i nama. Nemojte misliti da je tada bilo heroja među nama… Bili smo prestravljeni mučenjem.

Rođen je Jean Michel Nicolier 1966. godine, prvog dana mjeseca srpnja u francuskom gradu Vesoulu. Njegova priča kojom je upisan zlatnim slovima u povijest Vukovara, povijest cijele Hrvatske krenula je malo prije Domovinskog rata kada je mladić usprkos silnim molitvama i preklinjanju majke krenuo za Zagreb gdje je s Hrvatskim obrambenim snagama otišao na ratište kod Karlovca.

Suborci na bojištu zvali su ga ‘Francuz’ jer je još kao mladić vidio nepravdu i krenuo je ‘malim koracima’ ispraviti sve ono što su četnici radili napaćenom narodu Hrvatske. Stigao je u Karlovac, potom u Vukovar gdje je ranjen 9. studenog, a samo devet dana poslije bio je odveden u Ovčaru.

Sa zarobljenicima, u hangaru, prvo je, kako kaže svjedok Dragutin Berghofer Beli, pretrpio strašne batine, a onda je mladi život metkom ugasio Spasoje Petković zvan Štuka.
Da je taj čin mučan i nezamisliv, ali i tek jedan od mnoštvo koje su nad Hrvatima činile četničke snage govori i činjenica kako je sitniš, od 20 franaka, poslije ubojstva spomenuti hladnokrvni četnik Štuka i uzeo iz Nicolierova džepa.

– Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje! – rekao je Nicolier svojoj majci prije odlaska znajući u što se upliće i gdje ide, ali s tolikom ljubavi.

Mladi Francuz u razgovoru prije nego je njegov život ugašen na Ovčari za lokalnu francusku televiziju prizore koje je vidio u Vukovaru i mjestima koji su se odupirali krvnicima opisao s tri riječi koje odzvanjaju još i danas – – Klaonica, klaonica, klaonica! –

Tek nakon 20 godina majka je doznala sudbinu svoga sina. Brižno ga je čekala na svom pragu, nije znala što je s njim, a onda je Antun Ivanković istražujući došao do nje, poslao joj pismo i tek nakon spomenutih dvadeset godina majka je shvatila da njezina sina više nema i da je on krvlju ostao upisan u povijest Lijepe naše.