Zorica Kondža: Trideset godina karijere mi ne zvuči puno

Interesantno je kada svoj prvi javni nastup imaš u
koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, te trideset godina nakon se vratiš na
„mjesto zločina“. Upravo to je doživjela Zorica Kondža (54) koja je prije nešto
manje od mjesec dana proslavila svoj solistički jubilej za kojeg je imala
tremu, bez obzira na dug koncertni staž. Zorica i nakon toliko godina s
jednakom strašću i energijom pristupa svakoj novoj pjesmi i koncertu, a uz
supruga Joška Banova i tri sina Ivana, Tonija i Luku, uživa u pravoj glazbenoj
obiteljskoj harmoniji.

Zašto je obljetnica
30. godišnjice Vaše karijere bila u Zagrebu, a ne u Vašem rodnom Splitu?

Uvijek kada se to pitanje nametne onda je odgovor vrlo
jednostavan, svako veliko obilježavanje u našem poslu napravi se u koncertnoj
dvorani, a Lisinski je zaista jedina dvorana za takvo nešto. Godinama mi u
Splitu patimo što nemamo takvu dvoranu. Imamo kazalište koje je malo tako da za
izvođače kao što sam ja dvorane za do 2000 ljudi nema. Nadam se da će se
napraviti u budućnosti i da ću još uvijek biti živa. No da ne budem dužna mome
Splitu, nadam se da ću u jesen nešto napraviti u mom gradu.

Iznenadila sam se
kada sam na Vašem koncertu vidjela Milana Bandića, Zdravka Mamića i brojne
druge osobe izvan svijeta glazbe koji su tijekom cijele večeri pljeskali i
pjevali Vaše pjesme u sav glas.

Ne mogu reći da mi je Zdravko Mamić prijatelj, kao i Milan
Bandić. No sve su to ljudi iz javnog života, bila su tu i moje prijateljice
Radojka Šverko i Jasna Zlokić, a mnoge sam vidjela tek poslije na slikama u
medijima. No ugodno me iznenadilo što je na mom koncertu bio Oliver Mlakar,
time sam počašćena jer me od samih mojih početaka pratio njegov glas i najave
tako da mi je to bila čast. Bili su mnogi producenti iz medija te poznati koje
nisam osobno pozvala već su došli svojom željom i čestitali mi nakon koncerta.
Svi su bili oduševljeni koncertom i to sam zapravo htjela.

Sigurno ste imali
malu tremu, iako je 30 godina pod reflektorima iza vas?!

Pa imala sam tu jednu malu nesigurnost, kada slaviš 30
godina onda ja mislim da ljudi sad očekuju nešto drugo. Ne mislim pritom na
hodanje na žici već nešto posebno, ali uspostavilo se da su došli ljudi koji su
pratili moj rad godinama. Bilo je ljudi koji su dio moje generacije, ali i puno
mlađih. Bila sam počašćena jer se stvorila jedna tako pozitivna atmosfera koja
je mene ponijela i koncert je od samog početka bio fantastičan. Htjela sam da
ljudi iz Lisinskog otiđu zadovoljni što su imali jednu lijepu ispunjenu večer.

Zvuči li Vam 30
godina puno ili malo?

Mnogima zvuči puno, ali meni zvuči malo. Ovo je posao koji
nema kraja, kreativan posao nikada nema kraj, niti ga osjećam. Dok me služi
grlo, uvijek će biti malo godina.

Vrijeme je šušura oko
Splitskog festivala, koliko je taj festival utjecao na Vašu karijeru?

Pa ne samo da je utjecao na moju karijeru već i na način na
koji si radi ovaj posao. Godina kada sam ja počinjala svoju karijeru s grupom
Stijene i pjesmom „Ima jedan svijet“, to je bilo 1992., svi su govorili što
ćemo mi tamo kad smo rockeri. Ja sam uvijek govorila da je važno s čim se
predstavljaš. Ja sam rijetko radila striktno dalmatinsku pjesmu ili pjesmu
mediteranskog stila, ali na tom festivalu je krenulo puno mojih pjesama kao što
su Pokora, Zauvijek, Ti si moj san, Najljepše je kad si tu, Do posljednjeg
daha… Splitski festival je uvijek uvjetovao neku kvalitetu i bio je „u ono
vrijeme“ jako atraktivan, te ga je cijela Jugoslavija gledala. Mi smo taj
festival znali zvati „nužno zlo“, ali zaista je taj festival bio odskočna daska
za mnoge glazbenike koje i danas svi cijenimo.

U vremenima gdje
izgled postaje sve važniji i najveći idoli mladih redovito imaju na sebi sve
bolje od glasa, na glazbenim audicijama nerijetko se odabiru upravo Vaše pjesme
koje od njih ne traže ništa osim talenta. Je li Vam to drago čuti?

Meni je drago čuti moje pjesme, ali to je i jedan pokazatelj
– ako netko odabire pjesmu za koju se kaže da je zahtjevna onda je to izazov i
za njih. Ako odaberete pjesme od bilo kojeg izvođača koja je sama po sebi teška
za pjevanje onda time govorite o sebi, ne samo o ambicijama već i o
mogućnostima.

Koje je Vaše
mišljenje o „The Voice-u“ i „X Factor Adriji“?

Osobno sam često bila pozivana u žiri takvih natjecanja i
moram priznati da je jako teško dobiti takav zadatak jer ti mladi ljudi takva
natjecanja jako ozbiljno doživljavaju i proživljavaju. Stoga mi sa svoje
pozicije često ne znamo što oni osjećaju unutar sebe. Nekako idemo da budemo
strogi i pošteni, a opet smo u situaciji da se netko rasplače i dobiva se
osjećaj da mu rušimo snove. Teško je biti u toj ulozi. Znala sam i sama
proživljavati njihove emocije tako da to ostavlja trag i na žiri. Mogu reći da
u moje vrijeme nije bilo takvog natjecanja, ali to je ono što oni žele. Njih bi
netko trebao upozoriti da ako ne prođu da ne odustanu. Bavila sam se
svojevremeno sportom pa volim uspoređivati sa sportom, ne možeš uvijek
pobjeđivati – nekada gubiš! Uvijek mladima savjetujem da pjevaju u bendu i tako
će najviše naučiti, a kvaliteta uvijek ispliva. Ja veći problem vidim u
autorskoj pjesmi, teško je pogoditi hit.

Trenutno vlada
epidemija autora, a svi zazivaju hit.

Istina, ne dogodi se svaki dan „Galeb“, „Ti si moj san“ ili „Zar
je voljeti grijeh“. To se dogodi. Imamo jednog fantastičnog Tolju koji je
talentiran, ali tko zna kada će doći pjesma za njega. Sjetimo se kad je Vanna
izbacila „Tek je 12 sati“, to je 10 puta na dan se emitiralo, a i dan danas.
Možeš ti biti izvrstan pjevač, ali ako nemaš pjesme…

Vi imate hitove,
supruga koji Vas sluša, veliku djecu i relativno riješen život. Ima li nešto
što biste drukčije da ste mogli ili nešto što imate namjeru ostvariti.

Uz glazbu me uvijek zanimao teatar i gluma. To je bila jedna
moja velika želja. No u ono vrijeme je akademija bila samo u Zagrebu gdje ja
nisam imala familiju, a roditelji mi nisu mogli priuštiti život gore. U jednoj
fazi sam bila nesretna zbog toga, ali s obzirom na to da sam uvijek bila realna
vrlo brzo sam to prihvatila. No ja nikad nisam mislila da ću biti pjevačica,
iako sam uvijek negdje pjevala. No tako je dragi Bog odlučio i danas sam mu
zahvalna što od toga mogu živjeti. No u međuvremenu mi se ostvarila i ta želja
jer sam dobila glavnu ulogu u predstavi Mirka Krstičevića „Krvava svadba“ nakon
kojeg sam dobila odlične kritike. Čak sam bila nominirana u kategoriji opere od
strane Hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu što puno naših glumaca želi.
To me baš usrećilo jer sam pokazala da ipak imam malo talenta i da se kao
dijete nisam prevarila.

Vječni upitnik vezan
za Vašu karijeru je neizdavanje albuma, zašto Vam to nikada nije bilo važno?

Postoje ljudi na estradi koji imaju od 10 do 15 albuma, a
znamo im samo jednu pjesmu. Često izdavanje albuma više donosi diskografskoj
kući nego samim glazbenicima, oni imaju najveći postotak od izdavanja. Ja imam
dva albuma, ali uvijek idem pjesmu po pjesmu. Snimili smo Lisinski tako da ću
imati još jedan. Danas je tiraža izuzetno mala, ne isplati se ni diskografima
više. Prije se prodavalo 400-500 tisuća primjeraka, a danas ako prodaš 5 tisuća
je vrh. Najvažnije je napraviti dobru pjesmu koja će vam donijeti posao, to
znači poziv od ljudi koji organiziraju koncerte te poziv od ljudi koji dolaze
na koncerte. Kvaliteta se prepozna. Kada netko kaže Frank Sinatra, svima prvo
padne na pamet „My Way“ i „Stranger in the night“. Tada je netko trebao doći
Sinatri i pitati ga: „Kada ćete snimiti album?“. On, kao i Oliver nakon Galeba
i svih ostalih pjesama, nije trebao snimiti ništa više. Album je jedan veliki
proces, puno je posla, još više troškova.

Prijedlog, Vi imate
jako puno dueta pa možete napraviti CD s glazbenim suradnjama.

To mogu odmah, imam i sada dovoljno materijala da snimim
novi autorski album. Ja uvijek govorim da ima vremena.

Pa tek Vam je 30
godina karijere, očekujemo bar još toliko…

Hoću. (Smijeh) No tada ću najvjerojatnije sa štapom.