Barbara Vujević je
nekadašnja članica Srebrnih krila te nesuđena pjevačica Novih fosila. Broji
četrnaest godina kao frontmen grupe Barbary, a kada smo krenuli s brojkama koje
govore da za nekoliko dana navršava četrdeset godina, a počela je pjevati s četrnaest,
odlučili smo zaboraviti matematiku u ostatku razgovora.
Kada netko kaže
Barbara, svima prvo padne napamet fešta. Kako ste to postigli?
– Hvala na komplimentu, ali to da moj bend i mene ljudi
traže postigli smo svojim dugim, iskrenim i predanim radom. Ljudi nas vole jer
ih animiramo na razne zabavne i glazbene načine, premda se to nekim kolegama ne
sviđa, ali to smo jednostavno mi Barbary. Svaku svadbu ili koncert sviramo kao
da su nam posljednji i dokle god ja radim uvijek će na našim nastupima biti
urnebes jer volim vidjeti sretne i vesele ljude. Ružno je kada netko samo odrađuje
nečiji najvažniji dan u životu, naša svadba traje do kraja snaga, i tako će
biti dok sam živa.
Kako se i kada
oformila grupa Barbary?
– Nakon perioda provedenog u Zagrebu, vraćam se u Split i
tražim bend. Posao mi nudi Tajna veza koja se uskoro raspada zbog bolesti
gitariste, a ja zatim s bubnjarom i klavijaturistom osnivam novi bend. Za ime
smo se odlučili jer smo shvatili da ljudima kada kažeš Barbara nešto to i
predstavlja pa smo odlučili s nazivom sličnim mom imenu privući neke ljude koji
su bili upoznati s mojim dotadašnjim radom. Nekako se ime Barbary učinilo
zgodnim i upečatljivim i evo nas tu i nakon četrnaest godina.
Radili ste dosta
autorskih pjesama, nastupili ste i na festivalima.
– Bili smo na Mostar Festu prije pet godina s pjesmom “Vrime
je” gdje smo osvojili drugo mjesto publike, a poziv pokojnog Vinka Coce na prvi
Trogirski festival nismo nikako mogli odbiti pa smo se tamo predstavili s
pjesmom “More zna” i opet osvojili drugo
mjesto publike.
S obzirom na nagrade
na festivalima od strane publike, to je pokazatelj da vas publika naprosto
voli.
– Zaista sam sretna zbog tih priznanja. Smatram da je
najbolji pokazatelj naša godišnja popunjenost. Zanimljiva je činjenica da nas
je jedan par htio angažirati za svoju svadbu, ali mi smo imali odavno sve
dogovoreno do kraja godine osim novogodišnjeg nastupa i tako je čovjek svoju
proslavu prilagodio nama i ljude na svadbu pozvao kada su Barbari mogli –
31.prosinca.
Trenutno radite na
projektu koji nije povezan uz grupu Barbary, o čemu je riječ?
– Slučajno sam se u jednom splitskom studiju zatekla s DJ-om
koji je ljudima poznat pod nazivom Beatboy Zax koji mi je predložio da otpjevam
pjesmu “Što ne znam gdje si sad” koju u
originalnoj verziji pjeva Zana koja je javnosti poznata po pjesmi “Dodirni mi
kolena”. Nakon te obrade, snimili smo pjesmu “Nikada” na kojoj ja potpisujem
glazbu i tekst uz njegov producentski potpis.
Imamo neke planove za budućnost, ali idemo pjesmu po pjesmu i
osluškujemo komentare.
Zvuči kao da radite
svoju samostalnu karijeru u nekom drukčijem obliku nego što Vas je publika
imala priliku upoznati do sada?
– Pa možemo reći da radim na samostalnom autorskom albumu
koji se ne može usporediti s grupom Barbary. Osnova našeg stila je EDM, odnosno
electronic, dance and music. Riječ je o prepoznatljivom zvuku baziranom na
elektronski produciranim ritmovima i instrumentima. Moderna je produkcija prilagođena mlađoj populaciji,
klubovima i diskotekama. Naravno da unutar tog stila nastojimo pronaći svoj
karakterističan zvuk po kojem bi postali prepoznatljivi.
Vratimo se niz mi godina
unatrag kada nije bilo toliko elektronike kao danas, s kakvim emocijama se
danas prisjećate Srebrnih krila gdje se pjevali dvije godine?
– O tom periodu mog životu mogu pričati samo lijepe i
pozitivne stvari. Mucova bolest nas je svih dotukla. Kolegica iz benda Vlatka
Grakalić i ja smo i danas u kontaktu i još uvijek smo odlične prijateljice. Da
mi se dogodi neka pjesma, rado bih je snimila s njom.
Nakon Srebrnih krila
uslijedio je poziv Rajka Dujmića koji je tražio pjevačicu Novih fosila, zašto
ste na kraju ipak odbili njegov poziv?
– Nisam ih odbila u nekom konkretnom obliku već sam ja rekla
Dujmiću da sam ja iz Splita te da moj život u Zagrebu podrazumijeva da moram
imati gdje živjeti i što jesti. Nije mi garantirao nikakav siguran honorar,
nije mi dao mogućnost da u tajnosti sviram s nekim glazbenicima da se
prehranim, tako da ja jednostavno nisam imala izbora. Njihov pristup mi je bio
neprofesionalan.
O brojkama smo rekli
da nećemo, ali možete li priznati da su Vam vrijeme i godine brzo proletjeli od
početka karijere do danas.
– Izuzetno brzo, a pogotovo kada imaš dijete u razvoju onda
te svakim danom to dijete podsjeti kako vrijeme leti.
Vaša kći Ira sada ima
četrnaest godina, primjećujete li njen interes prema glazbi?
– Ide u glazbenu školu i pjeva u zboru HNK. Nekada je bila i
u klapi, ali zbog brojnih obveza nije stizala na probe. No ipak mislim da je
ona još dijete i da se traži, jedan dan je zanima glazba dok se drugog dana
vidi kao zubotehničar. Prateći je kroz odrastanje čini mi se da bi bila odlična
glumica. Što god ona odluči, najvažnije je da bude sretna. Tako su mene moji
roditelji odgajali i mislim da je to jako bitno u odgoju i odrastanju neke
osobi, postići da ona bude i postane ono
što ona uistinu jest. To je najveći uspjeh jednog roditelja .
Kako je biti
samohrana majka i baviti se glazbom, jeste li kroz život to dvoje teško
usklađivali?
– Da vam budem iskrena, Iru nisam ni osjetila kao dijete.
Ljudi imaju lošu percepciju kada kažu: “Mama ti je pjevačica”. Kao da to vežu uz
nešto negativno. Ja mislim da ja imam puno više vremena nego ostale majke, ja
radim vikendom kasno navečer tako da ona već ide spavati kada ja odlazim na
posao. Cijeli tjedan mi je podređen svemu što je njoj potrebno. Baka servis
uvijek priskače kada treba, ali podrazumijeva se da nisam odlazila na gaže kada
mi je dijete bilo bolesno .
Koje se pjesme na
vašim nastupima najviše traže?
– Ne biste vjerovali, ali to su uglavnom pop i rock hitovi
iz osamdesetih i devedesetih. Kako i neće kada su autori danas pokojni Đorđević
i Runjić, s njima je otišao velik dio hrvatske scene.
Hoćete reći da
trenutna situacija na glazbenoj sceni nije baš najbolja?
– Scena nikada nije bila bolja i kvalitetnija, samo tu
glazbu nema prilike čuti šira javnost. Prava glazba nažalost ostaje u ladicama
i sve se na kraju svodi na lobije tipa Huljića i moderne gay lobije, no to je
već neka druga tema.
Možete li se sjetiti
nekih anegdota s nastupa koje i danas pamtite?
– Sjećam se svadbe gdje mi je mama od mlade rekla da sam i
njoj pjevala na svadbi, samo što sam njoj pjevala kao jako mlada pjevačica u
grupi Ružmarin i taj mi je događaj bio pokazatelj koliko sam dugo već u ovom
poslu. Sjećam se svadbe Zagorca i Dalmatinke na kojem je mladoženja trebao
plesati s maskom i perajama, a mlada se trebala na licu mjesta snaći s
pripravljanjem zagorskih specijaliteta. Nedavno je jedna svekrva svojoj
nevjesti zapjevala pjesmu “You raise me up” te cijelu salu dovela do suza. Bilo
je jako lijepih trenutaka koje ću pamtiti cijeli život.
Čija je ipak zadnja u
bendu?
– Ipak moja, poželim ponekad biti nježniji spol, ali moji
muškarci se ne znaju okrenuti bez mene. Vjerojatno sam ih razmazila i sada se s
time trebam nositi, zovu me Big Mama.
S obzirom na to da
ste na pragu ulaska u četrdeseto desetljeće života, osjećate li umor ili
gubitak energije, s obzirom da ipak toliko godina živite i radite noću?
– Ne još, ali znam da će doći taj dan i to me jedino malo muči,
ali kada se ugledam na svog uzora Terezu Kesoviju onda nema ni straha za mene.
Mislite li da bi neka
pjevačica mogla uhvatiti tempo koji ste nametnuli u bendu, poznajete li neku
mladu pjevačicu koja pršti od energije i da bi mogla jednog dana zauzeti Vaše
mjesto kada se umorite ili ono što je realno ostarite?
– Ja znam kako je meni bilo na početku, sve je na kraju
ispadalo lutrija. Mogla bih reći da je puno više muzičara nego pjevačica koje
imaju tu životnu energiju. Ako se netko u tome prepozna, neka mi se slobodno
javi. Posla ima, samo treba raditi i voljeti to.
Gdje najčešće
nastupate?
– Prošli vikend smo bili u Tučepima, ovaj na Braču, idući u
Kaštelima. Pun nas je Jadran, a odradili smo i neke svadbe u Zagrebu. Zapravo
nema pravila. Ne mogu izdvojiti ni mjesto, ni vrijeme, ni ikakav drugi
kriterij, bitno mi je samo da je pozitivna energija u klubu ili da se mladenci
kojima pjevamo da se puno vole. U poslu je najvažnije da okupiš tim s kojim
možeš realizirati sve što zamisliš, od studija do konkretne svirke s bogatim
repertoarom te odličnom komunikacijom na bini i izvan nje.
Jeste li to napokon
postigli?
– Jesam, zaista sam sretna i ponosna.
Kakva je komunikacija
Vašeg benda i ostalih splitskih bendova?
– Nažalost nikakva iako ne znam zašto. Moj bend je
specifičan jer ne izlazi vani i ne vodi tračeve. Kada mi ne sviramo, moji su
članovi zaokupljeni isključivo glazbom i nekim svojim drugim rock i metal
grupama. Oni nikada nisu došli i prokomentirali ijednog kolegu, njih tračevi
naprosto ne zanimaju. Preporuke za nastupe sam prije dobivala od fotografa nego
od kolega. Da vam budem iskrena, htjela bih da se više komunicira jer da se
udružimo i ne gledamo kao konkurenciju svi bismo više i bolje radili.
Imate li neke planove
koje ovim putem možemo najaviti?
– Stupili smo u kontakt s Dadom Topićem koji je
zainteresiran da nam napravi pjesmu. Primijetio nas je na jednoj gaži i
svidjelo mu se to što je vidio i čuo. Volim neobične i moderne pjesme tako da
se nadam da će takva jedna uskoro ugledati svjetlo dana.