Denis Glavina: Igramo napadački, sposobni smo biti u vrhu

Denis Glavina bio je dvostruki strijelac u Splitovoj pobjedi protiv Qarabaga u drugom dvoboju turskih priprema. Antonio Mršić načeo je mrežu Azera na
samom početku utakmicu, a Glavina je u drugom dijelu stavio pečat na sjajnu
igru Crvenih. Prošle sezone veznjak Splita često je tresao mreže suparnika, ove
tek jednom, a s ova dva gola nagovijestio je da se vraća u pravu golgetersku
formu.

– Na pravi način smo ušli u utakmicu, radimo dobro ovdje u
Turskoj, momci su znali koji su njihovi zadaci za vrijeme utakmice, a na kraju
se poklopilo da ja zabijem dva gola. Qarabag je respektabilna momčad, njihovi
rezultati govore za sebe, ali mi smo igrali bolje i trčali smo više od njih.
Rezultat je potpuno zaslužena pobjeda Splita.

Već u prve dvije
utakmice naziru se konture drukčije igre. Koliko je Zoran Vulić zaslužan za to?

– Novi trener uvijek donese nešto pozitivno, nadam se da će
se ta pozitiva zadržati što duže, te da ćemo se držati dogovora, odnosno
pravila koja su uvedena. Meni se sviđa Vulićev rad, više mi odgovara napadački
orijentiran nogomet, ali za to treba biti spreman, puno trčati, a važno je biti
i taktički discipliniran. Trčali smo mi i prije, u nekim utakmicama bi ja znao
prijeći po 12 kilometara, ali trčali smo u prazno. U prvlu sezone smo
pali u nekakvu psihološku rupu, ne znam što se dogodilo i sada se trebamo
vaditi iz toga. Sposobni smo biti u vrhu, moramo dati sve od sebe i preuzeti
puno više rizika. Tko ne riskira taj ne pije šampanjac.

Koliko vama igračima
znači dolazak Ivice Križanca na mjesto menadžera kluba?

– Meni osobno je donio to da ne moram više trčati za
predsjednikom ako mi nešto treba. Sada mogu s njim razgovarati, on zna kako
igrači razmišljaju, možemo zajednički doći do nekog cilja i riješiti probleme.
Super je što je on u klubu na ovom mjestu, prošao je puno toga u karijeri i zna
se postaviti u nekim situacijama. Vani je to tako, vidiš predsjednika jednom
mjesečno. U Ukrajini gdje sam igrao su uglavnom privatni klubovi i isto se sve
rješava s takozvanim direktorom koji je desna ruka predsjedniku.

Ovdje u Turskoj ti se
javlja dosta prijatelja, stalno te viđamo s nekim u razgovoru.

– To su menadžeri iz Ukrajine, u Turskoj također imam dosta
prijatelja, uostalom tu je puno klubova, drago mi je što se možemo vidjeti i
popričati.

Prošao si dosta
klubova, od Ukrajine i Poljske pa do Hrvatske. Kako ti je u Splitu, već dugo si
tu?

– U klubu sam već dvije i pol godine, ugodno mi je u klubu,
a grad je odličan. Zadovoljan sam Splitom, klub svake godine raste.

Odlaziš li često u
Ukrajinu?

– Najviše u Dnjepropetrovsk, tamo su mi žena i kćer, Katja i Nikol, pa idem kad god mogu. Nije baš lako sve uskladiti, ali uspijevam
nekako. Ljudima u Ukrajini je teško zbog nestabilne situacije u državi, nema
posla, tečaj raste prema euru, cijene su se digle i trenutno je život zaista
težak. Sve propada, a nitko ne zna koliko će sve skupa trajati.

Bojiš li se za
sigurnost svoje obitelji?

– Ne, taj grad je zaštićen, ima svoju vojsku, a da su
htjeli, Rusi bi već došli do njega jer su na samo 300 kilometara udaljenosti.
Što će im Ukrajina, uzeli su Krim, ali što će im ovo ostalo. Jedini problem je
što će mi kćer sada napuniti sedam godina pa sam na velikim mukama jer ne znam
da li da je dovedem na školovanje u Hrvatsku ili da ostanu gore. Ona priča
hrvatski i ruski, odluka nije lagana, ali pronaći ćemo neko rješenje.

Hoćeš li možda
živjeti u Splitu ako odlučiš preseliti obitelj u Hrvatsku.

– Ne znam, nisam još išao tako daleko.

Vratimo se na
nogomet. Što tebi više odgovara, mjesto lijevog beka ili krila?

– Ne znam, sve meni odgovara, možda više prema naprijed.
Vidjet ćemo gdje mogu najviše pomoći u momčadi, tu sam na raspolaganju. Trener
će odlučiti.

Prošle godine zabio
si dosta golova, ove tek jedan.

– Ove sezone osim Europe ništa nije krenulo kako treba.
Falilo nam je nešto, nismo imali igru ni stil, trčali smo i borili se, ali nije
to bilo to. Protiv Qarabaga smo na primjer svi znali što trebamo raditi, a u
dosta utakmica ove sezone to nije bio slučaj. Svi smo se pitali kako smo mogli
tako dobro igrati u Europi, a zatim tako loše u prvenstvu. Falilo je i malo
sreće, a bilo je i puno glupih poraza i glupih golova. Svi mi želimo pobjedu,
ali kad te ne ide, onda te stvarno ne ide.

Dolaziš iz nogometne
obitelji, brat Dominik je aktivni igrač, a i otac se svojevremeno bavio
nogometom.

– Otac je igrao u Čakovcu i malo po Austriji, a nakon toga
je bio trener u Čakovcu. Sada je trenutno s majkom u Njemačkoj. Brat je igrao
za Belupo, ali trenutno je slobodan igrač, traži novi klub. On je bio mnogo
zagrijaniji za nogomet dok smo bili djeca, ja sam krenuo nešto kasnije.

Jeste li vi baš iz Čakovca?

– Mi smo na granici
sa Slovenijom, selo se zove Križovec, pored graničnog prijelaza za Mursko
Središće. Kada bih malo jače nabio loptu, morao bi u Sloveniju ići po nju.

Odlaziš li danas
često u Križovec?

– Volim otići zbog šuma, rijeke, livada, čisto da malo
odmorim glavu. Ali samo na tri dana, već sam navikao na grad, pa duži boravak
dosadi.