S Rakelom po svitu: Put oko svijeta III

Party na riječnom otoku uz Thompsonove pjesme bio je odličan, ali sutradan je valjalo nastaviti dalje. Planirali su od Samare stići do Ekaterinburga gdje ih je čekao domaćin Čarli, još jedan prijatelj od Dane. Prije samog polaska, Željan je primijetio kako mu pušta ulje iz semeringa od kardana.

 Doduše, počelo je curiti još u Hrvatskoj ali su ga meštri uvjerili da to nije ništa, pogriješili su dijagnozu pa je usred Rusije ostao s problemom jer su mu rekli kako na novi semering za motor treba čekati dva mjeseca, a on je morao na jako dug put.

 – Ondje ima BMW servisa, ali samo za automobile i nijedan od njih ne radi motocikle. Ozbiljno sam se zabrinuo da mi ne crkne kardan. Od Samare do Ufe u Baškortostanu cesta je bila podnošljiva, ali smo se tada lijepo zeznuli pokušavši skratiti put do Ekaterinburga. Tamo gdje smo prolazili cesta je bila očajna. Štoviše, na nekim planinskim područjima Urala je nije ni bilo. Umjesto po asfaltu, prolazili smo po betoniranom putu punom krupnog kamenja koje su prethodno izorali kamioni. Na kraju put nismo skratili nego još produljili prešavši ukupno 680 kilometara – priča Željan.

 Kasno poslije podne su se našli s Čarlijem koji je jedan od vlasnika građevinske tvrtke u Sibiru. Odmah mu je objasnio problem s semeringom, a Čarli je reagirao ekspresno i odveo ih u jako veliki BMW servis koji uz automobile, servisira i motore. Iako je bila nedjelja, u tom servisu je normalno radno vrijeme bilo do 21 sat. No, kad su ih zamolili da im pogledaju kardane, 4 meštra i žena koja radi u kafiću u sklopu centra su radili sve do 23.30 sati.

 Noćenje u opasnom kvartu

 Bili su izrazito susretljivi, a na kraju im nisu naplatili ni piće ni ruke, nego samo ulje 20 eura. Kad im je Željan pokušao dati napojnicu, nisu je uopće htjeli uzeti nego su rekli kako im je čast da su im pomogli.

 „To je sve dio našeg posla, sretan vam put“ – rekli su družini na oproštaju. Na kraju su odveli Čarlija do njegove kuće na kraju grada i otišli na spavanje. Spavali su u kvartu koji je poznat po čestim obračunima vojske i policije s mafijom. Unatoč lošem glasu kvarta, motori su stajali vani nakrcani opremom i ujutro ništa nije nedostajalo.

 – Kvartovska ekipa nam je cijelu noć čuvala motore, slikali su se ujutro s nama i za divno čudo nisu htjeli ništa naplatiti. Obilazak grada smo počeli posjetom gradilištu gdje rade Čarli, Miša, njegov partner i Maša, tesarica iz Bosne. Inače oni su večer prije izašli iz svojih kreveta da bi ih ustupili nama, a oni su spavali na podu u dnevnom boravku. Doznali smo kako na toj baušteli ima dosta ljudi iz prostora bivše Jugoslavije, a plaće su oko 1000 eura – opisuje Željan.

 Ekaterinburg je poznat po tome što je u njegovoj okolici rođen Boris Jeljcin, prvi predsjednik post-sovjetske Rusije. No, za ovaj se grad vezuje još jedna tužna priča iz povijesti jer su tijekom građanskog rata, u noći između 16. i 17. srpnja 1918. godine boljševici ubili posljednjeg ruskog cara Nikolaj Romanova II. i njegovu obitelj.

 Carska obitelj je pobijena u podrumu kuće Ipatjev koja se tu nalazila do 1977. godine. Tada je na istom mjestu sagrađena katedrala Svih svetih, poznatija po imenu  Katedrala u krvi. Ona je sada najpoznatija građevina u Ekaterinburgu, gradu koji se od 1924. do 1991. godine zvao Sverdlovsk, po sovjetskom revolucionaru i političaru Jakovu Sverdlovu.

 Hotel s „Pet kaktusa“

 Oko podne je Čarli na telefon zvao svog poznanika, Zvonka iz Splita koji također tamo radi i ima veliku tvrtku. No, Zvonko nije pokazao želju da nas vidi pa nas je Čarli vodio na ručak. Žao im je bilo što nisu vidjeli sugrađanina ili možda navratili u kakav „hrvatski“ restoran, ali što je, tu je.

 – Iz Ekaterinburga smo prema Omsku krenuli tek oko 14 sati kada smo se dobro naspavali. Ceste su loše i prolaze kroz sela što nas je dodatno usporavalo. Kamiona ima na tisuće, dok osobnih automobila skoro i da nema. Svi u pravilu voze do sumraka i onda bježe sa ceste u gostionice na spavanje. Tako smo napravili i mi stigavši na cilj oko 8 sati navečer. Smještaj nam je kao u hotelu s „pet kaktusa“. Cijena je skuplja ako želite spavati sami u šestero krevetnoj sobi, a naravno jeftinija ako je želite podijeliti sa drugim nepoznatim osobama. Mi spavamo u ovoj jeftinijoj varijanti sa zajedničkim WC-om i tušom, s još dvojicom kamiondžija. Jedan je Rus, drugi Turčin i oba zaudaraju po znoju. Ovaj do mene hrče kao medvjed, nisam mogao vjerovati kako jako. U početku sam čak mislio da glumi – govori kroz smijeh Željan.

 Kad su ujutro krenuli iz Omska, planirali su proći 700 kilometara. To nije nikakav problem u zemljama s normalnim cestama, ali je gotovo pa nemoguća misija u Rusiji. Putevi su im na ovom području neopisivo loši – asfalta skoro da i nema i rupe su posvuda što ništa nije čudno s obzirom na ovoliki broj kamiona.

 Stisnuli su zube koliko su mogli i probijali se prema Novosibirsku. Bili su toliko sinkronizirani da kad bi jedan od njih stao da se pomokri, odmah je i drugi morao isto napraviti da se iskoristi pauza kako ne bi ponovno morali stajati. Nisu smjeli gubiti vrijeme jer vrijeme nije bilo na njihovoj strani, svaki dan su bili u drugoj vremenskoj zoni tako da se svaki dan sat micao jedan sat unaprijed i dan je bio sve kraći.

 Sibir je jednoličan i velik, a Rusija ima čak 9 vremenskih zona, tako kad je u St. Peterburgu 12 sati, u Vladivostoku je cca 21 sat. Negdje na drugoj polovici puta Željan ostaje bez goriva jer benzinske stanice nisu baš česta pojava. Srećom, Bubalo je imao još goriva pa je otišao naprijed napuniti kantu benzina na sljedećoj benzinskoj.

Ražnjići koji se peku ispod zemlje

 – Vratio se nakon pola sata, a meni su, dok sam ga čekao uz cestu, stajali razni vozači kamiona. Pokazali su se vrlo ljubaznima, neki su nudili hranu i piće, drugi su htjeli ukrcati i mene i motor i odvesti gdje treba. Zahvalio sam se svima i promislio kako dobrih ljudi svuda ima. Nas dva smo vozili junačkih 12 sati i prevalili 980 kilometara što je više od planiranog. Zaustavili smo se 190 kilometara ispred Novosibirska, a zbrajanjem ukupnih kilometara od Splita do tamo, došli smo do brojke 6660 kilometara – ponosno priča Željan.

 Kad je svanulo, sjeli su na motore i zaputili se prema  Novosibirsku. Tih 190 kilometara nije predstavljalo problem i s  lakoćom dolaze do odredišta. Vozeći se ulicama, ugledali su tri babuške koje prodaju cvijeće, pa su parkirali u njihovoj blizini i zamolili ih da pripaze na motore. U njemu nije ničeg posebnog bilo za vidjeti, stoga smo brzo  nastavili putovanje prema Krasnojarsku.

 Pobjegli su tmurnim oblacima, ali su Bubalu nakon samo pola sata vožnje zamirisali ražnjići u obližnjoj krčmi. Čim je vidio u retrovizoru kako mu daje znakove trljajući se po trbuhu, znao je da je gladan, baš kao i Željan. Stali su naravno i pojeli  ražnjiće, koji se peku ispod zemlje u velikoj cijevi koja je okomito ukopana u zemlju, a na vrhu se nalazi željezni poklopac.   Ražnjići su pečeni i dimljeni istovremeno, što im se jako svidjelo.

 Na izlasku iz gostionice Željan pogleda opet prema crnim oblacima, ali Bubalo hoće sladoled pa mu se rado pridružuje jer „nije teško žabu utjerati u vodu“. Naravno, čim su sjeli na motore i htjeli pobjeći kiši započeo je prolom oblaka. Stali su zato na prvoj autobusnoj stanici u nekom selu, ali su već bili mokri do kože. Kad se vrijeme smirilo, krenuli su dalje. Vožnja je opet trajala samo pola sata budući da je u retrovizoru vidio Bubala kako nešto maše. Probila mu se guma, a štetu su sanirali sprejem i ukupno tog dana prešli 640 kilometara.

 – U prenoćištu uz cestu imena „Tri medvjeda“ upoznali smo Amerikanca iz Washingtona Jima Balza. Čovjek ima 65 godina, ali ga to nije smetalo da krene na petomjesečni put motorom po svijetu. Kretao se u suprotnom pravcu od nas, iz Japana prema Maroku. Dao nam je adresu dobrog mjesta za spavanje u Monogliji, te nas upozorio na opasnu dionicu puta između Čite i Habarovska. Ne trebam posebno isticati s kojim motorom Balz putuje. Odgovor znate i sami, s BMW-om GS. Naknadno smo saznali da Jim na žalost nije završio putovanje do kraja, jer ga je ugrizao pauk dok je još bio u Mongoliji i dobio je upalu mozga zbog čega je hitno bio transportiran u Ameriku. Prije nego sam utonuo u san, napisao sam u malu knjižicu, svladano 7240 kilometara – prisjeća se Željan.

 Aerodrom ruske vojske

 Ujutro su trebali riješiti i Bubalov problem, koji je još uvijek bio unutar zadnje gume.  Zakrpali su gumu i ona nije dušila, ali komad metala koji ju je probio ostao je unutar gume i cijelo vrijeme tukao unutar felge kako se kolo okretalo. Na samom izlasku iz grada uz cestu su naišli na vulkanizersku radnju koja uglavnom mijenja gume na kamionima, ali nije im bio problem skinuti gumu sa Bubalovog GSA i napokon izvaditi taj komad metala i dodatno zalijepiti “Rusku lepenku”.

 Napokon su u miru nastavili dalje ali ne zadugo jer je pala noć. Bilo je teško voziti na cesti s puno rupa, pogotovo jer se po mraku i magli jedva vidi. U jednom su trenutku čuli neku buku iznad njih. Nikoga nije bilo na cesti osim njih i guste šume okolo. Buka je bila sve jača i jača i jako brzo se kretala prema njima.

 – Buka je sličila nekakvom rolanju vozila na velikim gumama, skoro pa 100 puta jača. Odjednom se čula jaka eksplozija, toliko jaka da smo oglušili na trenutak. Nismo usporavali, od straha smo držali pun gas. Nakon eksplozije s desne strane u daljini u šumi su se upalili mnogi reflektori i tada smo shvatili, to je bio borbeni  avion Ruske vojske, a ono daleko u šumi s naše desne strane je bio vojni aerodrom. Bili smo te večeri izuzetno umorni i napredovali dalje, sve dok nismo stigli do grada Kanska u oblasti Novosibirsk. Uz sve poteškoće, uspjeli smo napraviti 680 kilometara i povećati ukupni broj kilometara na 7920, daleko od našeg rodnog Splita. Ostalo nam je još 2 dana vožnje ili 1000 kilometara do ulaska u Mongoliju – ponosno nam priča Željan.

 Što se dogodilo dalje i zbog čega su morali prekinuti ovaj njihov veliki podvig, čitajte naredni  ponedjeljak na DalmacijaNews portalu.