S Rakelom po svitu – Od pustinje Dašt-e Lut do Himalaja (III)

Nakon što su prošli najvruću pustinju na svijetu, Dašt-e Lut u Iranu koja drži rekord od 2005. godine koji iznosi 70,7 Celzijusa, a do tada je rekord držala pustinja El Aziza u Libiji od 1922. do 2005. u iznosu od 56 Celziusa, osjetili su netrpeljivost stanovnika Baluchia prema Iranskoj vojsci i policiji, a napokon ulaze u Pakistan.

Na samom graničnom prijelazu upoznaju žene koje preprodaju tekstil i one su iz Turkmenistana te im daju razne savjete za voznju kroz “opasni” Pakistan. Savjeti su bili da skinu sav nakit, zlato i satove sa ruku i sakriju ga, ne voze noću i nikako ne spavaju na otvorenom prostoru, ne zaustavljaju se na bilo kakvo traženje pomoći uz cestu jer su to klopke u kojima ih opljačkaju, paze se organiziranih bandi koje jednostavno prepriječe put sa oružjem i opljačkaju, bilo bi pristojno nositi majice dugih rukava kao i žene, a Helga obavezno i dalje mora imati pokrivenu kosu.

– Nismo ih 100% shvatili ozbiljno, ali sam ja ipak skinuo zlatnu veru s prsta koju sam nedavno počeo nositi i obukao majicu dugih rukava, a Iransku stranu smo brzo prošli i ušli na Pakistansku granicu koja je izgledala nezaboravno. Papiri tj. Carnet se ispisivao na pisaćoj mašini, a djelatnik carine je čučao na podu dok je pisao na pisaćoj mašini koja je bila na podu.

Nakon toga smo ušli u veliku prostoriju sa 20- tak ventilatora na plafonu. Uz veliki stol na sredini te prostorije je sjedilo nekakvih 10 službenika sa jedne strane stola dok su s druge strane bili vozači kamiona i mi koji smo željeli prijeći granicu- opisuje Rakela.

Kako kaže, od 20- tak službenika radila su tek tri i to je išlo jako sporo, pa su otišli kod glavnog šefa koji je s velikim interesom i slabim engleskim jezikom pokušao komunicirati i postavljati pitanje vezano za naše motore i naše putovanje. U jednom je trenutku iskusni Georg ponudio šefu da ga slika dok sjedi na svojoj rastrošnoj stolici ali da mu u krilo sjedne Helga.

Kontrolne točke

-Šef je bio jako sretan i malo sramežljiv tako da se nije prestao istovremeno smijati i crvenjeti. Svi zaposlenici i kamiondžije su počeli pljeskati a mi smo bez problema i bez čekanja reda sredili papire i napokon ušli u Pakistan. Prvo što sam primijetio su bili veliki kamioni u tisuće boja i raznih ukrasa po njima. Naime, ljudi u Pakistanu vjeruju da što im je kamion više nakićen i što više šareno obojan, da ce im Alah dati više posla i da će ih vise čuvati na opasnim i nesigurnim cestama kroz Pakistan- prisjeća se Željan te nadodaje kako su u Pakistanu morali voziti lijevom stranom ceste.

Nakon par kilometara naišli su na velike bijele bačve na cesti i ponovno ih zaobišli drugom trakom i opet nakon par metara su naišli na prokopan put, a tada su shvatili, kamenja i bačve obojani u bijeli kreč su zapravo prometni znakovi koji znače opasnost na cesti i obavezan obilazak.

Nakon nekog vremena nailaze na veliku prometnu nesreću, autobus koji je naišao na pješčani nanos vjerovatno je brzo vozio i izokrenuo se, te je 7 osoba poginulo, koji su se vozili na krovu autobusa. Voze dalje cestama Pakistana koje su za nnjih pune iznenađenja i tako nailaze na sljedeće iznenađenje.

– Po sredini ceste je provučen nekakav lanac i na taj način nam je onemogućen prolazak dalje, a odmah pored ceste se nalazi mala kućica napravljena od nekakvog blata i slame i iz nje izlazi nekakav čovjek sa šiltericom na glavi, sa smješkom nas pozdravlja. Zaključujemo da je to policajac. Ne prestaje se smijati i dok ga ja snimam s kamerom on uporno stoji mirno i pozira jer misli da je kamera fotoaparat- priča smijući se.

Objasnio im je da uđu u tu malu stražarnicu u kojoj je nekakva bilježnica i kemijska, te da upišu vrijeme, ime i prezime i registracijske oznake motora. Naravno, sami su to upisali jer on ne razumije kako napisati njihove podatke na svom pismu, pa su sve napisali na latinici koju on ionako ne razumije. Dok je Georg upisivao podatke, gospodin policajac se nije prestao slikavati, te su morali čekati i njegovu djecu i ostalu rodbinu da dođu iz obližnjeg sela kako bi se slikali s njima.

– Interesantno mi je to bilo što svaku fotografiju koju sam napravio, oni su stalno zahvaljivali iako sam slikao sa svojim aparatom i vjerovatno oni te slike nikada neće ni dobiti. To zaustavljanje vojske i policije na punktovima nas je pratilo kroz cijeli Pakistan. To su u stvari kontrolne točke koje služe u slučaju otmice, da nestanete ili da se jednostavno izgubite, a to mnogo olakšava vaše pronalaženje jer onda znaju na kojem ste području ušli i lakše lociraju mjesto vašega nestanka, te znaju gdje će vas tražiti- ispričao je Željan.

Naišli su na nekakvo selo kroz koje je prolazila cesta. Zaustavili se pored jednog dućana i pitali imaju li hladnog pića, a na njihovo iznenađenje prodavač je potvrdno odgovorio i donio veliku kutiju od stiropora u kojemu su bile bočice Coca Cole i Fante s velikim kockama leda u kutiji. Odmah je uzeo Coca Colu međutim, kad je otvorio čep, na samom vrhu grlića boce ostao je veliki trag ruzine koja se osjećala dok je pio kolu. Nakon prve popijene koju je uzeo, uzima Fantu jer mu je nekako taj osjećaj ruzine bolje pasao s Fantom nego s Colom.

Oko njih se skupilo jako puno djece. Interesantne su bile dvije stari koje je primijetio, sva djeca su u istim šlapama i nema žena ni ženske djece, samo muškarci. Prodavač ih je ponudio nekakvim specijalitetom kojeg je prodavao u svom dućanu, a to je ličilo na životinjsku kožu napunjenu datuljama. Zahvalili su se i odbili to probati uz laž da su upravo jeli. Pitali su ih ima li benzina na što su potvrdno odgovorili i pokazali bezinsku stanicu 4 metra od njih.

Ne pozdravljajte lijevom rukom u pakistanu

– To je bio jedan razapeti šator ispred kojega su tri okvira s mrežom koja služe kao krevet i 20- tak velikih bačava ispred svega toga. Da stvar bude smiješnija, u današnjem danu smo prošli pored 50- tak takvih mjesta i ni na kraju pameti nam nije bilo da su to benzinske stanice. Pitao me prodavač goriva koliko mi treba benzina i narucio sam 25 litara, donio je plastičnu kantu kroz koju se prozirala žarko crvena boja. Vise puta sam ga pitao jeli to benzin na sta je on odgovarao “Yes yes , Petrol, Petrol “. Uzeo je veliki lijevak i na vrh njega je stavio nekakvu krpu govoreći “filter, filter”. Nakon svega, GS je upalio i vozili smo na to gorivo bez problema što me je izuzetno iznenadilo- prepričava doživkljaj s neobične benzinske crpke.

Nakon nekog vremena, s desne strane vidio je ljude kako uz cestu na nekakvoj uzvisini obrađuju zemlju i mašu kao da pozdravljaju, a Željan im pristojno uzvratio i počeo njima mahati sa svojom lijevom rukom, jer je u desnoj gas. Taman kad je promislio u sebi “ovi su ljudi kao i u Iranu, stalno mašu i pozdravljaju” i kad im se približio, primijetio je kako trojica jako brzo trče prema njemu, viču, u trku uzimaju kamenje i počinju gađati.

– Iznenadila me ta reakcija ali i njihova brzina u haljinama i šlapama te kojom brzinom uzmu kamen s poda i brzo gađaju. Kasnije su mi objasnili da im nisam smio mahati lijevom rukom nego desnom. Lijeva ruka se smatra šporkom rukom i s njom se pere nakon velike nužde, te često kad se sjedi za stolom i jede, ta ruka se drži otraga tako da ono naše kad se pozdravljamo “evo liva  od srca” ne prolazi kroz Pakistan- priča nam kroz smiješak Rakela.

Mrak je baš pao kad nailaze na nekakav objekt oko kojeg ima mnogo kamiona. Parkiraju se i silaze s motora i poviše ulaska u taj objekt piše „Hotel AWAMI“. Ulaze unutra i tu se nalazi prostorija od nekakvih 100 m2 bez ikakvih pregradnih zidova, pod je prekriven tapetima, na plafonu mnogo ventilatora, a s lijeve strane je šank gdje se prodaje piće i hrana.

Prilazi prodavaču i pita ga mogu li tu prespavati, a on ne razumije engleski i onda krene pantomima i shvati ga klimajući glavom lijevo desno ozbiljnog izraza lica kaže da nista od spavanja u hotelu. Okrene se oko sebe i vidi 10-tak ljudi se već smjestilo na svoje tapete i pripremaju se za spavanje.

– Čovjek nas je odveo van hotela pokazao mjesto uz jedan zid i rekao nam da tu možemo jesti i spavati i tako je i bilo. Tu su nam donijeli tri tanjura nekog gulaša , kupili smo teglu krastavaca, složili s jedne strane motore, tako da nam sa druge strane ostane zid , izvadili vreće za spavanje, nož u ruku i čekaj jutro. Bili smo strašno umorni tako da nam nije smetao vonj fekalija s mjesta preko puta nas koji je bio udaljen samo 15-tak metara. Tamo se nalazio vanjski zid tog hotela i vjerovatno tu na istom mjestu svi gosti hotela vrše nuždu jer jednostavno nema sanitarnog čvora, ni unutra ni van hotela. Odmah uz taj zid je stajao zeleni vrč vjerovatno s vodom tako da se tu možete i oprati, ali s lijevom rukom nakon obavljene velike nužde- smije se Rakela.

Odbijanje gay vojnika

Dok su vozili prema Indiji mislio je samo da izađu iz Pakistana i pitao se može li biti gore, gađaju ih kamenjem, ne daju spavati skupa s njima u istoj prostoriji i spavanje 15-tak metara od zahoda. Ubrzo je stigao i odgovor. Bilo je oko 09:20 sati, ispred njih su bila četvorica naoružanih vojnika, tražili su putovnice i sve je izgledalo kao još jedna u nizu kontrolnih točaka.

Jedan od njih je otišao s putovnicama u jedan malo veći objekt odmah uz cestu i nakon 15-tak minuta je došao drugi vojnik i naredio da siđu sa ceste i uđu u dvorište tog objekta. To su i napravili, pokazali su mjesto gdje parkirati i mjesto gdje će sjesti. Vidio je da se nasuprot njih nalazi još jedan jako veliki objekt koji mu je ličio na vojarnu i bilo je mnogo vojske.

– Nakon 15 minuta tj. ukupno 30 min zadržavanja, Georg je pitao jednog od vojnika da nam daju putovnice da moramo danas do mraka napustiti Pakistan i ući u Indiju. Među njima je bio jedan u civilu koji je pričao engleski i odgovorio je Georgu da ne možemo dalje i da se vrati na svoje mjesto. Odjednom je izašao jedan civil, ili vojnik koji se presvukao u civilnu haljinu, objesio tranzistor oko vrata, razvukao mu antenu i upalio nekakvu muziku. Nešto mi se obratio na svom jeziku i pozvao me unutar prostorije. Otišao sa za njim misleći da ce mi dati putovnicu, međutim on me je doveo do wc-a koji je imao zajedno čučavac i tuš te mi je prevoditelj rekao da se odem tuširati. Zbunjen sam mu se zahvalio i krenuo natrag do kolega. Kad prevoditelj opet prevodi šta ovaj kaže, a kaže sljedece “Molim vas, idite se tuširati, pa idemo spavati”- pokazujući mi prostoriju s krevetom i upaljenim ventilatorom na plafonu. Nisam ništa odgovorio nego ubrzanim korakom došao do kolega te im objasnio šta mi se dogodilo. Prevoditelj je došao do nas i ponovno nam ponavljao da se odemo tuširati i da idemo spavati. Georg im je odgovorio “Mi smo naspavani, nismo umorni i tuširat ćemo se večeras u Indiji”- opisuje Rakela jako neugodnu situaciju.

U jednom trenutku je došao gospodin koji je na početku uzeo putovnice, sjeo nasuprot Helge, maknuo joj maramu s glave i počeo je dirati za kosu. Na to ga je Georg uhvatio za ruku i maknuo je s Helgine kose, vojnici su se isto prepali, svi su skočili na noge i nastala je napeta situacija. Prevoditelj je objasnio da mu nije jasno je li to ona ili nije i da u putovnici ima crvenu kosu, a da je sada crna. Situacija se smirila i dalje su morali čekati.

– Bilo je dosta mučno ne znajući što će biti s nama, nema signala za mobitel u cijelom Pakistanu, totalno si bespomoćan, mnogo vojske naoružane oko tebe, a već je prošlo 8 sati od našeg zadržavanja. Sjetio sam se novinarske iskaznice Slobodne Dalmacije koju mi je dao moj prijatelj Željko, ako mi ikad zatreba i to nas je spasilo. Rekao sam im da smo novinari i da nas u sljedećem gradu Lahor čekaju naše kolege novinari. U kratkom vremenskom roku su nam vratili putovnice propustili nas dalje ispričali se i pitali zašto odmah nismo rekli da smo novinari- govori nam Željan.

Vožnja u vojnom konvoju

Pun gas po jako lošim cestama Pakistana, očekivane Indije nigdje, ali već lagano pada noć i na žalost ni danas neće stići izaći iz Pakistana. Opet stajalište za kamione, opet hotel i opet ne daju spavati. Naručili su večeru, a Željan nije mogao odoljeti a da ne uđe u kuhinju i slika kuhara.

– Kad sam vidio kuhinju i kuhara blagoslovio sam svaku kunu koju sam potrošio na injekcije protiv kolere, trbušnog tifusa, hepatitisa itd. Zamolio sam mogu li ga slikat, rekao je da pričekam, nekakvom krpom obrisao masnoću sa zida namjestio se i onda je nastala legendarna slika naseg kuhara iz Pakistana. Kad smo večerali išli su nam pokazati gdje možemo spavati i rekli smo da ne treba jer znamo gdje su nas zadnji put smjestili, tako da smo sad odlučili sami naći smještaj gdje ćemo spavati- prisjetio se Rakela.

Ujutro su ih probudili vozači kamiona koji su u rukama imali plastične boce vode i tjerili su ih s tog mjesta gdje su spavali. Baš kad je pomislio “Ala ovih Pakistanaca, samo nas nešto šikaniraju”, kad su imali što i za viditi. Oko njih su sve bili ostaci velikih nužda, tzv. “mine” na svakom koraku, a to je tako kad su sami tražili mjesto za spavanje. Izgleda da su spavali baš na mjestu otvorenog zahoda.

Došli su blizu grada Quvete, glavnog grad Baluchistana i ponovno kontrolna točka. Tu je vojska rekla da ne mogu dalje dok im ne dođe oružana pratnja. Nakon 30 minuta došao je jedan pick-up koji je u košu imao jednog vojnika s kalašnjikovom i stigao jedan motor od 50 kubika s dva vojnika. 

– Stao sam da slikam tablu gdje je pisalo “Vozite na vlastiti rizik”. Krenuli smo vozeći se nekakvim 25km/h. Teroristi napadaju samo vojsku i policiju, a mi u konvoju koji se kreće maksimalnom brzinom od 30km/h , znači da smo laka meta. Što više, svakih 10 kilometara čekamo po 20 minuta da nas preuzme druga ekipa. Sjećam se treća po redu izmjena je bila najjača. Motorist je skrenuo na pazar, kupio 2 kese krumpira, objesio na prednje štitnike motora, vratio se s tržnice i onda smo krenuli dalje- smije se Rakela.

Prosli su 60 kilometara vojne pratnje, organizirali su im i uljevanje goriva pod vojnom zaštitom i napokon su krenuli dalje. Ušli su u planinski dio Pakistana u područje Waziristan koje je jako opasno, jer je prije samo par mjeseci na tom području oteta velika skupina pakistanskih vojnika od strane terorista.

Dok su vozili, bojao se zapitati može li gore, a zapitao se i eto opet brzog odgovora. U najopasnijem dijelu Pakistana u to vrijeme, voze se glavnom državnom cestom, ali zbog velikih kiša u Indiji i Nepalu velike planinske rijeke su odnijele cestu i jednostavno su se morali probijati kroz brze planinske rijeke da prijeđu s jedne na drugu stranu.

Bilo je jako teško, pogotovo Labašu koji ima sportski motor i koji nije namjenjen za ovakav put, ali ipak je sve prošao uz njihovu pomoć. Prosli su tri rijeke, ali četvrtu nisu mogli nikako. Čak se i kamion zaglavio, Georg je išao pješice viditi koliko je duboka, ali je rijeka bila toliko jaka da kad je došao do struka, skoro ga je odnijela. Donijeli su odluku da opet moramo ostati spavati 3. noć na otvorenom u Pakistanu.

– Na iznenađenje nas svih, ujutro rijeke više nije bilo, brzo smo se spakirali i htjeli što prije napustiti opasan Waziristan. Kako više nije bilo rijeke mogli smo vidjeti kakvo je dno i po čemu smo vozili dok smo prelazili prethodne rijeke. Dno je puno velikih oblutaka koje stvaraju velike poteškoće kad prelazite preko njih motorom. U jednom trenutku sam osjetio nekakav čudan miris iz mog motora i promisli sam “Otišla mi je lamela u mjenjaču, sigurno sam je spalio”, međutim lameli nije bilo ništ,a to su bili moji ulošci od čizama koje sam stavio sušiti na cilindre od motora i sad sam ih rastopio, idemo dalje bez njih, srećom da nije lamela, nadam se danas ulasku u Indiju- zaključio je Rakela.