Obrati se i živjet ćeš

Srijedom pepelnicom započelo je korizmeno
vrijeme. Pepeo, tj. obred posipanja pepelom za vrijeme liturgijskog slavlja
pepelnice podsjeća na nekoliko stvari. Pepeo je prah, a kad se uz to posipanje
pepelom, prahom čuju i riječi: „Spomeni se da si prah i da ćeš se u prah
vratiti“, jasno je kako obred pepeljanja upućuje na prolaznost ljudskog života.
Ta prolaznost nije besciljna, nije pretakanje „u mračnu rijeku vječnosti“ (Đ.
Sudeta), nego je svrhovita, ciljana; kao cilj ima uskrslog Krista koji je
najdublji i najuži sadržaj onoga što nazivamo život vječni, nebo, raj. Drugi
smisao obreda pepeljanja je pročišćenje. Naime da bi se dobio pepeo potrebno je
spaliti drva (redovito je riječ o blagoslovljenim grančicama masline), potrebno
ih je ognjem“satrti“, smrviti u pepeo. 

Posuti se pepelom znači biti spreman na
pročišćenje, na mrvljenje onoga što je loše i protivno cilju; dakle pepeljanje
upućuje na obraćenje. Taj je smisao prilično jasno izražen kad se uz pepeljanje
izgovaraju riječi: „Obrati se i vjeruj evanđelju“. Očito oba simbolička
značenja obreda pepeljanja upućuju na dinamiku, na hod naprijed, na prolaznost,
na odvraćanje i obraćanje, odvraćanje od zla (grijeha) i obraćanje dobru
(Bogu). No tu odmah zamjećujemo veliki problem u životu suvremenog čovjeka.
Naime izgubio je svijest o grijehu; više se ne zna jasno što je grijeh, a što
nije. Taj je gubitak grijeha povezan s daljnjim teškim posljedicama za
kršćanski život (porast egoizma, krađe, rastave, ubojstva itd.), ali je
istodobno i sam posljedica nedostatka iskustva Božje prisutnosti u vlastitom životu.
Ako se u životu ne iskusi Božja prisutnost tada ono što kršćanstvo propovijeda
i zahtjeva postaje bezdušni moral, nešto zastarjelo i neprikladno vremenu u
kojem živimo. To je, čini mi se, jedan od najvećih problema suvremenih kršćana:
nedostatak istinskog kršćanskog duhovnog iskustva. Najprije riječ o tome što je
ono, a potom i kako do njega doći.

Boga rijetko doživljavamo izravno i
neposredno; to mogu rijetke i povlaštene duše. Najčešće ga, kao i druge ljude,
spoznajemo iz njegovih djela, iz onoga što je učinio i što čini. Primjerice,
iskustvo snage Božje milosti (njegove snage u nama) ne možemo doživjeti sve dok
se odlučno ne suprotstavimo zlu. Iskustvo nam kaže da koliko god htjeli biti
čestiti, pošteni, ispravni, koliko god to nastojali i odlučivali, ipak ćemo
pasti, ipak ćemo, dan prije ili dan poslije, završiti u svađi s drugima, u
neredu, u zbrčkanim mislima itd. Bez Božje snage u sebi ne možemo se oduprijeti
zlu ni rasti u dobru. Pobjeda nad grijehom tek je početak istinskog duhovnog
života. Tek tada se počinje rasti u Bogu i Bog u nama. Sliku te divne Božje
prisutnosti možemo naći u slici dvoje zaljubljenih koji se raduju što su se
pronašli, što su zajedno, što mogu dijeliti zajedničke trenutke. Tako je i
osobi koja doista Boga susretne; postupno je prožima Božje svjetlost, radost i
ljubav da joj se ponekad učini kako će joj srce pući od radosti koja je
preplavljuje. No, preduvjet tog rasta je pobjeda nad valovima zla koji dolaze
izvana, ali također iznutra, iz srca, ako nije, uz Božju pomoć, pročišćeno,
obraćeno, ako iz njega nije potjerana zmija. Eto zašto korizma poziva na
obraćenje, na ozbiljnost, na molitvu, post i dobra djela (milostinju). Poziva
na svijest o veličini Božje ljubavi koja se uvijek iznova dariva čovjeku te
moli da ju se primi i da se od nje živi.

Kakva bi trebala biti svijest o grijehu neka
nam pokaže primjer Maxa Jacoba (1876.-1944.), češkog pisca i pjesnika, židova
obraćenika na katolicizam, čovjeka koji je iskusio dubine grijeha i veličinu
praštajuće Božje ljubavi; život je završio u nacističkom konclogoru. U jednom
svom spisu piše o grijehu: „Tko misli na grijeh? Čovjek koga je grijeh s pravom
zamračio, koji je grijesima preplavljen i od njih savladan. I sutra ću još imat
hrabrosti približiti se najsvetijim prilikama! O Bože, čija ruka prelazi
vršcima šuma i nad oceanima, ja sam samo gnijezdo zla i grijeha, i ne mogu ih
se osloboditi. Čak niti ne pokušavam izići iz te paklene mreže, iz te klopke
otrovne. O grijehu, kako teško pritišćeš luk mojih slabih ramena. O grijehu, kako
silno prigibaš, do deformiranja, domalo slomljen luk mojih krhkih leđa. Na tom
luku, na kojem je jednom počivala ruka Božja, teret, oštri teret grijeha –
grijeha! – otvara izvor krvi crne. Svećeniče, prebrzo opraštaš! Prebrzo
ublažuješ krvareću ranu grijeha! O Bože, čija ruka prelazi vršcima šuma i nad
oceanima, svećenik prebrzo oprašta! On prebrzo ublažuje krvareću ranu grijeha!
Tko o grijehu razmišlja, nego onaj koga je grijeh zamračio i nadvladao.“

Neka nam ova korizma donese utjehu Božje
praštajući ljubavi koju ćemo iskusiti u odricanju od vlastitih grijeha, a
istodobno kroz ozbiljniju molitvu i dobra djela prema drugima.