Svetkovina Krista Kralja
kraju, a završava svetkovinom Krista Kralja. Na spomen kralja u
svijesti nam se pojavljuju slike kraljevskog prijestolja, svečanih
dvorana i dvorjanina, zlata, posluge itd. No, to nema ništa
zajedničko s Kraljem Kristom, a On se ipak priznaje takvim.
Evanđelist Ivan je zapisao kako je na Pilatovo pitanje: Jesi li ti
kralj?, Isus odgovorio potvrdno, ali je odmah ispravio krivo poimanje
svoga kraljevskog dostojanstva i svoga kraljevstva. Isus reče:
„Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Iv 19, 36). Kakav je
dakle Isus kralj i kakvo je to njegovo kraljevstvo koje nije od ovoga
svijeta?
Ako čak i površno
zavirimo u evanđelja vidjet ćemo kako je navještaj kraljevstva
Božjega središnja Isusova poruka. Tu poruku nije baš lako ni
razumjeti, tim više što Isus svoju poruku priopćava uglavnom u
prispodobama, tj. nikada ne kaže nekakvu definiciju kraljevstva koje
navješćuje, nego se služi poredbama kako bi ukazao na kvalitetu
tog kraljevstva, na njegov dolazak, širenje, dinamiku rasta, uvjete
ulaska u to kraljevstvo itd. Iz obilja onoga što je Isus rekao o
svome, tj. Božjem kraljevstvo možemo sažeti nekoliko važnih
poruka. Ponajprije kraljevstvo Božje nije plod i ne može biti plod
ljudskih inicijativa, ljudskih moralnih ili asketskih napora; ono je
isključivo plod Božje milosrdne inicijative po kojoj je odlučio
svoje kraljevstvo darovati ljudima, tj. pozvati sve ljude da uđu u
njega. Druga značajka tog kraljevstva je da su u njega svi pozvani,
a osobit je poziv upućen malenima u ondašnjem, a i današnjem
društvu, dakle siromasima, obespravljenima, marginaliziranima,
posljednjima, onima koji nemaju i ne mogu do pravde na ljudskim
sudovima i ročištima. Ti posljednji osobit su objekt milosrdne
Božje ljubavi.
Treće i najvažnije,
dolazak kraljevstva povezan je s osobom Isusa Krista. On propovijeda
Evanđelje, a to znači upravo Radosnu vijest o dolasku Božjeg
kraljevstva, kojega svojim javnim djelovanjem, osobito čudesima u
korist najmanjih, istodobno i inaugurira. U biti sâm je Isus
uosobljeno kraljevstvo Božje, tj. Božja milosrdna ljubav koja se
nudi ljudima te ih poziva da stupe u zajedništvo života sa samim
Bogom. Prihvatiti ponuđeno kraljevstvo Božje znači dopustiti Bogu
da izvrši spasenje svoga naroda, tj. sviju, jer su svi pozvani
stupiti u Kraljevstvo. Spasenje koje Bog nudi nije drugo doli Božja
ljubav koja počinje vladati među ljudima.
U snazi ljubavi koja ih
dotiče ljudi počinju mijenjati vlastite živote, tj. i u njihovu
življenju krepost ljubavi počinje biti najvažnija pokretačka
snaga. Vrijeme kraljevstva Božjega koje se približava i nudi
ljudima tako postaje vrijeme ljubavi, ali ne ljubavi kao apstraktne
kategorije, nego ljubavi koja je okrenuta činjenu dobra drugome. Baš
poput onog milosrdnog Samaritanca koji je iskazao milosrđe čovjeku
koji je upao među razbojnike, prema ga nije poznavao. Taj milosrdni
Samaritanac ustvari je sam Isus koji se prigiba nad čitavim
čovječanstvom kako bi mu rane iscijelio, kako bi ga ozdravio,
otkupio te u Očevo kraljevstvo priveo.
kraljevstvu Isus je kralj koji ne želi biti služen i posluživan,
nego se predstavlja i ponaša kao kralj koji služi svoje podanike;
ne samo služi nego i život daje za njih. Dok zemaljski kraljevi
traže od svojih podanika da idu u rat i smrt za svoga kralja, Isus
je jedini Kralj koji je želio i stvarno umro za svoje podanike. Naš
je Kralj umro iz ljubavi prema nama kako bismo mi živjeli. Stoga se
svatko od nas može nadati kako ljubav može imati zadnju riječ u
našemu životu. Naš nam kralj ujedno pokazuje put: u njegovo
kraljevstvo pravde istine, radosti i ljubavi može se ući isključivo
putem kojim je On prošao, a to znači staviti svoj život u službu
Bogu i braći ljudima. Mi kršćani doista imamo Kralja kojim se
možemo istinski ponositi, ali ga i nasljedovati, znajući kako ćemo
baš u tom nasljedovanju ostvariti svoje čovještvo.


