Recentni događaji oko izbora za ravnatelja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu

Ovom prigodom oslikat ću recentne
događaje oko izbora za ravnatelja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu. Ovaj
esej je koncipiran kao opći pregled. Nedavno sam upitan za mišljenje o toj
otvorenoj omiškoj kulturnoj temi i priznajem da je moj odgovor uredno
novinarski sažet, ali ne predočava složenost i začudnost trenutka, okolnosti i
zbivanja. Bit ću jasan: ne pozivam se u ovom tekstu ni na kakav situacijski
etos niti me motivira diskurs u znaku etičke argumentacije. Pokušat ću izbjeći
retoriku ostalih medija o ovoj temi, s ciljem predočavanja stvarnih problema i
suočavanja s njima u diskurzivnom etosu, u činjenicama koje izviru iz dokumenata
i stanja na terenu, suprotno logici šoka, senzacionalizma, uzbune javnosti i
napada ad hominem.

Opće prihvaćene su i nesporne zasluge
pregaoca pri Festivalu dalmatinskih klapa – Omiš (u daljnjem tekstu FDK) u
inauguriranju klapa i tradicijske klapske matrice na prostor scene i javnoga.
Pojmove kao što su festivalska klapa (traži
svoju potvrdu kvalitete i rada u natjecateljskoj domeni), nove skladbe (umjetničke vokalne minijature ili veći oblici
nadahnuti tradicijskim obrascima glazbovanja), nova tradicija tj. žensko klapsko pjevanje i njihov legitimitet i
egalitet na klapskoj sceni i u autorskim kajdankama; u novije vrijeme
osnaživanje forme mješovite klape, neraskidivo povezujemo i organski pripajamo
FDK-u. To je najstarija organizirana institucija (od 1967.) koja je klapsko
pjevanje prezentirala široj javnosti kao uređeni oblik tradicijskog, a danas, u
stanovitom smislu, umjetničkog glazbovanja. Klapsko pjevanje sve se više
definiralo kao simbol dalmatinskog i šire mediteranskog identiteta. Klapa je danas,
osim skupine zaljubljenika u baštinski zvuk i tercu, neupitno i napredno
glazbeno tijelo koje se, proširujući tehničke i izražajne horizonte,
pozicionira u različitim glazbenim pravcima i žanrovima. Nemam želju, a
hrabrosti još manje, samostalno arbitrirati o granicama klapske glazbe i klape
niti o doktrini djelovanja klapa danas u strukturalnom i funkcionalnom smislu.
Želim na gustoj karti složenih klapskih i paraklapskih tema locirati toponim
zvan FDK – Omiš, ali ako dio jednog većeg subjekta – klapskog pokreta, što će
mi ostaviti prostor za neka buduća pisanja.

Rješenjem Ministarstva kulture od 14.
ožujka 2008., utvrđeno je da klapsko pjevanje ima svojstvo nematerijalnog
kulturnog dobra i sukladno tome je određen sustav mjera zaštite za klapsko
pjevanje. Od prosinca 2012. klapsko pjevanje je dio Reprezentativne liste
nematerijalne baštine čovječanstva (UNESCO). Očito je da su klapskom pjevanju u
institucionalnom pokroviteljstvu tijesni zidovi omiške Dinare i ušća Cetine. 

Bilježimo porast broja festivala
klapa (natjecateljski karakter), uz iznimku Aklapela festivala u Dubrovniku
koji je u kratkom periodu (od 2012.) zadobio povjerenje sjajnih klapa. Neki su
festivali eksperimentalni, neki specijalistički (Opatija, Makarska, Sinj), a neki
slično natjecateljski profilirani kao FDK (Buzet, Perast, Blato na Korčuli,
Pakoštane, Posušje).

Zbog ležernosti i druženja klapama je
osobito drago doći na smotre koje reprezentiraju važnost susreta, društvenog
kontakta klapa, a neke su (Bašćinski glasi) stekle kultni status. To su
poprišta dobre zabave, razmjene iskustava i reafirmacije brojnih razloga zbog
kojih se klapaši bave pjesmom i klapom.

Posebnu oblast predstavlja ukupna
uključenost klapa u estradni prostor, što nije pojava novijeg datuma, ali je,
htjeli mi to ili ne, eskalirala u suvremenosti s većim ili manjim uspjehom. Ne
dajući vrijednosni sud ni o jednom obliku posebno, ističem navedena žarišta
klapskih susreta i institucionalnu pokrivenost tek da čitatelj uoči interes
ustanova i lokalnih sredina prema klapama i klapskoj glazbi.

Naglašen je i stručni, teorijski i
znanstveni prostor pisanja o fenomenu klapa i glazbi za klape, čega je FDK sve
manje aktivni dio, a najmanje točka susreta i razgovora. Ukupno, područje
djelovanja klapa je dispergirano i divergentno, ponekad zbunjujuće na prvu no
klape su i dalje vibrantna i propulzivna pojava.

Da bi zadržao status najvažnijeg i
najvećeg  festivala FDK bi trebao
odgovoriti barem na neka ključna pitanja:

1)      Što je u ovom trenutku FDK klapama a
što Omišu? Ne povijesno, politički, deklarativno i dekorativno već uistinu.

2)      Je li to nacionalni festival koji
baštini važan dio tradicije ili proračunski predator koji će biti svrhovit  tek kao turistička,  profitabilna akvizicija?

3)      Je li to omiški brend, poput gusara,
ili teži i dalje biti stožerno mjesto klapskog pokreta, lakmus novih klapskih
vjetrova?

4)      Može li uopće FDK koordinirati ili
barem pravovremeno uočavati aktivnosti i interese klapa?

Ispričavam se, krivo adresirano: Grad
Omiš kao politički subjekt, osnivač i vlasnik Ustanove bi možda mogao konačno
odgovoriti na ova pitanja. Već neko vrijeme FDK je subjekt usprkos kojemu se klapski pokret događa, a ne subjekt uz kojega  se događa. Statut Festivala i kvaliteta usluge
pokazuju da u ovom trenutku samo politička kasta može ponuditi odgovor na ova
pitanja, ali kakav: demagoški, politički i omiški,  ili iskreni i stručni? Vidjet ćemo.

Festival u Omišu znači jedno, na
hrvatskoj kulturnoj sceni nešto drugo i uglavnom je u procijepu između
političkog čekića i situacijskog nakovnja. Spekulira se na svim razinama u
Omišu; od pazarske, preko kavanske, parastručne, stručne i na kraju
pokroviteljske – političke.

U idućem pisanju ću konkretnije, sada
skicirano; pripremajući se za natječaj početkom rujna proučio sam Statut
Festivala i uočio sljedeće: koliko toga deklarativno spada u djelatnost
Ustanove, a koliko se realizira i dakako – potpuna politička dominacija na svim
razinama odlučivanja o radu Ustanove uz očitu getoizaciju stručnog kadra,
osobito nakon izmjena i dopuna Statuta iz 2012. godine.

Na žalost, i ovom je  prigodom napad ad hominem jedini uzbunio javnost, a nije se ukazalo na duboki
strukturni problem: je li FDK gradu teret, amblem prošlosti i proračunska rupa
ili će politička pragma ipak osloboditi Festival sužanjstva lokalnog
nerazumijevanja? Možemo li vidjeti Omiš kao sjajnu povijesnu i dobro odabranu
lokaciju za najvažniji klapski događaj, a djelatnike Festivala kao stručnjake u
službi očuvanja i promoviranja nacionalne tradicijske vrijednosti, a ne kao
nedužne instrumente političke oligarhije?

Pregnuća mnogih zaljubljenika od
1967. davala su i još uvijek daju Festivalu šansu. Na davno upaljenom ognjištu
mi još uvijek možemo ogrijati promrzle klapske glasnice. Izbor za ravnatelja
traje gotovo 3 mjeseca, otprilike kao izbori za Predsjednika Republike i
konklave zajedno. Jesmo li doista toliko važni, ne znamo što bi, ili ipak
najjednostavnije – uopće nas nije briga?