S Rakelom po svitu – Preko Murmanska do Nordkappa

Motorkotač je za većinu ljudi samo prijevozno sredstvo s kojim se voze od točke A do točke B, no za čovjeka poput Željana,  motor je velika strast, a svako putovanje je ujedno gušt i avantura. 

Te godine 2007.  upoznao je svoju novu curu, a poslije i suprugu Ivanu i to u Osjeku. Bio je na proputovanju iz Srbije, stao u Osijek i upoznao svoju buduću suprugu. Nakon nekoliko mjeseci prije nego je došla živjeti kod njega u Split, otišao je na razgovor kod Ivanine majke predstaviti se, ali i da zna žena kod koga joj ide kćer.

– To je išlo otprilike ovako: „Ja vam nisam od izlazaka, ne kockam, ne pijem, jedino što volim  su motori i putovanja.  Od vaše kći želim da me prihvati takvog kakav jesam i da bude moje jidro a ne sidro“. Sjećam se mog intervjua legendarnom novinaru Mosoru Bibiću kad sam mu rekao tu izreku sa jedrom i sidrom, stavio je veliki naslov priko cijele stranice. I tako je moja Ivana postala moje jidro. Na ovo putovanje odlučio sam ići bez nje, što je ona prihvatila bez problema- prisjeća se Rakela.

Ideja da se na motorima krene od Splita do najsjevernije točke Europe Nordkappa, pala mu je na pamet odmah nakon što se se vratio iz Sahare. Na tom je putu shvatio da uživa u cestovnim avanturama i poželio je opet negdje otići na svom BMW-u R 1200 GS Adventure.

Planiranje puta

Jedne večeri u veljači 2007. na sastanku moto kluba je izjavio da se sprema voziti motorom sve do Nordkappa, nekima od njih se ideja odmah svidjela jer i sami vole duga putovanja. Poslije kraćeg razmišljanja su Leo Bučić, Slavko Jakopčević i Hrvoje Perić Amigo odlučili ići sa Rakelom, pa kud puklo da puklo. Obzirom da se radi o putu dugom oko 12 tisuća kilometara do tamo i nazad i to preko Rusije gdje je cesta dosta zahtjevnija znao je da neće biti nimalo lako pogotovo njegovim kolegama koji su odlučili ići s njim u tu avanturu sa ne baš adekvatnim motorima za takav put. 

Pripreme za maratonsku vožnju do Nordkappa su počele mjesecima ranije, a isto tako je odredio preciznu rutu putovanja. Budući da takav pothvat dosta košta, pitali su za pomoć i sponzore da im bar pokriju troškove dijela puta.

–  Razlog putovanja kroz Rusiju je taj što se u  svijetu motoavanturista posebno cijene vozači koji baš tim trnovitim putem kroz Rusiju dođu na Nordkapp. Nema mjesta gdje mi ne možemo stići – hrabrili smo se stalno, premda smo u podsvijesti znali vrlo dobro koliko je opasno ići na motorima 12 tisuća kilometara kroz manje-više nepoznate zemlje. Obzirom da smo sva četvorica imali stalni posao, trebalo je riješiti i taj problem odnosno uzeti godišnji odmor ili slobodne dane. Kad je napokon sve bilo sređeno, nestrpljivo smo čekali dan polaska. Sjećam se jako dobro da sam u noći uoči putovanja zaspao mirno, nadajući se kako će naša avantura završiti sretno- opisuje početak Rakela.

Ispraćaj je bio naravno, ispred Bountya, na ispraćaj je došlo oko 50 ljudi među kojim su bili članovi MK Fjaka, njihovi prijatelji, poznanici i članovi obitelji. Željanov motor je bio spreman i nakrcan stvarima, Amigo je isto tako opteretio svoju Hondu CBR 1100 XX, a slično su izgledali Leova Yamaha FJR 1300 te Slavkova Yamaha Fazer 1000.

– Nakon pozdravljanja sa svima smo sjeli na naše ’limene konje’, stavili kacige, dali gasa i naprosto odjurili na Nordkapp. Iz Splita smo krenuli sredinom lipnja, pa je vrućina bila velika. Prvog smo dana zamislili preći 500 km i stići u Beograd. Stoga smo krenuli preko Livna, Bugojna, Viteza i Kaknja do Sarajeva gdje smo odlučili napraviti prvu pauzu. Izašli smo na Baščaršiju, pojeli ćevape sa kajmakom i fotografirali se. Malo nas je iznenadilo što smo se, barem po zvukovima okoline, osjećali kao da smo u Turskoj. Ljudi su istina bili susretljivi i ljubazni, ali smo jedva našli restoran gdje toče pivu- opisuje Željan prve kilometre dugog putovanja

Susret s agresivnim vozačem audija

Odmor nije trajao duže od jednog sata nakon čega su upalili motore i krenuli put Srbije. Uoči prelaska granice preko Zvornika vozili su se po divnim šumovitim predjelima koji su raj za oči, ali su im problem predstavljale krave na cesti. Bez nadzora vlasnika pastira su se šetale okolo i čak trčale preko ceste, pa je trebalo dobro otvoriti oči kako putovanje za nekoga od naših avanturista ne bi završilo već na samom početku.

– Čim smo prošli srpsku granicu gdje nismo imali problema, dočekao nas je ‘ljuti’ makadam. Pao je u međuvremenu mrak pa su nam vožnju otežavali kombajni veliki kao kuće. Svjetla na tim cestama nema dovoljno, ali smo se, navikli na noćnu vožnju, dosta dobro snalazili. Naravno da nema jurnjave po makadamu, stoga smo tek kasno navečer, nakon 500 prevaljenih kilometara, ušli u Beograd- govori Rakela.

– Noćili smo u vili mog prijatelja Beogradskog poduzetnika Nikole Sandulovića, nastojeći se što bolje odmoriti. Ujutro smo se dobro najeli i upoznali Zorana Livaju, vlasnika zaštitarske tvrtke „Hrabro srce“ koji se upravo spremao motorom na put oko svijeta. On je, za razliku od nas, unaprijed računao na nevolje pa je odlučio uzeti pratnju u obliku kombija logistike. Mi uopće nismo imali logistiku, ali smo bilo odlučni da obavimo „zadatak“, dođemo do Nordkappa i tamo stavimo naljepnicu MK Fjaka, da svi znaju da su i Splićani tamo stigli na  motorima- govori kroz smijeh.

Nisu im smetala dovikivanja po beogradskim cestama zbog splitskih tablica koliko napad agresivnog vozača Audija A8. Navalio je autom i doslovce ih htio izgurati s ceste. To je bio neugodan trenutak kada su na sve načine nastojali izbjeći limuzinu za čijim je volanom bila pomahnitala budala.

– Nastavili smo vožnju i nismo reagirali jer, realno gledajući, izbora nije ni bilo – sukob naprosto nije dolazio u obzir. Uostalom, tko zna kako bi to sve završilo, a možda bi ugrozilo i nastavak putovanja. Međutim, shvatili smo poruku, splitske face i tablice nekima očito nisu jos po volji u glavnom gradu Srbije- prisjetio se Željan.

Rumunjska zgoda

Napustili su Srbiju i ušli u Rumunjsku gdje ih je dočekala paklena vrućina, a na jednom prijelazu preko pruge su vidjeli neobičnu scenu, vlakovođa je zaustavio prastari vlak nasred tračnica i cijeli promet samo da bi jednoj ženi dao boce s vodom.

– Osim toga, ovdje se na svakome semaforu nalaze prosjaci koji vozače pitaju novac i cigarete. Ostali smo zapanjeni činjenicom da je ovakva zemlja članica Europske Unije, a naša pitoma Hrvatska je tada bila daleko od članstva EU. Ipak, ostala nam je u sjećanju ljubaznost Rumunja i želja da nam pomognu na svakom koraku. Unatoč bijedi, osjećali smo se dobro- istaknuo je Rakela.

Iz Temišvara su stigli u Arad, odakle su nastavili za mađarski grad Szeged, a ni tu se nisu zaustavljali nego su odmah produžili za Budimpeštu. Tek u Mađarskoj su se osjećali kao da su opet u Europi, razlika u odnosu na Rumunjsku je očigledna. Sve u svemu su na kraju toga dana putovanja bili zadovoljni, prošli su tih 450 kilometara od Beograda bez nevolja i kvarova. 

Vozili su se po ulicama grada i guštali gledati sve te lijepe građevine, mostove i stari dio grada. S Mađarima su normalno komunicirali i dobro se najeli prije nego su krenuli dalje trećeg dana moto maratona, a u planu je bilo prevaliti 800 kilometara i doći Varšavu.

– Preko Slovačke smo lako ušli u Poljsku i oduševili se kvalitetom njihovih cesta. ‘Letjeli’ su motori po lijepom asfaltu i poželjeli smo da tako i ostane u kilometrima ispred nas. Vožnja na motorima kroz šumovite predjele je posebno bila ugodna, ali nas je zato čekalo vrlo neugodno iskustvo u Auschwitz-Birkenau, nekadašnjem zloglasnom nacističkom logoru kojeg smo usput posjetili- opisuje Rakela i navodi kako je čitavo mjesto puno negativnom energijom kao i emocijama.

Tuga i nelagoda u Auschwitzu

– Cijelo je to mjesto pune nekakve negativne energije, a mi smo s puno poštovanja prema žrtvama obašli cijeli kompleks. Bili smo tihi i nekako pokisli jer nije lako ni nakon toliko godina od zločina gledati mjesta gdje je toliko ljudi pobijeno i spaljeno u pećima. Ušli smo i u  prostorije gdje su nesretne Židove i ostale ljude trovali ciklonom B, dok su drugi stradavali od gladi i prisilnog rada. Vidjeli smo barake zatvorenika, klozete, njihovu robu i fotografije par tisuća lica na zidovima. Obišli smo i prostorije gdje se monstruoznim medicinskim eksperimentima od svibnja 1943. do siječnja 1945. bavio zloglasni  dr. Josef Mengele. Šetajući unaokolo, nismo se mogli načuditi kako je bolesni ljudski um uopće mogao kreirati jedno takvo grozno mjesto- prisjeća se.

Nakon posjete Auschwitzu sjeli su na motore i potišteni strahotama viđenog uputili se dalje prema Varšavi, a čim su stigli u poljsku metropolu koja ima oko 1,8 milijuna stanovnika, uočili su golemu zgradu koju je Poljacima poklonio Lenjin.

– Dobro naspavani, iz Poljske smo idućeg dana rano krenuli za Kaunas i Vilnius u Litvi. E, tu nas je već ‘uhvatila’ hladnoća iako je bio lipanj. No, znali smo dobro što nas čeka u tom dijelu Europe pa nas niske temperature nisu iznenadile. Bili smo dobro obučeni i dionicu od Varšave do Vilniusa dugu 700 km odradili u jednome dahu. U  traženju hotela nismo imali problema, a sutradan smo u centru glavnog grada Litve šetali po ulicama i gledali velike crkve, ali i spomenike iz doba komunizma- priča Rakela i nastavlja;

Sprave za mučenje u Kući turizma

– U Vilniusu živi oko 550.000 ljudi, a cijela opuštena atmosfera nam je itekako odgovarala. Litva se pokazala kao vrlo civilizirana, uređena i čista zemlja. Kasnije smo upali u priču s jednim bajkerom iz Njemačke koji se raspitivao gdje idemo. Kad je čuo da ćemo preko Murmanska na Nordkapp, samo je kratko kazao – svaka vam čast. Naravno, bilo nam je drago što i drugi jahači na dva kotača cijene naš pothvat. No, u tom trenutku moje kolege jos nisu znali da nas tek čekaju pravi izazovi i problemi- opisuje ponosno.

Put ih je odveo do Rige u Latviji gdje su zastali i fotografirali se na pješčanim plažama Baltičkoga mora. Od Rige su vozili cestom uz more i onda ostali spavati na jednom imanju čiji se simpatični vlasnici bave seoskim turizmom. Večerali su uz domaće pivo i hranu i već se počeli čuditi kako je po satu noć, a vani još uvijek dan. Sutradan se avantura nastavila vožnjom prema Tallinu. Cesta je bila lošije kvalitete nego na području Rige, ali se ipak moglo voziti. 

– U glavnom gradu Estonije Talinnu, smještenom oko 80 km južnije od Helsinkija, nismo propustili posjetiti muzej srednjevjekovnih sprava za mučenje u Kući turizma. Tu smo se nagledali svakakvih grozomornih čuda za koje je teško shvatiti da su ih izmislili ljudi da bi mučili druge ljude. Treba kazati da sprave na potječu iz Estonije, nego su ih iz Italije, Austrije, Njemačke i Španjolske godinama skupljali članovi udruge Associazione Ricercatoni Storici iz Verone. Ipak, nas je druga vrsta mučenja čekala na graničnom prijelazu prema Rusiji- završava s oduševljenjem prisjećajući se putovanja.