Nikad ispričani detalji o Ivanu Poljaku Sokolu, vukovarskom heroju iz Sinja. ‘Roditelji i ja nismo znali da je Ivan uopće otišao u Vukovar…’

Snaga. Živost. Vatra.
Nemir. Žrtva. Poniženje.  

U noći s 23. na 24. rujna 1991. godine Ivan Poljak došao je u svoj rodni Sinj. U pratnji kamiona s oružjem, nakon pada vojarne u Varaždinu. 
– Tada smo se vidjeli zadnji put. Na poklon mi je donio bombu – priča nam brat Željko.

Nitko od obitelji nije slutio kakvom je nelagodom bilo ispunjeno Ivanovo tijelo i duša. Neki čudan osjećaj. Suze i molitva, hrabrost i patnja za svoj narod. U Vukovaru, gradu koji je ljubav, tuga i ponos. Gradu koji je prošao svoju kalvariju. Gradu u kojem svaka stopa krije neku svoju priču, tajnu, neko ime. 

Kratko je Ivan boravio u Sinju, ni 24 sata nisu prošla kako se ponovno vratio u Zagreb. Često je išao do kluba Vukovaraca, raspitivao se o stanju u Vukovaru i naposljetku bio jedan od prvih koji su krenuli prema gradu koji je krvario. Neprijatelj je tamo bio nadmoćan, ali branitelji su imali beskrajno više motiva.  

– Roditelji i ja nismo znali da je Ivan otišao u Vukovar. To je znala samo sestra, on joj se javio iz Vukovara. Znamo tek da je 25. rujna putovao u Vukovar jer nam je jedan njegov kolega kasnije kazao da ga je upoznao u autobusu. 

Sajmište. Mjesto na kojem je poginulo 350 ljudi, na kojem je ubijena sva mladost Sajmišta. Nizinski kraj koji je bilo nemoguće braniti frontalno. U jednom od punktova bio je Poljak s još dva suborca i ženom heroinom. Vasilija Taker na branik domovine stala je 31-godišnja majka dvoje djece. Izašla je u konvoju ranjenih s 11 metaka. 

– Nakon što je Đerek poginuo otišao sam u noći do Ivana i rekao mu nekoliko riječi – Ivane, od danas si ti Sokol. Nevjerojatno je da gotovo nitko od Vukovaraca nije znao da postoje dva Sokola. Doznali su tek poslije rata. Ni četnici nisu nikad to saznali – priča Ivan Anđelić – Doktor. Jedino su on i Ivica Arbanas, zapovjednik Sajmišta znali za vezu koja je spojila Imotski i Sinj. Šesto Imoćana. Rečenica koja je dostojno opisala bitku Davida i Golijata, bitku na čiju su stranu prevagnuli mudrost, hrabrost i srčanost. 

– Brat je poginuo u prostorijama gimnazije u Vukovaru, stotinjak metara od Vodotornja. Ondje se nalazilo zapovjedništvo obrane Sajmišta. Poginuo je na specifičan način. Na zgradi su bili visoki prozori, oni su bili zaštićeni vrećama s pijeskom. Imali su otvor od nekih desetak centimetara, samo kako bi lagano ulazio zrak. I kroz taj je mali prostor pao geler granate i pogodio ga. Iskrvario je – u suzama nam pripovijeda Željko. 

U istoj je prostoriji bilo još nekoliko ljudi, detonacija ih je odbacila, ali nitko nije bio ozlijeđen. 

Nikada dosad nije objavljena obdukcija tijela sinjskog Sokola. Radili su je ljudi, začudo, iz Novog Sada. Na crtežu je jasno obilježeno mjesto gdje je geler ušao u tijelo vukovarskog junaka. Pogodio ga je u desnom dijelu prsnog koša i izašao kroz leđa. Nevjerojatna je činjenica da su na crtežu ruku Sokola prikazali s podignuta tri prsta.

Mali čovjek velikog srca i još veće hrabrosti i odlučnosti. Iste one koju je, nakon što je iskrvario, svjedočila Vesna Bosanac, ravnateljica vukovarske bolnice u najtežim ratnim trenutcima.
– Bio je izrazito hrabar i dobar momak, ponosit i pošten. Govorila sam mu neka stane malo u bolnici, da se odmori, ali nije htio ostaviti svoje na položaju nego samo na tren, koliko mora.