Šimundić: ‘Fatalizam i voluntarizam nikada nisu bili dio naše kulture, nego borbeni duh i pouzdanje u Boga unatoč svim teškoćama’

Predsjednik županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije, Mate Šimundić, održao je svečani govor povodom proslave Dana Splitsko-dalmatinske županije.

Njegov govor prenosimo u cijelosti: 

Da nam nije dubokih korijena, tko bi bez užasa i straha gledao na sve nevolje koje nam danas prijete. Jer nije daleko buka ratnih bubnjeva, napadnuta je zemlja i narod nama po mnogočemu blizak i sličan, a brojne izbjeglice iz Ukrajine sklonište traže i u našoj županiji. Štoviše, razgovori o mogućnosti nuklearnog rata više nisu znak paranoje. Zlo rata, nažalost, nikada ne dolazi samo. S ratom i zbog rata prijeti nam energetska kriza, a tu je i inflacija, posljedica borbe protiv korone. Kad se na sve ovo doda odustajanje Zapadne civilizacije, koje je Hrvatska dio, od naravnog zakona i kršćanskih vrijednosti, čovjek može s pravom misliti da je „Sud svita“ blizu i da nema mjesta skrbi za opće, nego neka svatko misli na sebe i svoje, i spašava se kako god može.

No, nama, kojima je povjereno upravljanje, u ovom ili onom obliku, ne priliči prepuštati se očaju i bacati koplje u trnje, kao da ništa ne ovisi o nama ili kao da sve ovisi isključivo o nama. Fatalizam i voluntarizam nikada nisu bili dio naše kulture, nego borbeni duh i pouzdanje u Boga unatoč svim teškoćama. Danas je prilika podsjetiti se na jedan takav primjer borbenosti i vjere koji je naše stare nadahnjivao, pa bi mogao – nadam se – i nas. Dopustite mi da vam predstavim jednu uglednu damu, koju je prije pet stotina godina naš vrli Marulić, „kî va versih libar množ harvacki skova“, ponudio našim predcima za uzor. 

Ime joj je Judita. Kad bismo htjeli kroatizirati to ime, po običaju preporoditelja, zvala bi se ta žena Hrvojka ili Hrvatka, pa bi po svom imenu predstavljala cijeli narod. Evo nam pouke, slične onoj koju nam je prošle godine pružio Ahilej: „Sudbina naroda ovisi o ulozi pojedinca. Samo jedan – ili jedna! – i stvari mogu krenuti nabolje.“ Ali ne jedan ili jedna u individualističkom smislu, kao neki samoživi pojedinac koji do podne mrzi sebe, a od podne sebe i cijeli svijet, nego jedna kao osoba u punom smislu riječi, ona koji svoj identitet, snagu, smisao i svrhu pronalazi u odnosu s drugima i s Drugim. Judita se nikada, baš nikada, ne oslanja isključivo na sebe, na svoju ljepotu i pamet. Ona nadahnuće i oslonac za svoje djelovanje nalazi u pripadnosti svom narodu i u vjeri u Boga. 

Judita je stanovnica Betulije, hebrejskog grada koji je pod opsadom. Neprijateljska vojska babilonskog kralja okružila je grad i zatvorila dotok vode. Ako padne Betulija, a sve upućuje na to, sljedeći na redu je Jeruzalem, glavni grad i srce Obećane zemlje. Nakon toga slijedi progonstvo židovskog naroda i propast židovske države. Naizgled bezizlazna situacija, slična onoj u kojoj se našao Split u Marulićevo vrijeme, kad su Osmanlije okružile grad i prijetile osvajanjem ključne luke na istočnoj obali Jadrana. 

Je li naša situacija danas usporediva sa situacijom u kojoj se nalazila Judita ili Marulić u svoje vrijeme? Nismo pod vidljivom opsadom, ali to ne znači da nam ne prijeti slom. Koje su nam najveće prijetnje? O tome treba dobro razmisliti i onda postupiti na odgovarajući način. Prošlog su tjedna objavljeni pomalo zbrkani demografski podatci, koji ipak – nažalost – nedvosmisleno govore da nas je sve manje i da smo sami sebi najveća prijetnja. Na taj gorući problem treba odgovoriti hitno, ne štedeći sredstva. To nam je jedna od glavnih zadaća.   

Judita je građanka Betulije koja suosjeća s drugim građanima, koja ne bježi pred opasnošću i koja ne razmišlja o predaji. Iako u društvenim okolnostima svoga vremena dvostruko podcijenjena, i kao žena i kao udovica, Judita – zahvaljujući pouzdanju u Boga koji „nije pristran“ i ne gleda tko je tko – poduzima odlučne korake i čini ono što nitko od nje ne očekuje i što nadilazi sposobnosti običnoga čovjeka. Hrabro odlazi noću u neprijateljski tabor i odsijeca glavu strašnom vojskovođi Holofernu. 

Njen nam postupak može poslužiti kao dvostruka pouka. Prvo – odlučnost. Ono što se očekuje od upravitelja jest odlučnost. Donijeti na vrijeme prave odluke, povući nepopularne poteze, preuzeti rizik. To su odlike istinskih vođa kakve naš narod treba. Osobito se ova potreba osjeća na području gospodarstva i javne uprave. Kao da smo zapeli na putu iz nerazumnog i štetnog socijalizma u uspješno tržišno gospodarstvo, u kojem slobodni ljudi slobodno poduzimaju poslovne pothvate, a država, sa što manjom administracijom, služi kao nenametljivi katalizator razvoja. Iskustva drugih zemalja jasno pokazuju da je u takvim državama standard građana daleko veći. U šahu se može izgubiti povlačenjem krivih poteza, ali i na sat, ako se s potezima odugovlači. 

Drugu pouku možemo pronaći u prenesenom značenju „odsijecanja glave“. Odsjeći glavu možemo shvatiti kao odbaciti neko mišljenje, promijeniti smjer u kojem idemo, odreći se nekog mentaliteta. To je upravo ono što nama, Hrvatima, danas treba. Odbacimo, dragi prijatelji, lopovski i neradnički mentalitet, odreknimo se mišljenja da netko drugi za nas treba donositi odluke i umjesto nas odraditi posao. Promijenimo smjer: umjesto korupcije izaberimo kompetenciju, umjesto mita izaberimo stručnost, umjesto suludih ideologija odlučimo se za pravednost, zdrav razum i naravni zakon.

Judita je donijela pobjedu svom narodu. Vratila se u grad živa i zdrava, a kad su Babilonci sutradan vidjeli odsječenu glavu svoga vođe na zidinama Betulije, prestrašili su se i pobjegli. Premda je često ishod neizvjestan, na kraju velikih priča dobro uvijek pobjeđuje. Na nama je da se odlučimo, jesmo li pozitivni ili negativni likovi, jesmo li u službi dobra ili robujemo zlu. Osim Juditinog primjera, neka nam kao pomoć da donesemo ispravne političke odluke posluže i glasovite riječi mudrog Sama upućene glavnom junaku romana Gospodar prstenova:

„Kako bi se svijet mogao vratiti na staro kada se dogodilo toliko zla? No ova je sjena, u konačnici, prolazna. Čak i tama mora proći. I doći će novi dan. A kada sunce zasja, zasjat će još jasnije. To su priče koje su ostale s tobom. Priče koje su nešto značile, čak i kada si bio premalen da shvatiš zašto. No mislim da razumijem, gospon Frodo. Sada znam. Ljudi u tim pričama imali su mnogo prilika da se okrenu natrag, ali nisu. Nastavili su. Zato što su se držali za nešto.“ „Za što se mi držimo, Sam?“, upita Frodo. Sam odgovori, „Da na ovome svijetu postoji nešto dobra, gospon Frodo… I za njega se isplati boriti.“