Šut s Mejaša završio uz cestu pokraj Sinja! Zvali smo investitora stambene zgrade koja se gradila, njegov odgovor će vas iznenaditi…

Sve češće se baš brkaju riječi pjesme mališana iz Dubrovnika, riječi koje govore o manje smeća i više cvijeća, riječi koje u splitskom slučaju izazivaju zgražanje i osudu, ali s velikom dozom inertnosti. 

Velika većina Splićana smatra da nije njihov problem ako primjerice, u okrilju noći, građevinski otpad osvane pored nekog od kontejnera. Bizarna situacija koja je povod pisanja ovih redaka nešto je još neviđeno – građevinski otpad s Mejaša završio je na gospodarskoj zoni ‘Kukuzovac’ pored Sinja. Ruku na srce, zelene površine pokraj tamošnje ceste već su godinama mjesto za takva postupanja bez zdravog razuma, ali nevjerojatna je činjenica koja glasi – nakon što su sagrađene stambene zgrade na Mejašima, plaćeni odvoz šuta završio je tridesetak kilometara dalje – u prirodi.

Počinitelj ovog djela bio je toliko pažljiv pa je ploču kojom se označava gradilište ostavio na vidjelo svima. Bio je to jedan od povoda da više informacija pokušamo doznati od investitora, splitske firme Rem Project d.o.o. Prvi odlazni poziv bio je još prošle subote, upoznali smo investitora o okolnostima na koje je ostao iznenađen, obećao nam je kako će utvrditi što se dogodilo u cijelom slučaju jer je on, tvrdi, odvoz šuta platio.

Nakon što se ponovni razgovor odvio tek nakon tjedan dana stvari su se počele mijenjati, priča je postala nešto drugačija.
 

– Možda nam je netko namjerno to išao napraviti?

– Namjerno?

– Nama je ploča već par mjeseci stajala u garaži, naslonjena u garaži. Skinuta je odavno s ograde. Jednostavno ju je netko odnio. 

– Netko je znači tu tablu ukrao?

– Sad ispada da mi pričamo priče. Nama je to otvoreno, stajalo je uza zid u garaži.

– Gdje je ta garaža?

– Na Mejašima.

– Znači, ploča je stala naslonjena na zgradi?

– Da. I sad tko je to skupljao, kada je to skupljao… Ovdje vam često dolaze i oni cigani s kamiončićem, skupljaju sve i svašta. Mejaše obilaze jednom do dva puta tjedno…

– Pa možda bi oni tu ploču prodali, ako je već skupe?

– A prodali… Možda im nije trebala, ona je puknuta. Dok je bila na gradilištu, bila je čitava. Kad ja govorim direktoru o ovome onda ga zamaram s glupostima. Razumijete me? Ne može se on sada igrati, što da mi sada radimo, glupo je što je to tamo dospjelo…

Prepiska je ovo razgovora vođenog u petak. Srž problema ne leži u splitskoj tvrtki i nekom pojedincu koji je iskoristio već ranije naslagano smeće već u bezobrazluku koje pokazuje u kakvom društvu živimo. I sve to dok je odlagalište otpada ‘Mojanka’ udaljeno svega stotinjak metara zračne linije od ‘mjesta zločina’. Hrvatska, srami se!