Srijedom u sridu: Čiji je Mile Kekin?

Žučne,
kao nigdje u Europi, ideološke rasprave s temama iz Drugog svjetskog
rata dobile su i ovih dana pjesničku formu iliti varijantu. Zametnuo
ih je pjevač, vođa sastava “Hladno pivo” Mile
Kekin svojom nazovi
pjesmom u kojoj veli: “Ja nisam vaš, nisam od glave do pete, moji
su dobili 45”. Odgovorio mu je frontmen Đubriva Toni
Aničić ovako: “Ti
nisi naš, od glave do pete, tvoji su izgubili 95”. Vrlo aktivni i
neobično neotesani polemičar na društvenim mrežama, nitko drugi
do li bivši ministar unutarnjih poslova Ranko
Ostojić ponudio je
kompromisno rješenje: “Pobijedili su moji 45, a ja sam pobijedio
95… Nismo vaši fašisti, ne pomišljam pred zid voditi đake ili
vješati na trgovima!” Baš sjajno.

Pjesma
Mile Kekina objavljena je na mnogim portalima i dnevnim listovima.
Dobila je pregršt grubih i pohvalnih odgovora i komentara od strane
čitalačke mase, kao i od samih novinara. Tako se u jednom dnevnom
listu s velikim oduševljenjem Kekin naziva “bardom iz Gajnica”,
kaže se dalje kako njegov nježni vokal prati zvuk akustične
gitare. Pjesma je, tumači nam dalje pisac, neskrivena društvena
kritika upućena grupi političara i građana . Moš mislit!

Kekinovi,
inače posve besmisleni prosvjedni stihovi, ne bi bili vrijedni
pažnje da nije upravo brojnih pro
et contra reakcija,
što na svoj način oslikava bolesno stanje duhova u zemlji, toliko
godina poslije događaja i prilika na koje se taj pjesmuljak
referira, ali na svoj način i brutalno razotkriva jednu nakaradnu i
razornu ideološku poziciju koja se inače u teorijskim,
historiografskim i političkim raspravama zna vješto umatati i razne
ideologeme i floskule. Tim gore što je riječ o poznatoj osobi koja
ima stanoviti utjecaj na mladu generaciju.

Kao
prvo logično pitanje spontane se nameće ono: čiji je uopće Mile
Kekin, tko su to njegovi, a tko su oni drugi? On se očito
identificira s pobjednicima iz 1945. godine, iz godine sloma fašizma.
U tome i ne bi bio nikakav problem, kad se ne bi do kraja i bez
ostatka identificirao i sa slomom svake nacionalne ideje i sa svim
onim što je u ime antifašizma napravljeno. Njegov je pogled na
svijet bez ostatka izrazito manihejski. Jer, on zna što je crno, a
što bijelo. On zna tko je pred zid vodio đake, a to zna i Ranko
Ostojić, on zna i čiji su djedovi i bake punili vagone. To svakako
nisu bili njegovi pobjednici.

Ni
na kraj pameti mu nije pomisao da su pobjednici, primjerice
strijeljali trideset tisuća Zagrepčana, pri čemu nisu nimalo
štedjeli ni djecu, ni na kraj mu pameti nije pokolj stotinjak tisuća
vojnika i civila zarobljenih na Bleiburškom polju, ni tisuće jama
u koje su bacani živi ljudi, ni brojni građani kojima je oduzeta
imovina i koji su potjerani iz svojih stanova. Stvarno, čovjeka
zazebe oko srca odsustvo minimuma ljudske suosjećajnosti, koja se
možda ne bi mogla očekivati od Vesne
Pusić, prema kojoj
su svi na Bleiburgu bili krivi samo što nisu suđeni, ali od jednog
umjetnika to je malo težo bilo očekivati. Taj pogled na prošlost
bez imalo objektivnosti i poštenja vodi nas, posve sračunato, u sve
dublje svađe i podjele. Ta njegova poruka nije usmjerene prema
zločinima iz prošlosti, nije čak ni prema političarima nego prema
cijelom narodu koji ne misli i ne osjeća kao on. Njegova se optužba
izravno proteže s djedova na unuke. Insistiranje na pobjedi iz 45.
je, u stvari, inzistiranje na propaloj državi i propalom režimu i
negacija nove države, inzistiranje na privilegijama i eksluzivnim
pravima na vlast za sva vremena. I što je najgore, Mile Kekin će i
svoju djecu odgajati u istom duhu mržnje, jer “ja nisam vaš i
tako ću učiti svoje dijete”.