Želimo li maksimalnu poslušnost svog psa, moramo i sebe trenirati

Jako rijetko se spominje koliko je bitno da i vlasnik promjeni/prilagodi svoje ponašanje kako bi od psa dobio maksimum. Mnogi vlasnici nisu svjesni te potrebe da se prilagode svom psu i da novi, drukčiji način pristupa i ponašanja toliko izvježbaju da im postane automatski odgovor. Naučeno ponašanje koje se toliko s vremenom implementiralo u svakodnevni životni ritam da ga se i ne primjećuje, niti se o tome razmišlja.

Jer, to isto zahtijevamo od svojih pasa, zar ne? Očekujemo da pas na riječ “sjedi”, sjedne bez razmišljanja, ali ne razmišljamo o tome kako naš ton i boja glasa, stav tijela i općenito držanje utječu na to koliko nas dobro i na koji način “čita” pas.

Jedna od najčešćih zamjerki s kojima se susrećemo u radu sa psima je: “on to zna, ali neće da sluša”. Kada se izuzme mogućnost da pas ipak nešto ne zna jer to nije dobro naučio, problem se svede na vlasnika. Ako smo na tečaju s trenerom radili neku zapovijed na jedan način i tamo bili dovoljno koncentrirani izgovoriti je na određeni način, a u šetnji u lokalnom parkiću je govorimo na potpuno drukčiji način, ne možemo očekivati od psa da je posluša.

Za ovo mi je divan primjer zapovijed “stani”. Njom želim naučiti psa sa se momentalno zaustavi. Divna stvar za znati ako pas krene tamo gdje ne želim ili smo u blizini ceste ili ga jednostavno želim zaustaviti kako bi ga stavila na povodnik. E sad, velika je razlika kako doživljavamo tu zapovijed u okruženju kada pas nije ugrožen i većina vlasnika to svom psu pjevuši (staniiii), a jednako tako se iznenade kada ih pas ne posluša, kada je situacija ozbiljna i potencijalno opasna (tada se viče oštro i kratko STANI!). Nama ljudima je to ista stvar: rekao sam stani i prvi i drugi put. Psima su, međutim, to potpuno različite riječi.

Ne morate mi vjerovati na riječ. Probajte svome psu kazati da sjedne, jednakom intonacijom i glasnoćom kojom govorite, recimo, “lezi” (bez pokazivanja rukom!). Rijetko koji pas se neće zbuniti ili iz prve poslušati pravu zapovijed.Kako bi dobili od psa taj maksimum koji želimo, moramo usporedno s njim i sebe trenirati. Kada govorimo o poslušnosti, moramo se svjesno odlučiti kako ćemo i na koji način i za točno koje ponašanje koristiti neku zapovijed i onda je UVIJEK koristiti upravo tako. 

Za početak se prisilimo, koncentriramo se i pazimo kako nešto govorimo i ponavljamo taj način izgovora i kad radimo sa psom i kad smo sami; ponavljamo toliko dugo dok ne prestanemo razmišljati o tome kako nešto radimo…dok to ne postane automatski odgovor.Malo je smiješno govoriti psu “stani”, onako zapovjednički i kratko, kada je pas od mene na pola metra i samo ga želim staviti na povodnik, ali je itekako zahvalno i dragocjeno kada se naučim tako govoriti i pas se nauči poslušati pa me posluša kada se nađe na 5 centimetra od prometnice. Tada mu je moj trud u treniranju, i sebe i njega, spasio život.

Ne smijemo zaboraviti da, na kraju, sa svojim psima imamo prijateljski i partnerski odnos i onoliko koliko tražimo i očekujemo od njih, moramo tražiti i očekivati od sebe!