Ana Dorotić Burmaz: Grupi Prva Liga 13. godina nije nesretna

Ana Dorotić Burmaz (38) je diplomirana pravnica koja se
toliko bori za poštenje i pravdu da nikako nije mogla raditi u struci. No sva
sreća ju je oduvijek zanimala glazba pa je još kao dijete uživala pjevajući i
plešući u raznim glazbeno-scenskim skupinama. Završetkom fakulteta kreće raditi
s bendom i danas broji punih petnaest godina staža na sceni. Ana nekad kuha,
što je ujedno i naziv njenih video kolumni, nekad snima, nekad montira, nekad
trenira, ali uvijek sve radi – uz glazbu.

Žalite li danas što ste
završili pravo, a niste glazbenu akademiju?

– Ne žalim ni za čim, pa ni za time što sam završila pravo. To
mi je bio logičan slijed nakon klasične gimnazije s obzirom na to da na pravu
nema matematike, koja mi nikad nije bila jača strana, a  jednostavno nisam imala hrabrosti otići u
Zagreb na glazbenu akademiju, iako me je moja omiljena profesorica Branka
Ristić nagovarala na solo pjevanje. Ona me je valjda vidjela u operi.

No, klavir ste
kupili, što je najvažnije.

– Klavir sam kupila prije par godina, obećavajući samoj sebi i
drugima da ću naučiti svirati, kako bi jednog dana samu sebe mogla pratiti, ako
ništa drugo, za svoj gušt, ali još sam s njim na „Vi”, dok se moj Roko s
klavirom svakodnevno druži, pa će kad upiše glazbenu školu on učiti mamu.

Već dugi niz godina
pjevate u grupi Prva Liga, a od nedavno ste oformili akustični duo s Mateo
Burmazom Triangl. Otkud ideja?

– Prva liga je nastala 2002. godine i bila je tročlani sastav:
Mateo Burmaz, Ivica Sinovčić i moja malenkost. Palili smo i žarili po vjenčanjima
i gažama diljem Dalmacije, a onda smo se 2009. odlučili na širenje, kako bi
mogli i dalje paliti i žariti, ali u žešćem ritmu, uz ritam sekciju; bubanj i
bas gitaru. Sad smo čista petica u svakom pogledu! I lipo nam je, prva liga nam
je. Triangl je malo drugačija priča i moja ideja, a Mateo Burmaz, kao jedan od
boljih gitarista u Splitu, me je na svu sreću podržao u realizaciji iste, tako
da već dvije godine uživamo u akustičnim svirkama. To je ono baš neka intimnija,
nježnija kombinacija, za dušu.

Kakve su reakcije
ljudi na Triangl i što Vam je konačni cilj tog projekta?

– Reakcije ljudi su izvanredne. Imamo odličnu povratnu
informaciju. Sviramo strani repertoar, hitove iz prošlog i ovog stoljeća; jazz,
blues, pop, rock, soul u akustičnoj verziji. Dakle, samo gitara i 2 glasa. Ja
zbilja uživam u tome i tu sam svoja. A konačni cilj…  Ne razmišljam nikad o dalekoj budućnosti i
nemam neke konačne ciljeve, živim u trenutku i nastojim ga što bolje
iskoristiti. Bitno je samo da je ta pozitivna energija prisutna uvijek i svuda,
privatno i poslovno, i da ja stvarno, reka bi Huljić „i guštam i guštam i
guštam…“, a ima još jedan stih „ja sam rojen da mi bude lipo“… Madre
Badessa mi je inače ludilo!

Prva liga je ušla u
13. godinu djelovanja, strahujete li od toga da bi mogla biti nesretna?

– Gledajući broj nastupa, mogu reći da je nama itekako sretna.
Nisam baš praznovjerna, trinaest je dobar broj, a kad radiš s odličnim
glazbenicima poput Matea Burmaza, Ivice Sinovčića, Duje Čoke i našeg novog
bubnjara Jana Ivelića Pele, strahu nema mjesta. Grupa Prva liga radi punom
parom i na svakoj svirci opravdava svoje ime. Mi volimo pjevati, svirati i
zabavljati publiku, publika voli nas, a to je neopisivo dobar osjećaj. I neka tako
bude još 13 godina, pa ćemo onda u penziju (Smijeh). I ovim putem bih
pozdravila našeg bivšeg bubnjara, prijatelja Petra Kuzmanića, koji je bio dio
Prve lige 6 godina.

 Spadate među traženije bendove za svadbe i
maturalne zabave, zašto još uvijek nemate nijednu autorsku pjesmu?

– Istina je, posla ima, tako da ćeš nas Dina godinu dana prije
morati rezervirati ako hoćeš da ti mi sviramo na piru (Smijeh). E, sad da
odgovorim na pitanje! Znate kako političari kažu: „Ma baš mi je drago što me
baš to pitate!“ Naime, lagala bih kad bih rekla da nismo nikad razmišljali o
tome da snimimo autorsku pjesmu i, recimo, pobijedimo na festivalu. Jesmo,
razmišljali smo o tome, čak smo i snimili neke demo snimke, ali nismo bili
zadovoljni pjesmama, pa bi vrlo brzo odustali od ikakvih daljnjih akcija i
reakcija. No, evo, u trinaestoj godini našeg djelovanja, pojavila se jedna lijepa
pjesma koju smo poslali na natječaj za Splitski festival 2015. Akcija je
obavljena, sad još samo čekamo reakciju Tomislava Mrduljaša. Naravno da će Dalmacija
News imati ekskluzivu uđemo li na Splitski festival. Ako ne uđemo, opet dobro.
Ja sam ionako već bila na Splitskom festivalu 2 puta, i to u prošlom stoljeću.

Jeste ikada
razmišljali o vlastitoj karijeri?

 – Jesam, tako sam
ustvari i počela. Godine 1997. nastupila sam na 1. Radijskom festivalu u
Vodicama, s pjesmom „Suze i bol“ Dražena Žanka, za koju mi je aranžman napravio
Luky. Obožavam tu svoju pjesmu i jako sam ponosna na nju. I danas je često
puste na Radio Dalmaciji. U to vrijeme sam surađivala sa menadžerom Zoranom
Škugorom za kojega mogu reći samo riječi hvale. Godine 1998. sam opet nastupila
na Radijskom festivalu, a zatim i na Splitskom s pjesmom Borisa Đurđevića  „Ledena Noć“ te dobila nagradu za najboljeg
debitanta. Zatim 1999. godine opet nastupam na Splitskom festivalu, a Ilan
Kabiljo mi je napisao pjesmu zanimljivog naziva „Odlazim“, nisam ušla u finale
i eto, otišla ja svirat gaže! 

Žalite li danas što
niste bili uporniji? 

– Već sam prije spomenula da ne žalim ni za čim i da mogu
kojim slučajem vratiti vrijeme i ispraviti neke stvari i odluke, mislim da ne
bi ništa mijenjala. Sve ima svoje zašto i zato, najvažnije je da je iskreno i
srcem odlučeno.

Spomenimo i Vašu
video kolumnu „Ana nekad kuha“ o kulinarstvu koju ste godinama radili u sklopu
emisije Split Happens. Zašto ste stali sa svojim kulinarskim savjetima? 

– Emisija Split Happens se još emitira, pa tako i rubrika gdje
ja  nekad kuham. Moram priznati da smo
malo stali sa snimanjem novih recepata, ali moja Facebook stranica zove se „Ana
Nekad Kuha“, pa shodno tome, nekad, ali vrlo skoro, bit će novitadi i ugodnih,
slasnih iznenađenja.

Trenutno vodite
emisiju Split Happens i razgovarate s javnim osobama, koga biste istaknuli kao
jednog od svojih omiljenijih gostiju do sada?

 – Joj, bilo ih je
stvarno puno i bilo ih je puno dobrih. Teško mi je samo jednog gosta izdvojiti,
ali budući da sam vodenjak, biti ću odlučna i neću pustiti podznak vagu da me
tjera da se dvoumim, te ću izdvojiti gospodina Krešimira Macana kao čovjeka koji
me je oduševio svojom nevjerojatnom pozitivnom energijom, jednostavnošću,
znanjem i duhovitošću. Rado bih i dalje nabrajala…

Vaš sin Roko pokazuje
glazbene ambicije, je li Vam to drago ili ne?

 – Naravno da nam je
drago, Mateu i meni. Od nas je naslijedio talent, a vjerojatno i taj afinitet i
ambiciju. Ali najbitnije je da je to njegova volja, želja, ljubav i strast.
Evo, danas je izjavio kao ne može ništa raditi bez glazbe. Od kad se rodio
okružen je glazbom, glazbenim instrumentima, glazbenicima, a ja sam, iskreno,
priželjkivala da sam poželi svirati i pjevati. Tako je i bilo. Rekao nam je da
želi svirati klavir i upisali smo ga na pripremni solfeggio u glazbenoj školi.
Ubrzo mu slijedi audicija za glazbenu školu, te se nadamo da će to biti početak
jedne nove glazbene priče. A i Triangl bend i grupa Prva liga će u budućnosti
trebati nove mlade snage.