Urednica 500 emisija „Zemlja čudesa“ Sanda Grgas Prkić: Ovaj posao je za mene životni poziv

Sanda Grgas Prkić je jedna od onih žena koju u narodu zovu
žena – zmaj. Ona već deset godina uređuje, znatan dio i vodi, emisiju „Zemlja
čudesa“ koja je nedavno zabilježila svoje 500. izdanje. Raditi posao cijelo
desetljeće bez dana godišnjeg odmora te opstati u vrijeme najveće krize zasigurno
nije bilo lako, ali Sandina velika ljubav prema medijima je ipak prevagnula da
ne odustane i kad je najteže. Udala se na dan kad nije bilo nijedno događanje u
gradu, a supruga i sina je vrlo brzo uključila u svoju priču. Danas Sanda ima
kompletnu produkciju koja proizvodi videa da bi se postidjeli i znatno veći. Mi
smo je uhvatili između dva sastanka, između Klisa i Podstrane, te porazgovarali
o  velikom jubileju i zanimljivim
detaljima koji su obilježili deset godina postojanja. 

Deset godina Zemlje
Čudesa, deset godina rada Vaše firme AS Media, 512 emisija… Je li Vam to sve
nekako brzo prošlo?

Ne mogu vjerovati da je već toliko prošlo od samog početka,
jer je to neprestano trčanje za reportažama i opstankom. Kada stavim na papir
da je to 2500 reportaža, 512 emisija, naprosto ne mogu vjerovati da smo mi to
uspjeli proizvesti. Nije sve uvijek teklo kao med i mlijeko, bilo je dosta
teških trenutaka, čak i onih kad sam se razmišljala je li to sve ima smisla.
Emisija živi sama za sebe i od sebe, mi nismo televizija, to je pogon koji
treba hraniti.

Rijetko koja emisija
se može pohvaliti da bez prestanka djeluje punih 10 godina.

Pa ima ih sigurno, ima i onih koji su krenuli prije naše
emisije. No emisija ovakvog zabavnog i mozaičnog karakter bez pauze… Mislim da
je i nema. Većina produkcija i televizija napravi stanku u ljetnom periodu da
se ljudi malo odmore, a mi živimo u Dalmaciji 
gdje najatraktivnije reportaže nastaju upravo onda kada svi idu na
odmor. Ipak je naša županija ljeti centar svijeta.

Spomenuli ste da je
bilo teških momenata i da ste se pitali koliko sve cijela priča ima smisla, što
bi na kraju presudilo da ne odustanete?

Prvenstveno ljubav, uvijek me gurala ljubav. Jer ovaj posao
nije posao već poziv i toliko je ljubavi uloženo u svaku reportažu i priču da
su to prepoznali i naši klijenti, ali prvenstveno gledatelji.

Spomenimo i recesiju koja je krenula prije 6,7 godina, puno je
privatnika čije financije ovise isključivo o dogovorenom marketingu diglo ruke
od svega.

Kad je emisija krenula, moglo bi se reći da je Bog hodao po
zemlji jer je bilo marketinga i oglašavanja. Čak su i cijene jednog mogle
pokriti cijeli produkcijski pogon. Privatni sektor je nestao u cijeloj
Hrvatskoj, ne samo u Splitu, pa je tako i marketing sveden na minimum. Ključni
moment je bio upravo tada, što dalje?! Svojevremeno smo imali i do 7 ljudi u
timu.  U toj cijeloj situaciji se i moj
privatni život mijenjao, udala sam se i postala mama, tako da je bilo teško
kako zadržati ljude i uskladiti novu privatnu situaciju. Trebalo se ipak boriti
za još jedna usta. Na kraju smo postali obiteljska produkcija jer je moj suprug
kamerman, sin nam je doslovno asistent i tako smo se suprug i ja odlučili
preuzeti kompletnu produkciju sami.

Jeste razmišljali da
napravite feštu, ipak imate dovoljno velik razlog?

Razmišljala sam o fešti, baš je 500. emisija pala na moj
rođendan, ali tada je već krenula sezona i brojni projekti. AS Media ipak nije
samo Zemlja čudesa, tu je kompletna produkcija stoga u ljetnom periodu krenu
filmovi i razglednice tako da nema vremena za opuštanje. Možda na jesen, ali
svakako ćemo nekako proslaviti. Ako ništa drugo, onda radno.

Kad su takvi
jubileji, najslađe se prisjetiti samih početaka. Kako ih se Vi danas sjećate?

Čini mi se da je sve to bilo jučer, a ne prije 10 godina.
Sjećam se proslave 100. Emisije koju smo proslavili, meni se čini kao da je to
bilo nedavno. Toliko je taj pogon brz i toliko čovjek treba smišljati, a mi k
tome želimo da ta emisija ponudi nešto što se ne može vidjeti u drugim
emisijama na našem području. Ne držimo se samo Splita već obuhvaćamo cijelu
županiju.

No u počecima ste
bili orijentirani samo na Split, ako se dobro sjećam?

Tako je. Ja kao urednik emisije pokušavam gledateljima
pokazati nešto što druge televizije zbog nekih svojih opravdanih razloga ne
mogu i ne stignu snimiti. Mogu iz prve ruke reći da su sve televizije,
nacionalne i lokalne, doslovno mađioničari. Toliko je događanja, tolika je
regija, a timova jednostavno nema dovoljno. Ne možete pokriti sva događanja jer
je toga previše samo u jednom danu. Kako sve popratiti, a da se netko ne
uvrijedi ili nekog slučajno ne zapostavite. Tko je kompetentan da odluči koje
je događanje važnije više, a koje manje. Ja osobno nastojim više progurati
kulturu jer ona nažalost nije dovoljno zastupljena u medijima.

Punih 6 godina je
zaštitno lice emisije bio splitska legenda i voditelj Blaž Limić, a surađivali
ste i s Natašom Bebić te brojnim drugim voditeljima koji su također zajedno s
Vama gradili emisiju.

Bilo je puno suradnika, montažera, kamermana… Blaž je bio
voditelj najduže, a dolazilo i odlazilo je puno mladih ljudi. Period od 10
godina je dosta dug. Zadnje četiri godine suprug i ja sve sami odrađujemo.
Smatram da u svakom poslu gdje čovjek radi za sebe, pogotovo ako je u
kombinaciji s velikom ljubavi prema tome, onda najbolje radi sam.

 Tijekom ovih svih godina ugostili ste brojna
poznata imena iz Hrvatske, ali i svijeta. Čije biste ime izdvojili?

Prvo bih izdvojila Tošu Proeskog koji mi je ostao u sjećanju
kao jedno susretljivo, toplo i drago stvorenja. Svaki put kad bi Toše imao
koncert on bi vrlo rado gostovao u našoj emisiji. Znam da svi kažu: „O mrtvima
sve najbolje“, ali o tome momku se nema što reći osim riječi hvale. Dino
Dvornik je kralj, to su takve anegdote koje ne smijem podijeliti s vama, ali će
mi uvijek ostati u dragom sjećanju. On je bio kralj. Prije nekoliko godina sam
imala ekskluzivni intervju s ruskim šahistom Garijem Kasparovom za kojeg se zna
da bježi od medija i da je veličina kojoj ne treba publicitet. Tu je i Ernesto
Hoost koji je jako pristojan. Ne mogu se ni svih sjetiti.

Ali anegdota sigurno
ne nedostaje, dajte jednu ono iz rukava?

Sad ste me uhvatili… Pa sjećam se da smo jedno ljeto često
nalijetali na Mladena Grdovića i onda nam je on u jednom momentu rekao: „Što
mislite o tome da odete sa mnom na turneju u Australiju?“ Toga se uvijek rado
prisjećamo, trenutno se ne mogu sjetiti zašto to nismo realizirali, ali
zasigurno smo mogli snimiti zanimljiv video. Zdravka Čolića sam morala uhoditi
po gradu ne bi li dogovorila intervju. Zaista ima toga, pogotovo kada radiš s
umjetnicima koji su priča sami za sebe.

Kolege za Vas kažu da
ste izuzetno uporni u svom poslu, možemo li reći da je to tajna Vašeg uspjeha?

Pa moglo bi se to reći jer ako nešto toliko želim onda ne
prihvaćam ne kao odgovor. Kroz ovih deset godina emisije shvatila sam da ako
ste dovoljno uporni i imate ljudski pristup sva vrata će vam biti otvorena. No
za tajnu uspjeha bih prvenstveno istaknula ljubav prema svom poslu, ja imam
svoga sina, ali i Zemlja čudesa je moje dijete. Uvijek glava gore i samo
naprijed.

Radite jako puno,
znači da Vam u budućnosti možemo poželjeti samo zdravlje i da dan malo duže
traje.

Da mi dan traje 48 sati umjesto 24, onda bih uspjela u jednom
danu biti producent, urednica, novinar, scenarist, mama, kućanica i supruga.
Mislim da za sada sve skupa dobro balansiram. Zadovoljna sam, mislim da smo mi
našli svoj komadić zemlje pod suncem. Ljudi su prepoznali našu kvalitetu, a ja
se vodim motom da radije kažem ne nego da potpišem bilo što. Ljudi su me kroz
karijeru zvali da popravljam tuđe greške, a ja to ne radim nego radim
otpočetka. No kao što ste rekli, samo neka Bog da zdravlja, a mi jurimo prema
1000. emisiji i novim projektima.