Po svitu s Rakelom: Od Splita do Sahare

Nakon prvog velikog neuspjeha koji mu se dogodio 1998. godine kad je nastradao sa V-Maxom, nije bilo lako opet sjesti na motor, jer većina ljudi nakon pada s motora, više nikad ne sjedne na njega, a za Željana Rakelu je to bila još nedovršena priča.

Punih šest godina se oporavljao, 5 operacija, 5 punkcija leđa, ponovno učenje hodanja i jako duga i bolna terapija. Više nije bio jak i sposoban kao nekad za raditi na vratima, ali je zato poslušao japansku poslovicu koja kaže “Kad nisi jak budi pametan”, stoga je otvorio zaštitarsku firmu sa samo 23 godine i krenuo iz početka.

– Znao sam kako mi se tada velika većina moto scene u Splitu podsmjehivala neuspjehu i naslušao sam se komentara svakakvih, a neki su bili i jako ponižavajući, ali kako me život nije mazio i za sve u životu što sam stekao sam morao postignuti upornošću i borbom. Isto tako sam skupio snage iz dubine duše i ponovno se vratio na motor koji je i dalje išao moja najveća ljubav i najveći osjećaj slobode. Volim Japanske poslovice i njihove kodekse,  jer mi Bračani smo jako slični Japancima – vrijedni, štedljivi i jedni i drugi živimo na otoku – govori Rakela.

U travnju 2006. godine kupuje motocikl BMW R 1200 GS Adventure i postao je nestrpljiv po pitanju putovanja. Bio je kod njega tek par sati, a već je odlučio ostvariti davnu želju, otići s njime negdje daleko. Odluka je pala na Sjevernu Afriku i htio ga je voziti po pustinjskom pijesku.

Spasonosna jaketa

Obzirom na tamošnje vremenske uvjete o kojima ne treba previše trošiti riječi, neki su mu savjetovali da za prvi put izabere neko lakše putovanje, u krajeve gdje nije toliko vruće, no gorio je od želje uvjeriti se, što sve taj moćni “Nijemac” može izdržati. Pitao se kako će biti voziti se na Adventureu desetak i više sati, hoće li biti ugodno ili ne te kako će se ponašati na pijesku i po nesnosnim vrućinama.

– Nisam imao nikakvog iskustva jer moram priznati 2006. godine i nije bio razvijen internet kao danas, i nije bilo Hrvata koji su bili na takvom putovanju te nisam imao od koga pokupiti savjete i slične upute. Od putovanja sa GS-om sam imao samo putovanje u Grčku i Alpe gdje sam upoznavao svoj motor , sto je bitno svakom tko kupi novi motor. Motor treba osjetiti i treba napraviti neku minimalnu kilometražu dok se ne osjetite i postane te jedno tijelo- opisuje nam tek uvod u putovanje.

Te godine stažirao je za “MK Fjaka” i nadao se kako će nakon ovako velikog puta postati punopravni član i dobiti oznake ako se uspije vratiti u komadu. Prva pogreška koju je učinio je krenuo na ovakav put u kolovozu, kad su kroz Saharu nesnosne vrućine, a za opremu je ponio jaknu “Gorotex” kako su mu savjetovali kolege iz tadašnjeg kluba “MK Fjaka”, što je bilo potpuno krivo.

– Na sreću moj prijatelj Đovani Trogrlić mi je posudio jaknu koja je bila za ljeto, na rupice tako da me je ta jakna poslije spasila. Ventilira zrak, hladi i koža ne može izgorjeti na vrelim temperaturama. Takve jakne svakako morate nositi na pustinjskim rutama jer vam štiti kožu, ima zaštitu od udaraca, a istovremeno hladi. Budući da na put nisam htio otići sam, nastojao sam nagvoriti svoju tadašnju djevojku Nikolinu da sudjeluje u toj prvoj moto avanturi do Sahare. Na moju sreću, nije je trebalo nagovarati i nije imala ništa protiv “izleta”. Odmah sam počeo s pripremama za maratonski put na dva kotača jer sam znao da odlazak u Sjevernu Afriku nije šala, pa sam tjednima pripremao papire, planirao rute i nabavljao svu opremu koju sam smatrao nužnom- nastavlja Rakela

Prema Africi su krenuli u subotu uvečer 19. kolovoza 2006. Godine i trajektom su se prvo prebacili do Ancone odakle su, nakon spavanja u brodu sutradan ujutro vozili preko Riminija do San Marina. Obzirom da je znao otprilike koja mjesta treba posjetiti u kojoj državi, u San Marinu su žičarom otišli izbliza vidjeti tvrđavu na vrhu planine.

Turističke rute kroz Italiju i Kneževinu Monaco

– Nije nam se učinila  posebno zanimljivom, nakon što smo obišli tri kule i nešto pojeli u jednom od mnogobrojnih restorana, već smo oko 15.30 krenuli preko Forlija za Firenzu. Prelazak Alpa na motociklu po groznoj cesti neću tako lako zaboraviti, kao ni hladnoću koja nas je oboje malo iznenadila, jer je ipak bilo ljeto. Naravno, imali smo oboje dobru zaštitnu odjeću, ali nas je hladnoća probijala do kosti. Stigli smo navečer do Pise i spavali u privatnom smještaju, ne želeći trošiti novac na skupe hotele. Uostalom, kad sam legao u krevet, napisao sam u malu bilježnicu rezime prvog dana putovanja, trošak 200 eura na prevaljenih 420 km- opisuje početak putovanja i nastavlja u istom dahu.

– Bilo bi svetogrđe boraviti u Pisi, a ne vidjeti odmah ujutro kosi toranj po kojem je taj talijanski grad poznat širom svijeta. Zvonik  romaničke katedrale u Pisi promjera 16 m počeo se graditi 1173. godine, ali su radovi nakon izgradnje trećeg kata bili prekinuti radi poniranja tla. No, graditelji su ga pokušali ispraviti 1275. godine, a do 1301. su napravili još tri kata. Sedmi je bio dovršen krajem 14. stoljeća. Tornju visine 55 m vrh je bio nagnut 4 m u odnosu na temelje. Kako se naginjao u prosjeku za 1 mm godišnje, bio je zatvoren za posjete od 1990. do 2001. jer se pokušalo zaustaviti naginjanje. Nakon što je ispravljen za 45 cm, ponovno je otvoren za posjetitelje- održao mi je kroz opisivanje tornja u Pisi sat iz povijesti.

Oko podneva kreću put Genove i onda prema Monacu. U Monte Carlu se suočavaju s visokim cijenama, dvije coca-cole u kafiću uz more stajale su ih 10 eura, a priznaje da je to u neku ruku i logično, jer su po brojnim skupocjenim automobilima na ulicama lako shvatili da je ovo mjesto rezervirano za  bogataše i sve izgleda nekako “Bogato i bahato, ljudi se voze u najskupljim vozilima na svijetu, a opet su nekako musavi i nema puno nasmijanih ljudi“.

 Nastojeći izbjeći visoki trošak noćenja u samome gradu, nalaze smještaj u jednom gradiću između Monte Carla i Nice, spavanje plaćaju podnošljivih 60 eura i za još 50 uživali su u odličnom jelu. Trećeg dana putovanja su se, kaže, zaista nauživali ljepota Nice: „Velike palme bile su nam opuštajuća kulisa, a stvar koju sam zamjećivao me oduševila, gužve na gradskim cestama uopće nema, jer su semafori odlično postavljeni“- pokušava dočarati Rakela svoju nevjericu.

Problemi sa smještajem

Ranije u jutro sjedaju na motor i uvečer ulaze u Španjolsku. Htjeli su do obale, ali su po mraku pogriješili u odabiru puta i vratili se u grad Gironu, gdje jedva nalaze smještaj, nakon što im je nekoliko ugostitelja reklo da nemaju slobodnih soba. Ipak, smjestili su se u jedan hotel plativši 60 eura i umorni pali u krevet. Bio je jako zadovoljan i prevaljenom kilometražom, prošli su 620 kilometara, što znači ukupno 1470 km od kad su krenuli iz Splita.

Idućeg dana oko 10 sati kreću prema Barceloni, a cesta do glavnog grada Katalonije je bila, kako kaže kvalitetna, pa su jednostavno uživali u vožnji na motoru.

– Njegova udobnost me je oduševljavala što smo se više vozili. Možda je pretjerano reći da sam se osjećao kao u fotelji na dva kotača, ali je bilo vrlo ugodno. Na benzinskoj stanici na periferiji Barcelone natočili smo gorivo i kratko pričali s lokalnim zaštitarom koji se oduševio shvativši da na motoru dolazimo čak iz Hrvatske. Usput rečeno, gorivo sam platio puno manje nego u Francuskoj što me radovalo, jer je na putovanju trošak uistinu bitna stavka- nastavlja uzbuđeno prepričavati događaje.

Nastavili su cestom prema jugu sve do Valencije, u Barcelonu nisu ulazili. Kako je bila vrela ljetna noć, spavali su u kampu u malom gradu Sueca po vrlo prihvatljivoj cijeni od 22 eura. Susjedi u šatorima, mahom Amerikanci i Talijani, dobro su ih prihvatili, bili su razgovorljivi, vrlo ljubazni i druželjubivi. Tako mu nije izgledalo kasnije usred noći kada je jedan od njih hrkao poput medvjeda. Unatoč tome, zbog umora i prevaljenih 450 km ipak su zaspali.

Kroz pustinju do ukrcaja na brod

Oduševila ga je pustinja Tabernas kod Sierra Nevade u Andaluziji gdje su se nekada snimali talijanski spaghetti westerni i gdje je krajolik na tom području pravi pustinjski s puno kaktusa baš kao u filmovima. Nakon prolaska kroz vrelu pustinju doleze u Cadiz – Gibraltar, zadnju točku prelaska iz Europe u Afriku.

– U Gibraltaru smo pomalo ostali u čudu vidjevši policajce bobije i crvene autobuse na kat, kao da smo u Londonu, a još je luđe bilo vidjeti da po ulicama neometano šetaju pravi majmuni. Usprkos tom što je krajolik bio zanimljiv, vratili smo se u Španjolsku i produžili sve do grada Tarife, lučki gradić koji je spona između Europe i Afrike. To se mjesto u Andaluziji, ili točnije rečeno provinciji Cadiz, u doba Rimljana zvalo Mellaria. Naziv Tarifa dobio je 710. godine kada su ga napali Berberi pod vodstvom Tarifa ibn Malika. Odmah po dolasku smo po cijeni od 256 eura kupili povratne karte za brodsku liniju Tarifa – Tangier. Vrijedila je godinu dana pa nismo baš morali žuriti s ukrcajem nego smo odlučili prespavati i čekati sutrašnji dan. Kako su hoteli bili krcati, u bližoj smo okolici jedva jedvice pronašli smještaj za 50 eura u prenoćištu bez kupaonice. Svejedno smo bili sretni da se možemo odmoriti prije ukrcaja na trajekt- dovršava Rakela prvi dio putovanja “Od Splita do Sahare”.

DIONICE PRVOG PUTOVANJA

Ancona-San Marino-Pisa…………..450 km

Pisa-Nica…………………………………450 km

Nica-Girona……………………………..620 km

Girona-Valencia………………………..450 km

Valencia-Loja……………………………620 km

Loja-Tarifa………………………………..350 km 

Ukupno pređeno kilometara za 6 dana putovanja: 2.940 km