Zijah Sokolović: Predstave se ne smiju stvarati zbog prodaje!

Glumac, pisac i režiser Zijah A. Sokolović dolazi u Split s predstavom “Glumac… je glumac…je glumac”.

Premijerno izvedena monodrama 1977. godine u Kamernom teatru
55 u Sarajevu aktualna je desetljećima nakon. Tekst je preveden na
njemački, engleski, francuski i poljski jezik, a odigrana je u 20
zemalja diljem svijeta.

Osim večeras u Domu HV u Lori, zbog iznimnog interesa,
veliki glumac odigrat će je i sutra, u srijedu, na istom mjestu također s
početkom u 20 sati.

U jedinstvenoj predstavi, u dvoboju šale i ozbiljnosti u
vezi s tipičnim situacijama ljudskoga, izloženog apsurdima,  glumac
poziva na odgovornost.

On istražuje kazalište i društvo, njihov odnos i budućnost.  Uoči prve predstave i dolaska u Split, popričali smo sa Zijahom Sokolovićem.

Razgovor je počeo duhovito primjedbom da svako vrijeme nosi svoju prolaznost.

On eto već 36 godina ponavlja predstavu tražeći odgovore, a
nikad u ovim godinama nije izveo ”Glumac je…glumac…je glumac” u
Splitu, pa eto dobar agument. 

Gdje je glumac danas zapravo? Koja je njegova uloga?

– Glumac je sama duhovnost već po svom zanimanju i kao takav ispred civilizacije. Međutim, glumac je izgubio svoju bitku i gleda danas civilizaciji u leđa. U svijetu medija i globalizacije, živ čovjek je gurnut u stranu, mijenjaju se uloge, a glumac ne prati promjene. Brine se o sebi  na način da se prepustio kapitalizmu, što je zadnji nivo prodaje, da ne upotrijebim težu riječ.

Je li ta bitka unaprijed bila izgubljena u svijetu u kojem vladaju sasvim druge (ne)vrijednosti?

– Ne, naprotiv. Čovjek je biće mogućnosti i uvijek se može drukčije odnositi prema glumi i teatru. Ne smiju se stvarati predstave da bi se prodavale, taj nivo da se prodaje nije put!

Teatar služi da se prošire obzori, ličnosti, a ako
gledatelji koji smatraju da žive u kapitalizmu, a zapravo žive u
robovlasništvu, misle da za ono što plate trebaju dobiti zabavu, u
zabludi su.I ne shvaća se to pojednostavljenje, ”zatupljenje” banalnošću.

Dakle, odgovornost je uzajamna. Kazalište daje što publika traži?

– Nipošto, kao što se ne radi ni o tome da se traži krivac!
Jednostavno, glumci su ti koji trebaju pokrenuti promjene i preuzeti
odgovornost.

Stalno slušamo floskule kako se ljudi žale da im je život tragedija, posao, ljubav…, pa barem da se u kazalištu nasmiju.
Ma, ako je tako, hajdemo staviti točku na ovu civilizaciju. Kako ono pjesma kaže, ”zaustavite Zemlju, silazim..”

Kako onda promijeniti stvari? Da osvijestimo prolaznost?

– Smatram da glumci “slobodnjaci” trebaju kvantitativno raditi. Stvarati što više predstava i izraziti i lični i glumački svijet. Tako
zajedno udruženi da stanu na put umjetnosti, ali sve pod uvjetom da ne
razmišljaju može li se predstava prodati.
Glumac ne smije čekati da društvo otvara opcije.