Hoće li Erdogan iz osvete Europu preplaviti izbjeglicama i poremetiti odnose u NATO-u

Napetost
u odnosi između Rusije i Turske ni dalje ne jenjava. Potez turskih vlasti u
kontekstu rušenja ruskog zrakoplova davno je prešao okvire bilateralnog spora
te i dalje padaju međusobne optužbe Ankare i Moskve na račun druge strane.
Najglasnija optužba Moskve upućena Ankari govori o sumnji na upletenost
obitelji turskog predsjednika Erdogana u aktivnosti terorističke skupine
Islamske Države. Službena Ankara ovakva stajališta u potpunosti odbacuje,
naziva ih insinuacijama, a sam Erdogan tvrdi da će iste sekunde odstupiti s
funkcije ukoliko se spekulacije oko pomaganja teroristima pokažu točnim.
Istovremeno, NATO stacionira četiri ratna broda u Crnom moru, dok Europska
unija liberalizira vizni režim turskim državljanima, obećava novčanu pomoć za
saniranje problema izbjeglica u Turskoj i pomiče pregovore o pristupanju s
mrtve točke. U petak su čak ruske vlasti objavile i ono što oni tvrde da je
dokaz kako turski predsjednik i njegova obitelj profitiraju od ilegalnog
krijumčarenja nafte s teritorija pod kontrolom ISIL –a. Satelitske snimke
prikazuju kolone cisterni napunjenih naftom u dijelu Sirije pod kontrolom ISIL
–a, odmah prije granice s Turskom, ali i kako te iste cisterne prelaze granicu
na graničnom prijelazu Reyhanli između Sirije i Turske.

Trenutno, Turska predstavlja
geopolitičko središte međunarodne pozornice. Ona je prije svega ključ
rješavanja napetosti na relaciji NATO – Rusija, ali isto tako predstavlja jedan
dio potencijalnog rješenja problema oko izbjeglica te ključnog aktera u mogućoj
kopnenoj odmazdi ISIL –a. Rusko – turski sukob za posljedicu je imao ozbiljno
zahlađenje odnosa između Rusije s jedne strane te NATO –a i Turske kao članice
s druge. I dok su ruke NATO –a vezane zbog praktične nemogućnosti optuživanja
vlastite zemlje članice za provociranje Rusije, ali i zbog neuvjerljivih
dokaza, Rusija prstom upire u Obamu, predsjednika najjače države NATO saveza,
da vrši pritisak na Erdogana. SAD ne poduzimaju (javno) ništa da bi provjerile
autentičnost snimki i analizirali ruske optužbe. 

Ništa od velike koalicije?

Štoviše, čine suprotno:
stacioniraju vojne brodove u Crnom moru tvrdeći u službenom priopćenju kako se
to čini za trajnu stabilnost i mir u regiji. S druge strane, Europska
unija užurbano nastoji pružiti Turskoj financijsku pomoć i ubrzati proces
približavanja europskim institucijama jer se sama ne može nositi sa
izbjegličkim valom koji sve više pritišće same temelje EU. Isto tako, Turska
predstavlja geografski najisturenijeg saveznika Zapada u kontekstu
antiterorističkog rata protiv ISIL –a. Ukoliko bi se zapadni saveznici odlučili
za kopnenu odmazdu na uporišta Islamske Države, najizgledniji teritorij s kojeg
bi to bilo izvedivo jest Turska. Obzirom da još uvijek ne postoji konsenzus
među glavnim međunarodnim akterima o tome koju stranu u Siriji treba podržati,
nije izgledna ni mogućnost oformljenja velike koalicije, nalik na onu
antihitlerovsku iz Drugog svjetskog rata koju zaziva Putin.

 Kako bilo, ova napetost koju je
prouzročila tursko – ruska situacija, dodatno pritisnuta izbjegličkim valom i
nepostojanjem međunarodnog konsenzusa oko djelovanja protiv Islamske Države,
sigurno ne doprinosi svjetskom miru i sigurnosti. Potencijalni izlazak iz
opasne situacije u kojem se međunarodna arena trenutno nalazi moguć je ukoliko
NATO i Europska unija pritisnu turskog premijera Erdogana i zaprijete Turskoj
sankcijama ukoliko se nepobitno dokaže da Erdogan zaista surađuje s ISIL –om. No,
EU i NATO pri tom trebaju igrati s figom u džepu zbog vlastite sigurnosti. 

Naime, odlazak Erdogana sa predsjedničkog mjesta uzdrmao bi unutarpolitičku situaciju
u Turskoj pa bi se mogao naglo povećati priljev izbjeglica prema Europi kao
osveta zbog „izdaje“ od strane zapadnih saveznika. Svaki pritisak na Erdogana
mora biti oprezno izveden kako bi se s jedne strane zadovoljila Rusija, a kako
s druge strane ne bi došlo do ozbiljnije unutarpolitičke krize. Iz toga razloga
fokus NATO –a i Europske unije mora se dijelom s Turske prebaciti na Grčku. Ona
bi trebala postati faktor stabilnosti i oslonac zapadnih saveznika u kontekstu
zbrinjavanja izbjeglica, a Turska, dokažu li se ruske optužbe, mora ostati u
tijesnom savezništvu sa Zapadom jer jedino NATO može biti jamac njene unutarnje,
ali i vanjske sigurnosti. Koliko je Grčka spremna samostalno djelovati, obzirom
na financijsku situaciju, pitanje je svih pitanja. 

Mogućnost pregovora s radikalnim islamistima

U
svakom slučaju, politika koju trenutno EU i NATO provode na širem prostoru
Sirije nije dobra jer izostaje međunarodna legitimacija Rusije kao vojne sile
uključene u rat protiv terorizma. Dodatno, zaoštreni odnosi Rusije i Turske te
s tim povezana bezuvjetna podrška koju ima Turska od NATO –a i EU još više
provociraju Rusiju, ali i dodatno otežavaju mogućnost dogovora velikih sila oko
zajedničke borbe protiv Islamske Države. Potrebno je čim prije pronaći rješenje
koje bi zaustavilo širenje ISIL –a pa čak se treba, ukoliko nema međunarodnog
konsenzusa o velikoj koaliciji, razmišljati i o pregovorima sa radikalnim
islamistima npr. preko institucija Ujedinjenih naroda. Bilo kakva pojedinačna odmazda,
bila ona zračna kao do sada ili kopnena, neće trajno riješiti problem
islamističkog militarizma u svijetu. 

Pregovori bi možda mogli smanjiti
radikalne ideje ne samo ISIL –ovaca, nego općenito svih potencijalnih
islamističkih militanata u svijetu. Brojna istraživanja nacionalne sigurnosti
pokazala su kako uključenje terorističke organizacije u redovne političke
procese dovodi do odbacivanja radikalnih metoda i nasilnog ostvarenja
političkih ciljeva. Daljnji pokušaji zapadnih saveznika, ali i Rusije, u bombardiranju
i nasilnom uništenju Islamske Države mogli bi potrajati predugo, biti
financijski iscrpljujući te stvoriti još više izbjeglica. Dugoročno, mogli bi ozbiljno
ugroziti međunarodnu sigurnost obzirom da ne postoji čvrsta garancija da se
islamistički fundamentalizam neće ponovo negdje pojaviti.