Splićanka Ana ujutro se hrva u borilačkom ringu, a poslijepodne uskače u odijelo superheroja najmlađih. Uz to je i svjetska prvakinja…

I već je poznato kako sport nije samo natjecanje, već pobjeda ljudskog duha. Pobjedu, svoja sportska ostvarenja i životne ciljeve Ana Bajić svela je na “svakodnevne dimenzije”.

Ova Splićanka prije nekoliko se tjedana iz talijanskog Jesola vratila sa zlatnom kickboxing medaljom svjetske prvakinje oko vrata.

Ali to nije sve, kako često vole “zapapriti” svakojake marketinške trikove. Ana koja je uplovila u 32 godinu, borilački ring rano ujutro ili kasno navečer mijenja tijekom dana raznobojnim tapetima u dječjem vrtiću i igraonici. S jedne strane kršna i odvažna fajterica, s druge plaha i zabavna odgojiteljica i animatorica.

– Brat je odgovoran za sve ovo jer me je odveo sa sobom na trening – tako svoju priču prvakinje započinje Ana koja je, objašnjava, umjesto borbi i medalja imala malo posve drukčiji cilj.

“Samo sam trebala smršavjeti…”

– Ma zapravo je bilo uvijek kao da ću treningom pokušati smršaviti, ali na kraju sam sve odradila i nisam skinula kile – smije se naša iznimno vedra i raspoložena sugovornica. Majka je željela da bude plesačica, ali te životne karte često poslože različitu kombinaciju.

Kickbox trenira već 13 godina, a odličja je u vitrine stavila i u tajlandskom boksu. Ali, najfriškije ovdje dobiva posebna slova.

– Među nas osam u kategoriji svi smo priželjkivali da u prvom meču ne dobijem Njemicu. I mene baš u ždrijebu dopadne Njemica. Moram priznati da sam se počela nekako tješiti, kao da sam već unaprijed njoj upisala pobjedu, ali nakon doslovno petsto opravdanja sama sam sebi rekla da sam i ja trenirala nekoliko puta dnevno i da nisam samo došla sudjelovati – u dahu priča Ana koja je Njemicu, tada čak i nositeljicu, pobijedila.

I onda stepenicu po stepenicu do naslova prvaka. Uvijek je, kaže, bila stepenicu do vrha, ali nikako da ga donese u svoj Split. 

– U finalu sam se čak i zapetljala među konopima, ne znam ni ja kako, ali dogodilo se. Sreća prati hrabre – podvlači Ana koju su već sa šampanjcem i hrvatskom zastavom u rukama čekali trener Dario Jurišić i njezina desna ruka, klupska kolegica i najbolja prijateljica Helena Jurišić. Goran Mulalić, njezin kondicijski trener ishod je pratio iz “Dioklecijanova grada”.

“Obitelj me gura dalje…”

Koliko Dario, Helena i Goran znače u Aninom životu dovoljno govori detalj kako nema rečenice bez da ih barem jednom ne spomene. Isto kao što poput jedne egzotične ptice iz tropskih krajeva ponavlja žrtvu roditelja Dragice i Petra, brata Ivana i sestre Marije. Svoj uspjeh posvetila je nećaku, tetkinom dijamantu.

– Cijelo moje natjecanje bilo je za mog nećaka. Još od Europskog prvenstva prije dvije godine, kada je i došao na ovaj svijet. Odonda je i moj moto postao “za tetkinog dijamanta“…

– Podrška obitelji i energija koju oni šalju je nešto što te nosi i gura dalje. To je zapravo ono od čega živiš – dobitnu kombinaciju otkriva Splićanka.

Red i rad u svakodnevnici

Svoje “mjesto pod zvijezdom” našla je i u radu s najmlađima pa je za očekivati bilo kako će je i fakultetski život odvesti u smjeru predškolskog odgoja. 
 
– Rad i red je i s djecom i u sportu. Čovjek koji trenira i ima red, to može prenijeti i u svakodnevicu – veli na pitanje kako je spojiti dvije gotovo pa suprotne profesije. Prepoznaju ispod Anina osmijeha najmlađi i snažnu ženu u borilačkom ringu pa zažele da skupa rade gimnastičku “zvijezdu”.

Jer, znaju i malci, kako je Ana Bajić prava zvijezda, s kojeg god pogledaš kraja ove malene zemlje za ogromne ostvarene sportašice i sportaše.

Prilika za novi uspon na tron već je u prosincu kada će se boriti za još jednu medalju u tajlandskom boksu.