KOMENTAR “Ovaj izbjeglički val je opasno zaljuljao same temelje Europske unije”

Sasvim
logičnim upitom: “Zašto, ako izbjeglice
imaju za cilj stići do Njemačke ili Švedske, te dvije
zemlje ne šalju brodove u Tursku i izravno ne vode izbjeglice u Hamburg ili
Stockholm i time, spriječe ljudsku dramu i urušavanje vlasti zemalja kroz koje izbjeglice
prolaze”, saborski je zastupnik Damir Kajin, svjesno ili nesvjesno,
pogodio u srž problema, dvojbi i strahova oko invazije migranata na Stari
kontinent.

Seobe
naroda biblijskih razmjera kojima svjedočimo definitivno označavaju kraj jednog
i nagovještaj drugog razdoblja, kojega 
Europljani ne mogu niti naslutiti, a kamoli predvidjeti. Panika koja je
obuzela vlade i države kroz koje je nahrupila bujica ljudi s Bliskog istoka,
sjeverne Afrike i tko zna otkuda sve ne, zorno svjedoči o nespremnosti i
zatečenosti istih unatoč najavama da bi se upravo to moglo dogoditi.

Hrvatska je
jedna od tih država, kojima je Europska unija do prije neki dan propisala
nekakve smiješne kvote od tisuću-dvije izbjeglica, preciznije – migranata,  da bi sada preko slavonskih kukuruzišta u
samo nekoliko sati pristizao broj znatno veći od te propisane kvote. Odatle i
ono pitanje uvaženog zastupnika s početka teksta, kojemu se ne može pridjenuti
atribut nekakvog desničara, te  koji je s
pravom i razlogom zabrinut oko najnovijih događaja s migrantima.

Njemačka i
Švedska kao poželjne destinacije, čija snažna gospodarstva navodno mogu
“progutati” ovaj useljenički val trebale bi biti zaintresirane da ovi
ljudi što brže i sretnije stignu u njihove industrijske i poslovne zone, kada
bi se radilo samo o tome. Ovdje su, međutim, u pitanju složeni procesi koji će se još dugo proučavati s obzirom da
već sada imaju dalekosežne posljedice na političku arhitekturu našeg kontinenta.

Pretenciozno,
pa i neprimjereno bi bilo u ovom osvrtu davati bilo kakve odgovore na pitanje o
problemu migracijskog vala koji je udario u Europu, jer on ima svoj duboki i
slojeviti povijesni kontekst i korijen zasnovan na prostoru Bliskog istoka
još  na početku dvadesetog  stoljeća. Utjecaj velikih sila u ono vrijeme,
a isto tako i danas,  odredile su i sada
određuju razvoj događaja, koji će sudbinski utjecati na zemlje Europe i ovoga
dijela svijeta.

Od
urušavanja Osmanlijskog carstava dvadesetih godina prošlog stoljeća, osnivanja
države Izrael 1948. godine i svih turbulentnih procesa povezanih s tim,  likvidacije režima u Iraku i Libiji do tzv.
Arapskog proljeća – gdje je umjesto cvijeća niklo sjeme smrti, podjela i
razdora – taj je prostor vječitog previranja s rijekama krvi koje nemaju namjeru
stati.

To je
uistinu po život opasan prostor, sada posebno u Siriji, i nije nikakvo čudo da
ljudi žele pobjeći na neka sigurnija mjesta. Mi smo nažalost, u Domovinskom
ratu,  imali iskustvo razaranja, ubijanja
i progona naših ljudi, tako da itekako razumijemo ljude koji bježe iz ratom
pogođenih područja.

No, kako
uvijek postoji neko ali,  tako se i za
ove izbjegličke kolone može postaviti pitanje: zašto je u njima izuzetno veliki
broj vojno sposobnih muškaraca? Ne djeluju kao osvješteni pacifisti. Dobro,
možda u kaosu rata s puno suprotstavljenih strana i nema nekog smisla ostati
dolje, no kako objasniti zašto odlaze i oni čiji prostori nisu zahvaćeni
ratom?  Zašto kod sebe , osim značajnih
količina novaca, nemaju nikakve identifikacijske dokumente, te zašto se
naposljetku ne žele registrirati u zemljama kroz koje prolaze? Usporedbom s
ostalim zbjegovima iz naše nedavne prošlosti, ovi ljudi djeluju nekako
nestvarno; kao nevidljivom rukom navođeni i samo za svrhu bjega pomno
instruirani. Naravno, ovo je subjektivan dojam; moguće da zbog
kulturološko-civilizacijskih razloga oni drukčije reagiraju na izvanredne i
stresne situacije od prosječnog Europljanina.

Naravno,
valja reći da smo kao država i kao narod dužni pomoći potrebitima u nevolji,
kao što su i nama za vrijeme Domovinskog rata pomagali drugi, jer je to
naprosto ljudski i civilizacijski imperativ. I jedno dijete u koloni, stariji i
nemoćni tužna su činjenica o kojoj ne treba dvojiti.

Kada smo
kod Hrvatske i njenog odgovora na ovu situaciju, valja istaknuti tri bitne
značajke:

Prvo,
potpuno promašena sigurnosno-obavještajna prosudba u odnosu na broj migranata
koji su ušli zemlju, što je uzrokovalo zatečenost, nespremnost te nesposobnost
osiguranja i zaštite državne granice. Ovo treba sagledavati i kao potencijalnu
opasnost u smislu prolaska za sada neutvrđenih i neotkrivenih terorista
povezanih sa radikalnim islamističkim organizacijama.

Drugo,
nevjerojatna naivnost u odnosu na postupanje prema migrantima od strane
susjednih zemalja; Srbije, Mađarske i Slovenije koje su što restriktivnom što
bizantijskom politikom Hrvatskoj usmjerile rijeke ljudi, želeći od nje
napraviti prihvatno-sabirni centar.

Treće,
suočavanje s pogubnim posljedicama nesuverenističkog ponašanja političkih elita
od smrti dr. Franje Tuđmana do danas, što se najbolje vidi kroz  nekritičko idealiziranje i glorificiranje
Europske unije. To sada za pouku Milanoviću i onima koji pretendiraju na vlast.

Ovaj
izbjeglički val je, kako vidimo, opasno zaljuljao i same temelje Europske
unije, jer je brzopotezno zatvaranje granica važnih članica Unije de facto
srušilo Schengenski sporazum, odnosno njegovu temeljnu vrijednost i načelo o
slobodnom kretanju robe i ljudi. 

I što sada,
nakon svega?

Bez obzira,
što nam govore da smo mala zemlja i da ne utječemo na bitne procese u Europi i
svijetu, razvidno je da smo isto tako dio te i takve Europe i svijeta, i da
isključivo o nama ovisi kako ćemo urediti svoju zemlju kako bi bila sigurna,
funkcionalna i uspješna. Ovaj događaj koji još trese Hrvatsku i Europu može i
treba biti upozorenje hrvatskim političkim elitama da ne zanemaruju nacinalnu
sigurnost te da ne urušavaju institucije sustava koje su im voljom naroda
povjerene na upravljanje. Nikakva EU, Amerika ni Vatikan neće nam pomoći, ako
ne pomognemo sami sebi.