Na mladima svit ostaje: „Mislio sam da nisam dovoljno dobar za Akademiju, ali…“

On je Mate, možda ga ne znate, ali nakon ovoga intervjua zasigurno hoćete.  Mladi plesač Mate Jonjić imotskih je korijena, a svoje prve plesne korake započeo je u splitskome Plesnom klubu DNF. Iako se najviše bavio hip-hopom, nenadano je postao student suvremenoga plesa – izvedbeni smjer. Kako se dogodio taj put iz jedne krajnosti u drugu, saznajte u ostatku članka.

Koliko je pokret zapravo važan?

Nažalost, većina ljudi nije svjesna svoga tijela i svoga načina kretanja. Potrebno je stvoriti svijest o vlastitome tijelu kako bismo mogli ispravljati držanje i kretati se slobodnije, točnije bez tenzija. To je dugotrajan proces, ali mislim da svatko može izdvojiti malo vremena za svoje tijelo. Na kraju krajeva, u tome je i naše zdravlje. Najvažnije je da je tijelo opušteno.

Kako ljudi reagiraju kada kažeš da studiraš suvremeni ples?

Ovisi tko pita. Ljudi su ili oduševljeni ili zbunjeni. Neki ne znaju kako reagirati jer ne znaju što je suvremeni ples. Znao sam dobivati povratna pitanja: „Je li to latinoamerički ples?”

Primjećuješ li kroz govor tijela osobine ljudi?

Uglavnom primjećujem držanje i način hoda i postoji li ikakav grč u tijelu. Najčešće susrećem pogrbljene ljude, i to najviše u dijelu ramena. To odražava nesigurnost i zabrinutost. Zanimljivo je koliko je naše tijelo pametno i kako je zapravo teško skriti stvari od njega. Primjerice, u nesigurnim situacijama često cupkamo određenim dijelom tijela a da toga nismo ni svjesni.

Kako je započela tvoja priča s plesom? U kojemu si trenutku shvatio da to nije samo hobi, već stil života?

Plešem cijeli život. Okušao sam se gotovo u svim vrstama plesa. Nisam ciljao na Akademiju, mislio sam da nisam dovoljno dobar. Prvo sam upisao Media Entertainment Management u Nizozemskoj. Malo nakon toga saznao sam da je jedan dečko koji je također plesao hip-hop upao na Akademiju, a nije se prije bavio suvremenim plesom, baš kao ni ja. Tada sam odlučio.

Što ti je najzanimljivije kod ljudskoga tijela?

Različitost. Svi imamo iste organe, a svako je tijelo priča za sebe. Osim toga, zanimljivo mi je i kako se tijelo prilagođava svakoj situaciji. Funkcionira tako da olakša to što radiš.

Ukratko nam objasni o čemu se radi u predstavi For four u kojoj sudjeluješ!

To je zapravo završni ispit kolegice s produkcije Sabrine Herak Smoković. Ona je odlučila napraviti plesnu predstavu. Ideja je bila da plešu samo muškarci, što je u Hrvatskoj rijetkost. U projektu su osim mene sudjelovala i dvojica kolega s Akademije, Endi Schrotter i Šimun Stankov, a Ognjen Vučinić bio je koreograf. Izvodili smo to nekoliko puta na fakultetu, a ovoga ljeta gostujemo na Šibenik Dance Festivalu. Lijepo je kada projekti ne ostanu samo ispit, nego nastave živjeti.

Kako nastaju vaši plesni ispiti?

U većini slučajeva dolaze strani predavači i daju nam određene upute, ali sve polazi iz nas. To je najzanimljivije u cijeloj priči. Ne nameću nam nikakvu formu, samo nas usmjeravaju. Tako korak po korak nastaje plesna predstava. 

Razmišljaš li o inozemstvu ili bi ostao u Lijepoj Našoj?

Imam volje i želje za oboje. Nažalost, naša plesna scena nije jaka, ali ima potencijala. Sada dolaze nove generacije s Akademije. To sve može pridonijeti našoj sceni. Ipak, u nas ovaj posao nije baš plaćen. Zato plesači i odlaze.

Zanima li te pedagoški rad?

Uvijek sam bježao od toga, no sada sam u tome pronašao plemenitost. Vjerojatno ću se u jednome trenutku života morati okušati u tome jer ne mogu stalno biti izvođač. Još uvijek učim, tako da mi je rano razmišljati o tome. 

Dvaput si bio na Supertalentu?

Da. Jednom kao član Plesne skupine DNF, a drugi put kao član Plesnoga centra Clique. Tada smo dospjeli u finale i osvojili treće mjesto. To je bilo lijepo iskustvo.

Kakva su tvoja sjećanja na DNF?

Vrlo topla i pozitivna. Imao sam super ekipu i još smo u kontaktu. Naglasak je bio na druženju i igri. Od toga smo stvarali ples. Na Akademiji, s druge strane, ima više discipline. Sada imam stav: „Idem na fakultet, idem raditi.” 

Čime te fakultet obogatio?

Znanjem i disciplinom. Ništa se ne radi bez razumijevanja. To sve izgleda vrlo prirodno i kao da je napravljeno s lakoćom, ali o svakome pokretu razmišljam i osvještavam kojim ga mišićem stvaram. 

Savjeti za čitatelje!

Svima preporučujem da obrate pažnju na svoje tijelo. Najvažnije je osvijestiti sebe i ono što činimo, tako se i lakše ispravljamo, uspravnije držimo. Tužno je što će većina ljudi reći da nema vremena za to, a svi stignu biti na društvenim mrežama. Stoga, dragi čitatelji, čim pročitate ovaj članak, protegnite se i prošetajte.