Komentar Marija Tomasovića: Politička akrobacija Zorana Milanovića oko presude Perkoviću i Mustaču

“Šokiran sam
tom presudom” izjavio je Zoran Milanović 
povodom  presude njemačkog suda
Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, kojom su nepravomoćno osuđeni na kaznu
doživotnog zatvora zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana
Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Dalje u istoj izjavi je nesuvislo naveo
kako njegova šokiranost proizlazi iz činjenice da su to “ljudi koji su Franji
Tuđmanu nabavljali putovnicu, koji su uživali njegovo povjerenje, Gojka Šuška,
Karamarka, svih HDZ-ovaca koji su bili među osnivačima stranke, na kraju
prokazani kao udbaški egzekutori.” Pri tom se još jedanput očešao o Tuđmanovu
stranku, kako je “to strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci jer je očito
nešto o čemu se HDZ treba očitovati.”

U ovoj gore
citiranoj izjavi bivši je premijer, ujedno i pretedent na istu dužnost, na sebi
svojstven način klasičnom inverzijom i zamjenom teza pokušao zamesti nedavne
tragove vlastitog političkog debakla. Podsjetimo ukratko; njegova se Vlada ne
oglušila, nego je izravno sabotirala sve aktivnosti vezane za postupak
izručenja ove dvojice bivših djelatnika zloglasnih jugoslavenskih službi,
unatoč obvezujućim odredbama Eurpskog uhidbenog naloga, kojega je tadašnja
vlast nevjerojatnim pravnim manevrima željela prilagoditi svom političkom i ideloškom
naslijeđu, pa su i izmjene zakona koje su napravljene u tom smjeru nazvane
kolokvijalno “Lex Perković”. U tom skandaloznom cirkusu od pravne države
najaktivnije, uz njega naravno, sudjelovali su ministri pravosuđa i policije
Orsat Miljanić i Ranko Ostojić, te Mladen Bajić, bivši glavni državni
odvjetnik, koji se izblamirao u tolikoj mjeri da ga je u čudu gledala i notorna
Carla del Ponte, inače njegova dobra haaška prijateljica.

Vrhunac te
političko – pravosudne trakavice i blamaže Hrvatska je doživjela nedolaskom
Angele Merkel, njemačke kancelarke, koja se u znak protesta nije ni pojavila na
ceremoniji prijema naše zemlje u Europsku uniju.

Sve je to
Zoran Milanović “zaboravio” ali je u
prvi plan zato isturio (dolaze izbori, naravno) Tuđmana, HDZ, zasluge,
putovnice i svašta nešto u kontekstu minhenskog pravorijeka ovoj dvojici,
sugerirajući hrvatskoj javnosti kako je sve to skupa HDZ-ova priča, pa shodno
tome, molim lijepo, neka se gospoda iz
te stranke i očituju.

Izbjegavanje vlastite odgovornosti

Da je od
nekoga drugoga, cijela ova teza bi se mogla i malo drukčije promatrati, no od čovjeka koji je
međunarodni ugled vlastite zemlje stavio na kocku zbog obrane udbaške baštine i
njihovih najistaknutijih protagonista nema se što drugo ni očekivati osim pakovanja
političkim suparnicima, izbjegavajući očitovati i priznati  vlastitu odgovornost u cijeloj priči.

Naime, i
autor ovih redaka smatra da su ovi ljudi imali određenu ulogu, pa i zasluge u
stvaranju, osamostaljenju i obrani RH, no oni to nisu činili poput desetaka
tisuća hrvatskih branitelja s krunicom oko vrata, nego s figom u džepu. I tu je
ta  duboka crta razdjelnica koju
Milanović svjesno previđa.

Hrvatska
demokratska zajednica, tada pod vodstvom
predsjednika Franje Tuđmana svakako ima odgovornost što pravovremeno nije
uočila opasnost koncentracije udbaških kadrova u svim porama vlasti i razornih
učinaka koji su se kasnije svima nama obili o naivnu hrvatsku glavu. Naknadno
zazivanje – i to je očito namjerno šlampavo osmišljeno u udbaškim krugovima –
nekakve lustracije dobro je došlo ratobornim ešalonima zaštitnika
revolucionarnih tekovina pravilno raspoređenih i dobro ukopanih na katedrama
fakulteta, medijskih kuća, gospodarskih i financijskih centara moći, nevladinih udruga, famoznom civilnom
sektoru itd itd…

Šesdeset i
osam okrutno ubijenih hrvatskih emigranata od Ive Protulipca koji je likvidiran
u Italiji 1946. godine do Ante Đapića kojega je smrtonosna udbaška hobotnica 1989.
godine ubila u Njemačkoj, među kojima su i Stjepan Đureković i njegov sin Damir
(ubijen u Kanadi 1987. Godine) nijemo svjedoče o zločinačkoj naravi  jugokomunističkog  režima, kojega fakin Milanović nastoji svojim
verbalnim eskapadama izrelativizirati, svodeći ovu krvavu minhensku
presudu  na nekakvo stranačko predizborno
pripetavanje.

Ako prođe
takva politička akrobacija, bolje nismo ni zaslužili.