Retrovizor godine na izmaku: Katastrofa i zajedništvo, koronavirus i prirodne nepogode

Korona, lockdown, popuštanje, pooštravanje, propusnice, popuštanje, meki lockdown, propusnice, cjepivo. Sve to u svega desetak mjeseci. I sve to usprkos tomu što smo jednom koronu i pobijedili, a korona je i dalje vrištala sa svih strana.

Grozan teret medija, još groznija stožeraška politika. Odluke koje su, u najmanju ruku, diskutabilne. Made in Croatia. Izvorno hrvatsko bilo je i izražavanje sreće i zadovoljstva nakon što je stigao taj ‘eliksir 2020. godine’. Capak je više popularizirao cjepivo nego itko u cijelom svijetu pa kao posljedicu dobio podjelu javnosti koja sada broji tko se ne želi cijepiti.

Pjevalo se na ulicama, pljeskalo s balkona, naredna dva tjedna bila su ključna, zazivale su se smjene, svi živi su plesali, jedino što se dijelilo bili su otkazi. 

I dok se virus lagano probijao do jedne ustanove u Vukovarskoj ulici, don Josip Delaš svoje ideje pretvarao je u stvarnost. Poprilično pompozno, uz ogromnu podršku župljana. 

Poskupljenje cigareta i alkohola valjda nije bio uzrok povijesnog golog trka gotovo cijelim Splitom. Bez odjeće se trčalo i rivom u Trogiru. Tek gore od ‘festivala golotinje‘ bila je otmica djevojke koju je organizirala njena baka. Ni manje ni više nego da bi joj edukativno životno poručila da mora biti bolja. Toliko edukativno nije bilo ni spaljivanje ‘gay para s djetetom’ u Imotskom zbog kojeg se uznemirio čak i Arsen Bauk.

Tresao se Zagreb, tresla se Petrinja, Sisak, Glina i cijela Hrvatska. Porušene zgrade, ljudi na ulicama, dramatični prizori. U nekoliko sekundi u prašinu se pretvorio dugogodišnji trud i rad. Napaćena mjesta koje povijest nije štedjela, ispisala su još jednu povijesnu stranicu, nikad težu.  

Kolone dobrih ljudi stizale su u pomoć, paketi nesebične pomoći tek pokazali koliko je veliko ono malo hrvatsko srce uvijek spremno za akciju kada je najteže. Bol je neizmjerna, ali ljudski život je nešto najvrjednije. Grad više nije bio isti, živio je tek u srcima ljudi koji su ga, uz svu nesreću, jauke i nelagodu, i dalje čuvali. Potres je sve ukrao, sve osim duše bećarske.

U svemu tome ponovno se otvori još veća rupa nad Hrvatskom koja dobru strategiju nije vidjela od Domovinskog rata. Stihijska reakcija, informacije koje su se bezglavo širile i jedan potres koji nije bio pouka. Zgrade koje se raspadaju godinama, zdravstveni sustav koji puca desetljećima, ali i dalje je za sve loše kriv potres ili koronavirusa.

Razoran potres tri dana prije kraja ove čudne 2020. godine bio je nalik na strašno podrhtavanje na političkoj sceni. Josipa Rimac zaplela se o vjetrenjače, Anita Nosić mjesecima je objašnjavala desetke kvadrata stana, nikad posjećeniji postao je i Klub iz Slovenske 9.

Da među Splićanima ima onih kod kojih ne manjka mržnje, primitivizma i epiteta necivilizirane rulje jasno je bilo odmah nakon što je okončan teniski turnir u Zadru. Teniski turnir u kojem je ‘as’ postigao Plenković i ostao bez samoizolacije nakon dodira. Grafiti na zidovima sa sadržajem kojeg nisu dostojni redovi koje čitate.

Bila je ovo i godina velikih sportskih uspjeha, godina u kojoj se zbog izbora čak moglo hodati i u samoizolaciji, godina u kojoj su psi bili važniji od građana. Teror i smrad na Parku mladeži nakon pseće revije bio je u rangu fantastičnih sjednica splitskog parlamenta koje su, barem neke, išle i online. 

Na istom tom Vijeću verbalno su se vadili i pištolji, koristile su se i riječi ispod pojasa, vagalo se i promišljalo. Bilo je tu dobrih odluka, isto toliko i loših. Rasprave su trajale do dugo u noć, oporba je tek nerijetko mogla dospjeti do volje vladajućih. Uobičajeno.

I smijali smo se i plakali u godini koja je doživjela i medicinsko čudo. Malena Nora Rogošić dobila je svoju spinrazu, lijek protiv spiralne mišićne atrofije. Još jedan dokaz kako nema promjena dok se svi ne uključe u akciju za promjene.

Hrvatska se ove godine i oprostila s nekima od najboljih. Zatvorena je kultna splitska brijačnica iz ‘Velog mista’. Duje i Strikan otišli su kod Meštra, Očalinke i Netjaka. Glazbene daske ostale su bez Rajka Dujmića i Zdenke Vučković, svijet sporta oplakivao je Diega Maradonu i Kobea Bryanta. Posljednja ovozemna životna slova napisao je i Branko Cikatić.

Priroda je svoju razornu moć pokazala i u vrgoračkom kraju. Nekoliko desetaka ljudi s vodom je ostalo bez ičega. Mukom stečeno bogatstvo s kišom je postalo tek nakupina vlage i neupotrebljivi namještaj i zidovi. Životi su ondje zauvijek promijenjeni, veća količina padalina znak za uzbunu, svako obećanje ludom radovanje. Nisu se stanovnici Kokorića i drugih okolnih mjesta ranije nauživali pozornosti odgovornih.

I Split je bio pod vodom, Vranjic je nanovo proživljavao ekološku katastrofu u nekoliko navrata, more se čak i pjenilo. 

Torcida je na naslovne stranice stigla kao korona zona, tlo pod nogama Hajduka i dalje se trese, na kormilo je sjeo Lukša Jakobušić. 

Nagli seizmološki zapisi zabilježeni su među Puljkovima i onima drugima, loši temelji nisu ostali čitavi ni kod drugih političkih aktera. Sve se pokušavalo skriti od javnosti, ali većinom bezuspješno. 

Puno zdravlja, sreće i blagostanja trebat će nam u 2021. godini za koju najava slijedi u nešto svjetlijim bojama. U godini u kojoj se broje posljednje minute Goran Ivanišević postao je i prvi Hrvat u teniskoj Kući slavnih, zdravstveni djelatnici obukli su odijela superheroja cijele Lijepe naše, rukometašice su svima začepile usta medaljom. 

U teškim trenutcima dok brojne obitelji nemaju krov nad glavom poruka je jasna – Bože, čuvaj Hrvatsku! Ne ponovilo se! Neka nam je svima ljepša 2021.!