Komentar Marija Tomasovića: Nitko nema pravo prisvajati Vukovar, kolona tuge je samo jedna

Te studene jeseni 1991. godine
nakon nadljudskog otpora malobrojnih branitelja u neprijateljske ruke je pao
grad heroj – Vukovar.

Od polovice kolovoza do 18.
studenog – 87 najkrvavijih dana u njegovoj povijesti – Vukovar bijaše zadnja
crta obrane ostatku Domovine.

U tih 87 dana opsade,  svakodnevnog i bjesomučnog granatiranja
Šljivančanin i njegove zločinačke horde, uspjeli su ubiti 86-ero djeci u dobi
od šest mjeseci do 16 godina. Iz njegova mržnjom zamućenog pogleda to su sve
bila ustaška djeca koja i ne zaslužuju drukčiju sudbinu.

Dakle, samo jedan dan smrtonosne
krhotine nisu na nebo poslale jednog malog vukovarskog anđela.

Nakon 23 godine s još više
emocija i s još većom nevjericom pitamo se kakvi su to ljudi  – jesu li uopće ljudi? – koji su na takav
bestijalan način ubijali nevinu djecu.

Nikakvi tribunali, ponajmanje
haaški, nisu dostojni, a niti su ni voljni izreći ljudskom razumu i minimalnu
pravnu zadovoljštinu u odnosu na ovaj do neba vapijući zločin. Ta zadovoljština
će za vukovarske mučenike biti izrečena na Nebu.

Stotine i stotine hrvatskih
branitelja i civila položilo je svoje živote braneći tu najistočniju hrvatsku
prijestolnicu barokne kulture. Na najokrutniji i povijesno neusporediv primjer
ubijeni su zatečeni ranjenici vukovarske bolnice, koje nisu uspjele spasiti ni
oficirske spodobe, inače na akademijama upoznate s temeljnim odredbama
Ženevskih konvencija kojima je propisano humano postupanje prema ratnim
zarobljenicima i ranjenicima.

Navodno zbog bolesti, pušten na
kućnu njegu, zvijer u ljudskom obličju koja se odaziva na ime Vojislav Šešelj,
pakosno se kesi tzv. međunarodnoj zajednici i Haaškom tribunalu koji se jednako
blagonaklono ponio i prema ostalim zločincima sa srpske strane, odgovornim za
tragediju Vukovara. Jedan od njih u poznim godinama je skončao u Moskvi neprobuđene
savjesti i duboko zakopan u promašenost vlastitog života.

Jesmo li svjesni što je to
Vukovar? Tko može biti ravnodušan na tu krvavu ranu slavonsku? Imamo li pravo
ne vidjeti žrtvu Vukovara?

Sjene umorenih vukovarskih
mučenika opominju nas da se nemamo pravo preispitivati, jer ni sami nisu u
vatri i ognju razorenog grada uzmicali i preispitivali se o smislu vlastite
žrtve.

Kao što je nadahnut vjerom u
vlastiti narod rekao blagopočivajući kardinal Franjo Kuharić: “Postoje
neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije
uzmicati.”

Ovih velikih riječi velikog
kardinala kao da mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni.

Nažalost, ni sveta mjesta kao što
je Vukovar nisu pošteđena nevjerojatne hrvatske potrebe za podjelama.

Nitko nema pravo prisvajati Grad
i nitko ga se nema pravo odreći. Grad obvezuje sve nas žive na dostojanstvenu
šutnju i pijetet prema svim njegovim žrtvama.

Jedna je kolona tuge bila te
studene jeseni ´91 i jedna kolona sjećanja – kakva god bila – treba biti i
ubuduće. To traže heroji Vukovara.

Tekst je posvećen Velimiru Đereku-Sokolu i svim
žrtvama Vukovara.