Priča iz Egipta: Prometni kaos, cjenkanje na “pazaru” i piramide koje prkose vremenu

– Razlog mog dolaska u Egipat bio je zapravo sportske prirode a odnosi se na poziv koji sam dobio od ISKA (International Sport Kickboxing Association) afričke federacije odnosno gospodina Hamade Abd El Ghanya, predsjednika ISKA-e Egipat i vrlo utjecajne sportske osobe u svojoj domovini, da održim jujitsu seminar i ujedno prisustvujem ceremoniji dodjeljivanja nagrada majstorima borilačkih vještina iz više država svijeta – objašjava na početku Hrvoje Znaor, te započinje svoju egipatsku avanturu…

“Mislio sam da je Tirana prometno najkaotičniji grad, ali Kairo…”

Prije samog puta, zbog niza globalnih sigurnosnih problema i svega onoga što je uz to vezano, bio sam jako skeptičan i čak pomišljao ima li smisla ulaziti u takvu avanturu. Ipak, potrudio sam se saznati što više detalja o Egiptu i Kairu kako bih što bolje upoznao običaje i kulturu ove drevne civilizacije, a veliku pomoć osim sveprisutnog interneta svakako su bili savjeti djelatnika hrvatske ambasade u Kairu kojima se ovom prilikom zahvaljujem.

Put na “prvu” ispunjen mukom i strepnjom pretvorio se u sve samo ne to! Nakon ugodnog leta preko uvijek zanimljivog Istanbula, grada koji spaja dvije kulture i dva kontinenta, po slijetanju na kairski aerodrom ostao sam fasciniran nepreglednom oazom blještavila kojim je prekriven glavni grad Egipta. Kairo službeno ima oko 17 milijuna stanovnika, ali moji me domaćini uvjeravaju da broji preko 20 milijuna. Egipat je država smještena na sjeveroistoku Afrike, ali jednim djelom i u Aziji, točnije na Sinajskom poluotoku. Graniči sa Libijom, Sudanom, Izraelom i Gazom, a službeni jezik u ržavi je arapski. Kako je poznato, u Egiptu ne bi ni bilo života bez rijeke Nil koja zauzima oko 3,5% ukupne površine države, a obzirom da ostatak države čini pustinja, u dolini Nila se smjestila većina egipatskog stanovništva. 

No prije nego što nastavim o predivnim povijesnim lokacijama koje sam posjetio i od čije povijesne i civilizacijske vrijednosti zastaje dah, spomenuti ću nekoliko zanimljivosti koje su me zatekle u Kairu. Mislio sam da je Tirana prometno najkaotičniji grad, ali ono to sam vidio u Kairu je nevjerojatno! Prometni kaos je nešto sasvim normalno i svaki, ama baš svaki auto kojeg sam vidio je “okrznut” ili udaren; sva pravila prometa, prednost prolaska, semafori i prometni policajci totalni su nebitni, uopće se ne poštivaju. 

Svatko ima svoja pravila.

Prelaziti ulicu usred prometa koji neprestano navire poput kakvog mravinjaka bez ikakvih pravila je sasvim normalno, a ja sam već po dolasku prihvatio prvi izazov da bez ičije pomoći autom prijeđem glavnu centralnu prometnicu u središtu Kaira koja se zove El Tahrir Square gdje se ujedno nalazi sjedište egipatske vlade. Trebalo je imati “cojones” i trajalo je tih nekoliko sekundi kao cijela vječnost, ali na kraju sam zaslužio maksimalni respekt jer kako kažu moji egipatski prijatelji, rijetki stranci se odluče iznajmiti automobil, a kamoli njime se prevesti preko glavne cesta, usred gustog i već spomenutog kaotičnog prometa. 

Kvartovi koji podsjećaju na brazilske favele

Izgled Kaira je pak nevjerojatan. Megalopolis kao iz 1001 noći ispunjen je svim čarima Orijenta, ali i zapadnjačkim utjecajem što se primjećuje po mondenim najprestižnijim hotelskim resortima, te brojnim arhitektonskim zdanjima, a iznenadio me i božnićni ugođaj koji se ukrasima ističe na mnogim mjestima u gradu. Zanimljivi su kvartovi odnosno velike zgrade u kojima živi i 10 puta više ljudi no što bi trebalo, a koji zbog toga podsjećaju na brazilske favele. 

Posebna priča je ulazak u Egipatski nacionalni muzej gdje se prolaze dvije sigurnosne kontrole, a oko i unutar samog muzeja nalazi se mnogo naoružanih, doduše ne baš revnih čuvara. Koliko su pak revni nisam se htio sam uvjeriti (smijeh). Unutar muzeja se nalazi toliko bogata povijest civilizacije Egipta da s pravom nose epitet prve svjetske države sa najbogatijom sačuvanom kulturnom baštinom. 

Gostljubljivost Egipćana je neupitna, posebno kad je riječ o sportskim prijateljima i domaćinima koji se svojski trude da vam ugode i boravak učine što ljepšim, dojam što boljim. Stoga je vrijedilo poslušati njihove savjete jer se u protivnom u kairskom metežu nećete (najbolje) snaći. Naime, pokušati nešto kupiti na “pazaru” (na kojem se zbilja mogu naći prekrasni domicilni suveniri i koješta) bez cjenkanja nema nikakvog smisla, a ako pak poželite jesti u restoranima treba obratiti pozornost jer im je hrana dosta začinjena i pripremljena – hm – u ne baš idealnim higijenskim uvjetima…

Piramide u Gizi su poseban doživljaj

Mada smo put Doline kraljeva i piramida u Gizi krenuli praktički iz centra grada, po cesti je to bio pravi reli, a naš je vozač Hani manevrirao kao rođen s upraljačem u rukama. Svi problemi u prometu se rješavaju sirenom i upadanjem jedno drugom u smjer kretanja bez imalo emocija, mada mi je prošlo kroz glavu kako bi ovo prošlo u Splitu!

Vrijeme prkosi svemu, ali piramide prkose vremenu (arap. poslovica).

Egipatske piramide predstavljaju građevine drevnog Egipta, smatraju se najvećim i najspektakularnijim dostignućima te civilizacije. Služile su kao grobnice egipatskim faraonima. U Gizi koju sam posjetio nalaze se tri velike piramide (Keopsova, Kefrenova i Mikerinova), a njihova je gradnja trajala punih 20 godina. Svaki je kamen visok dva metra, neki su dugi i po pet metara. Blokovi vapnenca i granita od kojih je sagrađena Keopsova piramida i koji su vađeni iz kamenoloma na lijevoj obali Nila dopremani su čamcima niz rijeku i trebalo je 20 godina i oko 500.000 plovidaba da se donese potrebna količina kamena. Piramida se sastoji od oko 2,5 milijuna kamenih blokova. Kefrenova piramida je manja od piramide njegova oca Keopsa, ali je pronađena u boljem stanju. Izvorna visina piramide bila je 143,5 metara a danas je kako kažu, protekom vremena znatno manja. Sve grobnice u piramidama su opljačkane stoga i ne čudi što je na svakom koraku uočljiv naoružani turistički policajac.

Pri prvom prolasku do piramida na kontrolnom punktu naoružani policajci s psima pregledavaju vozila i djeluju susretljivo, dok se na drugom kontrolnom prilazu svatko pregledava zasebno, s tim što u niti jednom vozilu ne smije ostati nikakva prtljaga. Turista ima dosta, prednjače Koreanci i Japanci dok su do prije nekoliko mjeseci Rusi godinama držali titulu najbrojnijih. Kako mi je rekao moj vodič Moohamed, posao je opao za 80 posto, a saznao sam da je prosječna plaća oko 1.000 eura pa naviše iako se nisam uvjerio da je standard na nekakvom zavidnom nivou. 

Pošto sam prethodno bio upućen u cjenkanje lokalnih prodavača suvenira koji sve što prodavaju odmah ponude za najmanje 50 posto veću cijenu, samouvjereno sam se nekoliko minuta cjenkao sa njima i bilo je pravo zadovoljstvo. Koja slatkorječivost! Kad smo započeli cjenkanje postao sam im i “brat” i “prijatelj”, em me jako obožavaju zbog cipela i super frizure (a imaju više gelirane kose od mene), em obožavaju Italiju iz koje dolazim (tako sam se namjerno predstavio jer su slabo čuli za Hrvatsku osim za bivšu Jugoslaviju za koju još mnogi ovdje misle da je živa pa počnu priču o Titu, studiranju u Beogradu i Zastavama), ali kad ipak popuste, priču svedu na to kako mi čine veliku uslugu prodavajući suvenir ispod cijene. 

Jahanje deva apsolutni hit među turistima

Iskustvo jahanja na devama kroz pustinjsku Saharu bilo je neopisivo, a primjetio sam da je jako puno turista iz Velike Britanije koji zbog ovog turističkog fenomena svrate čak iz Hurghade, Luxora, ali i iz obližnjih Maroka i Tunisa!

Boravak u Egiptu nadmašio je sva moja očekivanja, nadam se kako će se u ovu divnu zemlju i ljude vratiti trajni mir, a s njim i turizam jer ono što Egipat nudi je povijesno bogatstvo koje se sa spojem moderne svakodnevnice ne može dočarati s nekoliko fotografija i zapisa…