Ne volite ponedjeljak? Počnite pratit blog Hello_Monday i možda vam postane draži!

Antonela Bokan mlada je knjižničarka koja već neko vrijeme piše blog pod nazivom Hello_Monday. Teme su svakodnevne i većini zanimljive, a objavljuju se, kao što i sam naziv kaže- ponedjeljkom. Mi smo pročitali objavu pod nazivom “Biži ća! Neću!”, što nas je i ponukalo na razgovor s mladom, svestranom Antonelom. 

Malo o blogu, otkad ga
pišeš i zašto ima naziv Hello Monday? Voliš li ponedjeljak ili je
nešto drugo u pitanju?

Prvi tekst bloga kaže:
„Nakon dvi godine šta si živia u obliku fejs stranice kod našeg
Marka, odlučila san reći abrakadabra i pretvoriti te u blog. Digla
san te na veću razinu, ušli smo u ozbiljan biznis.“

Hello_Monday prvotno je
zaživio kao Facebook stranica u listopadu 2015., a blogom je postao
12. veljače ove godine, kad slavimo naš novi rođendan. Ideja o Facebook stranici došla je nakon pisanja bilješki na privatnom Facebook profilu gdje sam u obliku duhovitih priča prepričavala
događaje iz svakodnevnog života. Kako sam nailazila na dobre
kritike, odlučila sam svojoj najvećoj ljubavi, pisanju, posvetiti
više prostora i tako je krenulo. Od bilješki do stranice, od
stranice do bloga.

Blog je inspiriran
ponedjeljkom iz razloga što ga većina ljudi ne voli. Iskreno
ponedjeljak nije moj najdraži dan, no upravo zbog toga, da bih
smanjila opće neraspoloženje društva čiji sam punopravni član,
odlučila sam ga pisati baš prvi dan u tjednu i nazvati ga
Hello_Monday.

Pri pisanju tekstova
trudim se prenijeti nešto pozitivno i inspirativno ili pak lagano i
opuštajuće, kako bih svojim čitateljima, a i sebi, unijela dozu
optimizma ili ih inspirirala na konkretne i konstruktivne promjene.
Zanimljivo je da na ovaj način često puta inspiriram i samu sebe i
osvijestim da ako je čovjek sretan ne postoji nikakva razlika između
ponedjeljka i petka.

Otkud crpiš teme?
Kako su ljudi dosad reagirali na tvoje pisanje?

Teme najviše crpim iz
stvarnih životnih situacija u kojima sam se sama našla. Uvijek
ponavljam kako je, ma koliko god nam mašta bila moćno oružje
djelovanja, nemoguće dobro pisati o onome o čemu nemamo pojma.
Imam 26 godina no to ne znači da do sada nisam doživjela mnogo toga
o čemu mogu napisati dobar tekst. Osim iz vlastitog iskustva mnogo
čitam, kako dnevne novine i portale tako i knjige iz različitih
područja znanosti. Također, često s prijateljima raspravljam o
različitim temama pa sve to zajedno spojim u priču koja ponekad
jedva dočeka ponedjeljak kako bi se objavila.

U svakom poslu pa tako i
u pisanju postoje dobre i loše kritike. One dobre me uvijek
razvesele, dok one loše prihvatim i o njima intenzivno razmišljam.
Konstruktivne loše kritike najmoćnije su sredstvo napretka i
zahvalna sam na svakoj koju sam primila. Na pisanju se treba raditi,
talent je samo vjetar u leđa, na nama je koliko ćemo ga razvijati i
do koje mjere izbrusiti.

Facebook stranicu
Hello_Monday prati nešto manje od 400 ljudi, no zanimljivo je kako
sudeći prema statistikama, čitanost tekstova premašuje tisuću
klikova, što me između ostalog i potaknulo na ideju da stranicu
reinkarniram u blog.

Ostaješ samo pri
blogu ili ćeš se jednom okušati i u pisanju nečeg drugog? Ili već
to radiš?

Autorica sam romana
„Mjesto mojih sjećanja“ izdanog 2013. godine putem Redak web
knjižare po principu printa na zahtjev. Oni koji su ga pročitali
imali su za njega većinom pozitivne riječi što me iskreno
razveselilo, s obzirom da je princip izdavanja bio potenciran
isključivo s moje strane kao autora. Kao knjižničarka sjećam se
da sam najsretnija bila kad bih upisala ime romana u knjižnični
katalog i vidjela da je zadužen, da se doista čita, ne znam s čime
bih usporedila taj nevjerojatan osjećaj!

Moj drugi roman „Mrlja“
hibernira napisan i lektoriran u folderu mog računala u nadi da će
jednog dana pronaći izdavača.

Ono na čemu trenutno
intenzivno radim je izdavanje putopisa „Danke für Alles“
napisanog za vrijeme stručne prakse u Austriji, kod gospodina G.,
kako u putopisu nazivam Graz, grad u kojem sam u tom periodu živjela.
Putopis je ujedno i priručnik za sve one koji odlaze na razmjenu u
drugu zemlju i izvrstan je kao podrška u procesu prilagodbe na
novonastale životne uvjete. Rukopis je dobio dvije recenzije od
priznatih hrvatskih autora, pa se iskreno nadam kako ću uskoro
uspjeti realizirati svoje planove.

Osim toga pišem i
poeziju, sudjelovala sam na večerima poezije zadarske pjesnikinje
Emilije Vučkov Mijatović, za ovogodišnje Valentinovo poeziju sam
čitala na koncertu u Muzeju grada Šibenika, a vodim i instagram
profil bokanella_versus gdje redovito objavljujem pjesme popraćene
vlastitim snimljenim fotografijama.

U svojoj posljednjoj
objavi kažeš da nećeš bižati ća. Nikad i ni pod kojim uvjetima?
Recimo da nemaš posla i budućnosti u Hrvatskoj?

Citirajući Hello_Monday
ovo su moji uvjeti:

„Neću sve dok mi neka
zemlja ne ponudi život u kojen bi rasla ja i svojin djelovanjen
utjecala na razvoj društva, smišljala fantastične ideje i
realizirala ih u korist svih nas. Imala toliko love da se pretplatin
na paket kozmetike kod Yvesa Saint Laurenta, i misečno omogućin
smještaj i odličan vikend provod onima s moje strane duše. Ko ovo
sve uspije u našoj zemlji, taj je sritan čovik a ja iman neku
tendenciju biti upravo to. Sritan čovik.“

Smatram da je svatko
zaslužan za vlastitu sreću. Ako čovjek vjeruje u sebe i odluči
biti sretan i uspješan to može učiniti bilo gdje na svijetu pa
tako i u Hrvatskoj, iz koje nažalost dobar dio mladih i sposobnih
ljudi bježi. Nemaju svi „čovika od čovika“ pa su daleko
dogurali i to su za mene izuzetno hrabre duše kojima se divim i koji
dokazuju kako je moguće biti doma i biti sretan.

Napisala si da si na
stručnom osposobljavanju, što nakon toga, nadaš li se da ćeš
ostati na istom poslu?

Diplomirala sam
knjižničarstvo na Odjelu za informacijske znanosti u Zadru i za
svoju budućnost se ne bojim. Volim svoju struku, volim pisati, volim
čitati, istraživač sam. Sudjelovala sam na brojnim konferencijama
u polju znanosti za koje sam se školovala i iza mene je nekoliko
objavljenih stručnih radova. Knjižnice su čarobna mjesta koja
čovjeku mogu ponuditi ono za što nikad ne bi pomislio da u
knjižnici može pronaći. U tome je sva ljepota knjižničarstva, u
događanjima koje knjižnice u svojim prostorima provode i u pisanim,
a danas i digitalnim čudima koja se u njoj kriju. Naravno ništa od
toga ne bi bilo moguće da ne postoje svi ti divni ljudi koji nas u
potrazi za vlastitim čudima posjećuju i kod nas borave.

Što se tiče stručnog
osposobljavanja radim u knjižnici Arheološkog muzeja u Splitu. S
obzirom na česta negativna iskustva na stručnom osposobljavanju,
tko me god pita svima kažem isto: „Nisam mogla bolje.“ Naučila
sam mnogo i uistinu radim ono za što se osposobiti trebam. Naravno
da bih voljela nastaviti raditi u knjižničarstvu, a vrijeme će
pokazati hoće li se moje želje ispuniti ubrzo ili ću za njih
trebati još neko vrijeme pričekati

Koga od blogera
pratiš?

Nemam uzor u pisanju
svojih tekstova, razmišljanja sam kako se kreativno pisanje ne može
pisati po uzoru na nekog, individualnost je tu veoma snažna i svatko
tko piše zbog toga što jednostavno u sebi zna da je „čovik od
pisane riči“ izrazito je jedinstvena i kreativna osoba.

Ono što vam može biti
uzor su poticaji koje primamo od ljudi koje pišu. Mladim, vrijednim,
tajnim autorima to mnogo znači, ta inspiracija i osvještavanje za
izlazak iz sjene. Ovdje bih izdvojila blogericu i književnicu Ingrid
Divković koju redovito pratim i čiji sam članak nedavno pročitala
u magazinu Sensa. Tu večer pročitala sam rečenicu koja me
potaknula da vam se javim: „Svoje sam tekstove pisala srcem,
samovoljno ih slala brojnim portalima potpuno besplatno što i nije
čudno s obzirom na to da sam bila nepoznati autor.“ Odnekud treba
početi, zar ne?

U današnje vrijeme
digitalnog doba i društvenih mreža uzor za promociju svog rada
pronašla sam u srednjoškolskoj kolegici Matei Erceg koja je nedavno
postala vlasnica agencije za internet marketing, čiji je glavni
posao vođenje društvenih mreža onima koji se bave određenim
poslom, a nemaju vremena za promoviranje svojih proizvoda na
društveno mrežnom tržištu. Ona je stavila točku na moju ideju u
pretvaranju Hello_Monday facebook stranice u blog i osvijestila
koliko je truda potrebno da bi se danas na digitalnoj kazališnoj
pozornici predstavili svijetu.

Kako sam u blog svijetu
jedva pola mjeseca, još uvijek nemam listu blogera koje pratim, no i
prije nego sam odlučila pokrenula vlastiti, osim Ingrid sam pratila,
a pratim i dalje tekstove Andree Cukrov, Elle Dvornik, Igora
Černešeka, Tomice Šćavine…

Zanimljivo je da pišeš
u dijalektu, sviđa li se to ljudima oko tebe?

Blog je mrežni alat na
kojem si ti svoj na svome, nitko ti ne postavlja pravila o tome kako
moraš pisati. Ta sloboda koja mi dopušta da budem ono što jesam je
nešto što me pokreće i jednostavno sam željela pisati u dijalektu
jer se na taj način najbolje izražavam u temama kojima se moj blog
bavi. Sviđa se meni, to je najvažnije, a sviđa se i mojoj šačici
pratitelja. Isto tako, vjerujem da će se svidjeti i onima koji će
za mene tek doznati i veoma sam uzbuđena zbog toga.

Mislim da sam
pročitala da ćeš objavljivat svaki ponedjeljak jedan tekst? Hoćeš
li se moći držati toga?

U dvije godine pisanja
ponedjeljkom dobro sam se disciplinirala, tekstove većinom pišem
nedjeljom navečer. Ipak, moram priznati da ponekad napišem tekst u
trenutku kad me uhvati inspiracija bez obzira u kojem je danu i
trenutku u danu riječ. To su magični trenuci koji se ne smiju
propustiti, no napisano svakako objavim samo ponedjeljkom.

Želiš ljude svojim
pisanjem inspirirati. Jeli ti to do sad pošlo za rukom?

Pisci su oduvijek bili
poticajne i inspirativne osobe i smatram da je cijela svrha ljudskog
života u inspiriranju drugih, jednako tako i samih sebe, što se
automatski veže na ispunjenost vlastitim životom. Ne morate biti
pisac da bi nekog inspirirali, važno je da bilo što čime se bavite
usmjerite na dobrobit društva i okoline u kojoj živite. Znam da
nisam ja bila ta koja je odabrala da piše, pisanje je odabralo mene.
Sve važno što mi se dogodi jednostavno moram postaviti u pisani
oblik, na taj način se razvijam, opuštam i liječim. Pisanje je
moja terapija. Kako sam napisala u jednom Hello_Monday tekstu: „Moje
pisanje meni doslovno život znači, shvaćate li koliko je važno ne
odustati od onog šta želite raditi?“

Što se tiče
inspiriranja drugih u praksi, dosad mi se često puta znalo dogoditi
da bi mi se ljudi javili citirajući određeni dio mog teksta uz
poruku kako sam ih nasmijala, dotaknula, potaknula na nešto, nešto
što može prerasti u svašta, a svašta je polje bezgraničnih
mogućnosti.

Čime se još baviš u
slobodno vrijeme? Neki hobiji?

U slobodno vrijeme
treniram suvremeni ples u plesnoj udruzi „Tiramola“ koju vodi
Nikolina Dolfić. Trenutno vrijedno radimo na predstavi „Vaše
vrijeme je isteklo“ čija će premijera biti 21. travnja u
Amfiteatru Doma mladih. Osim toga završila sam tečaj za fitness
instruktora uz glazbu te bi se i u tom poslu voljela okušati u
skoroj budućnosti. Pisanje, knjižničarstvo i kretanje, moj život
u tri riječi.

Za kraj, poruka čitateljima.

Hello_Monday je prvi dalmatinski blog koji slavi ponedjeljak. Upravo zbog toga što ga ne slavi gotovo nitko, a znate kako ide kod nas Dalmatinaca #uvikkontra.

Blog možete pratiti na:
https://hellomonday914228183.wordpress.com/
a možete me pronaći i na Facebook stranici bloga
https://web.facebook.com/Hello_monday-715799481887431/
jedva vas čekam upoznati u našem inspirativnom digitalnom
okruženju.

Prenosimo vam i temu prošlog ponedjeljka “Biži ća! Neću!”.

Alo_M.!

U zadnjih nekoliko miseci,  bolje rečeno godina, pratin trend masovnog iseljavanja mladih ljudi u strane zemlje. I ja sama, boravila san u Grazu na 4 miseca di san odradila stručnu praksu i nepovratno se zaljubila u divan grad na G. Da su mi ponudili da ostanen, ostala bi. Radila bi posa koji volin, živila u lipomu gradu s dobrin životnin standardon i trčala svako jutro uz Muru s desecima ostalih zaljubljenika u trčanje. Onda bi upoznala nekog austrijskog princa, možda prije balkanskog (jer si u stranoj zemlji uvik stranac) i živila sritno do kraja života.

Nisan dobila ponudu pa san se vratila doma. Di je sunce, more, kamena Dalmacija i di kava traje minimalno uru i kvarat.

Ljudi koji otiđu vanka i radu posa za koji su se školovali, napreduju u svojoj struci i za to zarađuju dobre pare su sritni ljudi. Šta će raditi doma isto to za doslovno nikakve šolde.

Ono zbog čega me uvati tuga je kad čujen priče svojih pametnih sposobnih prijatelja koji priko granice stoju iza šanka, ne pričaju ništa jer nisu još dobro naučili jezik i daju kave tamo nekin livin ljudima, u svrhu zarade veće love u državi koja ima viši standard od naše pa se sve na kraju svede na isto. Zaradiš, platiš stan i režije, nešto ti više ostane pa pošalješ materi. Nisu sritni, nisu ispunjeni, stalno in nešto ili neko nedostaje.

Ono šta me još više rastuži je šta ne shvaćaju da nemaju vrimena, pa maštaju o življenju pravog života za nekih deset godin. Nisu ni svjesni šta će in prije svega učiniti takav način življenja i depresivno stanje uma koje prolaze u uvertiri napornog rada u godine sriće koje slijede.

Nema budućih godina sriće. Nemate pojma šta van budućnost može doniti. Možda svašta lipoga, a možda i ništa, sve je to kocka. Koliko god se psiholozi ponavljali nikako da shvatimo da triba živiti sad, najlipše i najbolje šta možemo.

Volin svoj život i volin ljude s kojima dilin taj život. Nevjerojatno bi lagala kad bi otišla vanka i rekla: “Dobro je, sritna san jer konobarin, dođen doma, legnen, poiden neki junk food, proveden dvi ure tipkajući s dragin ljudima priko aplikacija, otuširan se i sutra opet isto. J**** mater državi šta me prisilila na ovakav život, a onda se smirin kad posjetin grad u okolici u kojen još nisan bila.”

Pročitala san ovu rečenicu četiri put i duša mi se stegla. Kažu mi: “Biži ća!” Neću.

Već dobro znate da su sitnice one šta život znače.

Leći s prijateljicon na kauč i blejati u ljepoticu i zvijer po deseti put, diviti se čudima svita i divnin zemljama s poznatin licima, ne tamo s nekin Patrikon iz Makedonije kojeg san upoznala prekjučer pa smo sad cimeri, a sutra ćemo se poklati oko mrvica kruva na stolu u kužini. Biti zadovoljna sobon, onime šta vidin u ogledalu, ne vrtiti po instagramu i misliti blago joj se ja ću ovako za deset godin, nećeš, zaboravi na to. Lipo je imati lipu kosu, ljubičastu maskaru i uredne nokte jer si k vragu mlada cura koja voli i triba biti lipa i uredna, sebi, ako voliš i drugima. Otići sa sestron u šetnju, sisti, mučati. Slaviti rođendane onih koje volin, biti uz njih kad se smiju i kad plaču. Zagrliti, biti prisutna.

Zbog svih tih enormno važnih “sitnica” ne bi nikad minjala svoj sadašnji život za život rečenice u navodnicima. Skrenula bi i završila na psihoterapiji lupajući se katridon u glavu ka u predstavi suvremenog plesa na kojoj trenutno radimo.

Nemamo vrimena. Za tuge, loše misli, nepotreban umor, stres, lošu kožu, kilograme viška ili manjka. Za sve ono šta će se na nama viditi zbog uvertire u budućnost sriće. To nije život, to je patnja. Interesantno je da patnja nije nužna, patnja je izbor.

Kažu mi: “Biži ća!” Neću.

Neću sve dok mi neka zemlja ne ponudi život u kojen bi osim mog bankovnog računa rasla ja i svojin djelovanjen utjecala na razvoj društva, smišljala fantastične ideje i realizirala ih u korist svih nas. Imala toliko love da se pretplatin na paket kozmetike kod Yvesa Saint Laurenta, i misečno omogućila smještaj i odličan vikend provod onima s moje strane duše. Ko ovo sve uspije u našoj zemlji, taj je sritan čovik, a ja iman neku tendenciju biti upravo to. #sritančovik

Monday_Wiseday.

Vaša Antonela.