Ovo su intimni problemi koji su mučili mladež prije 50 godina

Prije nešto više od dvije godine kada se polemiziralo o uvođenju seksualnog odgoja u škole, digla se tolika pompa, kao da se govori o nekoj svemirskoj mjeri, nepoznatoj u suvremenom društvu. Istina je pak sasvim negdje drugo. O pitanju implementacije nastave o spolnosti u obrazovne institucije, u hrvatskoj se javnosti, na znanstvenoj razini raspravljalo još prije pola stoljeća, kada je to bio tabu, valjda i u Finskoj.

O tome svjedoči članak iz lista Naša iskustva, objavljen 18. prosinca 1964. godine, a koji prenose Školske novine. Provjerite kakva su intimna pitanja tada mučila vaše vršnjake te zašto ih je polovica bila za uvođenje seksualnog odgoja, piše srednja.hr.

U našim se školama ne vrši sistematski seksualni odgoj i obrazovanje, iako se u zakonskim propisima spominje svestran razvitak ličnosti. […]

Na osnovu ispitivanja stavova učenika i nastavnika možemo formulirati i izvjesne zaključke i ovako ih sažeti:

Prvo: Gotovo svi učenici (osim 4,3 posto) su zainteresirani za rješavanje seksualnih problema i skoro ih polovica sama teško rješava zbog oskudnog znanja.

Moramo naglasiti da je za nas važno i pitanje kakvo je znanje i kako rješava svoje probleme seksualne prirode ona polovica anketiranih učenika, koja tvrdi da dovoljno zna i uspješno rješava takve probleme.

Drugo: Učenici su zainteresirani za ključna seksualna pitanja (odnosi između muškarca i žene prije i za vrijeme braka), kao i za niz specifičnih seksualnih problema (seksualna higijena, kontracepcija, psihologija ljubavi).

Gotovo tri četvrtine ispitanih nije o tim pitanjima u školi ništa čulo ili je vrlo malo čulo. Najviše učenika je posredstvom literature, prijatelja, časopisa, roditelja i filma podizalo svoju seksualnu prosvijećenost.

Treće: Učenici najviše pomoći u školi očekuju od liječnika, psihologa, razrednika i nastavnika onog predmeta koji ima nekog dodira sa seksualnim pitanjima.

Takvu pomoć učenici žele u najviše slučajeva individualno, ali dobrim dijelom i putem predavanja i seminara i prorađivanja literature. Isto tako predlažu i pokretanje posebnog časopisa za seksualna pitanja omladine, zatim predlažu odgoj putem filmova, škola za život (za učenike i roditelje) kao i borbu protiv svih loših utjecaja na omladinu.

Četvrto: Dobar dio nastavnika tvrdi da je učestvovao u posljednje vrijeme u seksualnom prosvjećivanju svojih učenika i to najviše putem razgovora i konzultacija ‘u 4 oka’, više samoinicijativno, ali i na traženje učenika.

Peto: Samo neznatan broj nastavnika negira korist seksualnog prosvjećivanja omladine u školi, dok se većina izjašnjava u prilog takve aktivnosti. Izvan škole bi to još trebali činiti liječnici, psiholozi, pedagozi, kao i narodna i zdravstvena sveučilišta, roditelji, te film i literatura. Nastavnici inzistiraju i na tome da se već jednom učini nešto i to:

Na solidnoj, naučnoj osnovi, uz punu odgovornost, sistematski započeti sa seksualnim prosvjećivanjem školske omladine.