“Odredba o trajnom oduzimanju dozvole vozaču koji u dvije godine prikupi 12 bodova, neodgovorni je populizam i podilaženje najtežim prijestupnicima!”

Prometni stručnjak, Željko Marušić, napisao je i završni komentar prijedloga izmjena i dopuna Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Komentar prenosimo u cijelosti.

– U komentaru od 3. siječnja 2017., niže,
naveo sam kako bilancom smrtnosti na hrvatskim cestama (konačan broj poginulih
u 2016. je 307) ni najmanje ne možemo biti zadovoljni, pogotovo ako se
usporedimo s Norveškom, koja ima milijun stanovnika više od Hrvatske, a gotovo
triput manje poginulih na cestama.

Osnovna je zamjerka što se problematika ne
razmatra cjelovito (više mogu pomoći jeftin taksi, niže cestarine i dostupniji
novi automobili, od svih ostalih mjera zajedno) i što sustavom sigurnosti na
cestama ne upravlja Ministarstvo prometa, nego MUP.

Premda ne rješavaju bitno, pa ne obećavaju
nužna i veća poboljšanja u sigurnosti, većina je prijedloga dobra: ukidanje
tehničkog pregleda za nova vozila, obveza liječničkog pregleda za starije od 65
godina…, a prvenstveno uvođenje poništenja vozačke dozvole.

Ali odredba o trajnom oduzimanju dozvole
vozaču koji u dvije godine prikupi 12 bodova, uz odredbe da se za jedan
prekršaj mogu dobiti najviše tri kaznena boda, te da se oni brišu nakon dvije
godine (!), neodgovorni je populizam i podilaženje najtežim prijestupnicima,
koji teško ugrožavaju ostale sudionike u prometu, koji godinama voze bez prekršaja,
pogotovo najugroženije – pješake, bicikliste, mopediste i motoriste.

Koliko je ta odredba štetna, gotovo
apsurdna, pokazuje što će oni koji u dvije godine prikupe 11 bodova, po tom
sustavu moći nastaviti voziti unedogled, dok nekog ne ubiju. Isto vrijedi i za
odredbu da se jednim prekršajem ne može steći više od tri kaznena boda te da
nije predviđeno izravno i odmah izvršno poništenje vozačke dozvole ni za
najbrutalnije ugrožavanje sigurnosti, niti za one koji su krivi za smrtni ishod
u prometu.

Trebamo konačno shvatiti da je vožnja
automobila iznimno odgovorna, potencijalno opasna i pogibeljna aktivnost te da
svakom vožnjom dolazimo u mogućnost nekoga ubiti ili da nas ubiju. Zbog toga je
ovako tolerantna mjera štetna za sve.

Predlažem da odredba o 12 bodova za
poništenje vozačke dozvole dopuni, odnosno promijeni tako da kazneni bodovi
vrijede doživotno, odnosno do poništenja vozačke dozvole. Poželjnost te mjere
potvrđuju deseci tisuća vozače bez ijednog prekršaja tijekom pet i više godina.

Također, za najbrutalnije, najizravnije
pogibeljno kršenje prometnih propisa, uključujući krivnju za smrtni ishod u
prometu, treba odmah dobiti 12 bodova, koji znače poništenje dozvole. Usto trebalo
bi definirati brutalne prekršaje za koje se dobiva devet, odnosno šest bodova.

Ako pravodobno iz prometa trajno isključimo
teškog prijestupnika, zaštitit ćemo ne samo sve ostale sudionike u prometu i
njihove obitelji, nego i njega i njegovu obitelj. Svaka bi normalna osoba, koja
doživotno nosi stigmu da je nekog ubila u prometu, bila sretna kad bi se vrijeme
moglo vratiti i da joj je policija prije tragičnog događaja bila poništila
dozvolu.

Najteži prometni prekršaji, poput prolaska
kroz crveno svjetlo, alkoholiziranost, pretjecanje preko pune linije…, trajno
trebaju biti kompromitirajući i nespojivi s obavljanjem odgovornih funkcija u
prometnom sustavu, premda bili napravljeni i prije više od deset godina.

Treba provesti ‘prometnu lustraciju’, kojom
bismo spriječili da na odgovornim pozicijama u prometnom sustavu budu i oni
koji su skrivili tragičnu nesreću. Popustljivost i neodgovorna tolerantnost u
tome plaćaju se životima.

Nužna je mjera izravne zatvorske kazne, od
minimalno tri mjeseca, za osobe koje voze s oduzetom vozačkom dozvolom, i
minimalno šest mjeseci, s poništenom. Ali, za to bismo trebali imati
učinkovitije i poštenije pravosuđe, koje je ‘karcinom’ ne samo prometnog
sustava.

Uz navedeno, bilo bi iznimno važno
istodobno uvesti mjeru nagrađivanja vozača koji duže voze bez ijednog
prekršaja. Odmah treba otkloniti mogućnost da to vrijedi i za one s ‘blagim’
prekršajima. Naime i ‘blagi’ prekršaji, poput pogrešnog zaustavljanja,
parkiranja, prestrojavanja…, mogu izazvati prometnu tragediju.

Predlažem da se osobama koje pet godina
nemaju nijedan prometni prekršaj u evidenciji subvencionira 50 posto svih
troškova registracije automobila i cestarine na autocestama. Za konkretnog bi
vozača subvencioniranje cestarine vrijedilo u svakom vozilu, pa bi se potakla
svima korisna praksa davanja volana u ruke sigurnijoj osobi.

Tu bi mjeru trebalo stupnjevito dopunjavati,
60-postotnom subvencijom za šest godina bez ikakvog prekršaja, 70-postotnom za
sedam…, a nakon deset godina dobrom i krajnje odgovornom vozaču potpuno bi se
pokrivali troškovi registracije automobila i cestarina.

Za financiranje te mjere višestruko bi trebala
biti zainteresirana država, kroz smanjene gubitke aktivnog stanovništva, radnih
sati i potencijala, smanjene troškove liječenja, rehabilitacije i skrbi
unesrećenih, a posebice osiguravajuća društva, jer im se time izravno smanjuju
rashodi. Povećanje sigurnosti na cestama povećalo bi i zaradu u turizmu, pa bi
i taj sektor trebao pridonijeti financiranju te mjere.

Dakle, uz batinu, koja za najteže
prekršitelje treba biti veća i učinkovitija, konačno treba uvesti i mrkvu, za većinu
vozača koji svakodnevno propisno i odgovorno sudjeluju u prometu, a država ih nedovoljno
štiti – smatra Marušić.

Komentar od 3.siječnja – u 2016. povijesno najmanje smrtnosti na cestama i prijedloga izmjena ZOPS-a

Poštovani,

prema
podacima koji nisu konačni, na hrvatskim su cestama tijekom 2016. smrtno
stradale 304 osobe. Konačna će brojka biti poznata 30. siječnja 2017., jer se
uračunavaju i oni koji od posljedica nesreće preminu do 30 dana nakon događaja.

Budući
su po dosadašnjem prosjeku crna brojka naknadno povećavala za jednu do dvije
smrtno stradale osobe, izvjesno je da je u protekloj godini na hrvatskim cestama
poginulo najmanje osoba do sada.

Uzmemo
li u obzir da je to manje od petine poginulih u usporedbi sa 1979., prometno
najtragičnijoj godini u hrvatskoj povijesti (1605), odnosno 54 posto manje nego
2008. (664), možemo biti vrlo zadovoljni.

Realno
ne možemo biti zadovoljni, jer fiktivna stopa od 71 do 72 smrtno stradalih na
milijun stanovnika uzima u obzir službeni, a realno netočan broj stanovnika,
kao posljedicu masovnog iseljavanja. Budući se, osim smanjenja baze (broja
stanovnika) za 150.000 do 200.000, bitno promijenila struktura stanovništva,
jer su iseljeni mahom iz radno, time i prometno najaktivnije, dakle
najrizičnije skupine, revalorizirana je stopa smrtnosti na cestama oko 78 na
milijun stanovnika.

Pogotovo
ne možemo biti zadovoljni jer sea razini EU-a, prema dostupnim podacima,
očekuje smanjenje
smrtnosti oko pet posto, uz stopu od 48 poginulih na milijun stanovnika, pa su
hrvatske ceste, kao i proteklih godina, 60-ak posto smrtonosnije od EU prosjeka,
te smo proteklih godina među 2-3 najgore zemlje unije.

Uzroci
realno lošeg, preciznije vrlo lošeg stanja sigurnosti na hrvatskih cestama su:

1. Potpuno pogrešno
ustrojen prometni sustav u RH. Umjesto da njime upravlja Ministarstvo prometa,
kao u gotovo svim zemljama svijeta, jer jedino ono može i treba osigurati
sustavni pristup, koji bi cjelinom svih mjera osigurao bitno veću sigurnost te
približavanje standardima EU-a, neprestano ga, od osamostaljenja Hrvatske, vodi
MUP. Premda iz toga proizlazi da se u Ministarstvu prometa ponašaju kao da to
nije njihov posao, odnosno da ne znaju što bi i napravili, a MUP praktički
jedini radi na sigurnosti u prometu, što je uvelike točno, a problem je po
sebi, tako se radi nesustavno i površno te se teško mogu ispraviti propusti u
nadzoru prometa i sankcioniranju prekršitelja. Zbog toga građani s pravom imaju
osjećaj da policija najviše kontrolira kad se najlakše naplaćuju kazne, a ne
kad je sigurnost najviše ugrožena (u noćima vikenda i na skliskoj cesti).

2.Loša prometna kultura,
koju matematički potvrđuje udio najugroženijih skupina sudionika u prometu
(pješaka, biciklista, mopedista i motorista) u ukupnom broju poginulih. Hrvatskih
je oko 46 posto među najvećim u EU, što izravno ukazuje da nam je kultura
vožnje među najgorima. U zemljama s visokom kulturom vožnje taj je udio do 30
posto.

3. Skandalozno
neučinkovito pravosuđe, zbog loše organiziranosti, nestručnosti i neaktivnosti te
vrlo izvjesne djelomične korumpiranosti, što egzaktno pokazuju slučajevi niza
vozača koji i nakon desetaka brutalnih i pogibeljnih evidentiranih kršenja
prometnih propisa i dalje imaju važeću vozačku dozvolu. Time se udara u temelje
nacionalnih interesa, pa navedeno gotovo ukazuje na ‘petu kolonu’ u sustavu.
Stanje bi bilo i gore, da nije djelovanja medija, odnosno alarmiranja javnosti.

4. Manjkavi propisi.
Najveći je problem krajnje nestručno i neodgovorno definiranje zimske
opreme  – ljetne gume s utorima od 4 mm i
lanci u prtljažniku, umjesto zimskih, koje bi, uz poželjno smanjenje PDV-a na
10 posto, trebale biti obvezne u zimskom periodu računanja vremena. Time bi
deseci osoba manje poginulo, a stotine manje ozlijeđene. Nerazumnom
kombinacijom manjkavog članka 54 Zakona o sigurnosti prometa na cestama (ne
kažnjava se prekoračenje izvan naselja do 10 posto)i policijskom tolerancijom
mjerenja od 10 posto, odozgo na dolje (!), na autocesti je realna dozvoljena
brzina 155 km/h (160 po brzinomjeru), a 111 na običnim cestama (115 po
brzinomjeru), što je još veći problem. Najapsurdnija tolerancija so 100 km/h od
10 km/h, dakle, u pješačkoj zoni, gdje je ograničenje 30 legalno se može voziti
40 (33 posto brže!), kad brzinomjer pokazuje 42. Osim što je to nerazumno i
opasno, naše vozače navikle na takvu praksu izlaže riziku, da, primjerice, u
Švicarskoj i Švedskoj, za isto bude kažnjen sa, preračunato, 1000 eura.
Ukidanje odredbe o najvećoj snazi vozila za mlade vozače, u svibnju 2015., bio
je ‘nož u leđa’ sigurnosti u prometu. Potrebno je vratiti, dapače postrožiti
(sa 80 na 70 kW, odnosno 109 na 95 KS), uz odredbu da za strane vozače vrijedi
odredba prema zakonu zemlje u kojoj je izdata. Time bismo ispunili važnu
funkciju, te riješili prigovore EU-a.

5. Udio onih koji su
preživjeli nesreću, a preminuli su do 30 dana nakon nesreće, u ukupnom broju
smrtno stradalih, od blizu 40 posto (!), pokazuje da je medicinsko zbrinjavanje
nakon nesreća katastrofalno. Hrvatska je među rijetkim zemljama, ne samo u
Europi, nego u svijetu, bez organizirane službe hitnog helikopterskog
medicinskog zbrinjavanja HEMS (Helicopter-based
emergency medical service), a i zemaljska
služba nije optimalno organizirana i opremljena.

6. Prosječna starost automobila
na hrvatskim cestama prešla je 13 godina, dok je europski prosjek sedam do
osam, pa su naša vozila znatno manje sigurna. Ako se od oko 43.000
registriranih novih vozila u 2016. oduzme oko 10.000, koji završe u reeksportu,
i oko 19.000 kupljenih od javnih i državnih poduzeća, poduzetnika i rent-a-car
tvrtki (iz tog broja petina završi u reeksportu, ostatak na domaćem tržištu
rabljenih), ostatak je daleko nedostatan da bi zaustavio trend daljnjeg
starenja voznog parka, a pogotovo osigurao pomlađivanje. Umjesto da su davanja
na vozila dostupna većini naših građana smanjena, tzv. porezna reforma ih je
čak povećala, što je neodgovorno i nerazumno.

7. Većini građana i
poduzetnika preskupo je korištenje autocesta, pa se prometni tokovi, mimo
mogućnosti infrastrukture i prometne logike, preusmjeravaju sa sigurnih
autocesta na znatno manje sigurne državne i županijske ceste. Stoga  svakodnevno imamo tisuće, realno nepotrebnih,
opasnih pretjecanja i interakcija automobila i gospodarskih vozila s pješacima,
biciklistima, mopedistima. Najavljeno poskupljenje cestarina, čak i izvan
sezone, dok većina autocesta zjapi prazna, potpuno je kontraproduktivno i
neodgovorno, višestruko štetno i nerazumno.

8. Preskup taksi prijevoz
neizravni je, ali egzaktni krivac za stotine nepotrebno poginulih i tisuće
ozlijeđenih na hrvatskim cestama, samo u posljednjih deset godina. Kratkovidna
i nerazumna politika podržavanja ‘statusa quo’, sebičnog, privilegiranog, često
monopolističkog položaja taksista, nespremnih i nevoljnih za tržišnu utakmici,
i otežavanje ulazaka novih modela poslovanja u prijevozu putnika osobnim automobilima,
protiv je nacionalnih interesa.

9. Neispravna prometna
infrastruktura, koja ne ispunjava norme EuroRAP-a (European
Road Assessment Programme) da ceste ne ‘opraštaju greške vozačima’. Najveći
problem i ‘crni specijalitet’ hrvatskih državnih i županijskih cesta, pogotovo
u Slavoniji, su armirano-betonski mostići, prometno-tehnički benigna
izlijetanja pretvaraju u masakriranje i tragedije. Riječ je o čvrstim objektima
unutar prometnog pojasa, s bitnim negativnim utjecajem na sigurnost prometa i
da imamo stručno i odgovorno Ministarstvo prometa njihova bi daljnja izgradnja
bila već danas najstrože zabranjena, klasifikacijom kaznenog djela, a postojeći
bi se, planski i uz subvencije uklanjali i mijenjali drvenim pomičnim
strukturama. Velik su problem nezaštićeni armirano-betonski i čelični stupovi
uz same ceste, premda je to funkcionalno nepotrebno, samonikla ili neodgovorno
posađena stabla uz ceste, pogrešno projektirani portali nadvožnjaka i preslabe
ograde na autocestama

10. Premalo korištenje
dostupne i razmjerno jeftine elektroničke tehnologije za nadzor, koja bi
potpuno mogla zamijeniti presretače na autocestama, uz sankcioniranje
prekršitelja na naplatnim kućicama.  Integralni
videonadzor svih bitnih prometnica višestruko je koristan: učinkovito bi se disciplinirali
najteži prekršitelji, policija bi se rasteretila i mogla preusmjeriti na
‘nepokrivene’ dijelove sustava, vozače koji dožive nesreću tuđom krivnjom
zaštitilo bi se od manipulacija i lažnog okrivljavanja te bi se olakšali pravni
postupci (točno utvrđivanje činjenica, odnosno krivnje za nesreću.

Poginuli na hrvatskim cestama

1979.
………………1605 (‘crni’ rekord)

1990.
………………1360

2000.
………………  655

2001.
………………  647 
2002. ………………  627 
2003. ………………  701 
2004. ………………  608 
2005. ………………  597 
2006. ………………  614 
2007. ………………  619 
2008. ………………  664 
2009. ………………  548

2010.
………………  426

2011.
………………  418

2012.
………………  393

2013.
………………  368

2014.
………………  308

2015.
………………  348

2016.
………………  304 (privremeno, konačno će biti poznato 30.1.2017.)