S Rakelom po svitu – Od Splita do Sahare (4)

Napustivši trajekt i samim dodirom europskog kontinenta, osijetio je da ovoj avanturi još nije kraj, da se vrati kući. Odlučio je posjetiti i Portugal koji je na karti izgledao tako blizu i mislio da je šteta ne posjetiti tu zemlju, jer tko zna kad će opet imati takvu priliku.

– Uputili smo se put Portugala, ali tako dugu dionicu nismo mogli savladati u jednom danu, pa smo noć proveli hotelu u malom španjolskom gradiću Vejer de la Frontera. Tu smo otišli na večeru i napokon uživali u normalnoj europskoj spizi. Nismo se mogli zaustaviti koliko samo bili željni te hrane uzeli smo po dva pijata riblje juhe i po dva lubina, stomak se potpuno smirio tako da vise nismo imali tegobe koje smo proživljavali kroz Marocco- rekao je Željan, prisjećajući se mučnih trenutaka nakon večere u marokanskom restoranu.

Nakon što su se dobro naspavali, vozili su do Portugala preko Cadiza i Seville. Na putu je puhao jaki vjetar i motor se zanosio, ali ga je uspijevao kontrolirati. Cijelo područje je bilo puno vjetrenjača koje su mu izgledale čudno, jer tih godina u Hrvatskoj nije nikada vidio vjetrenjače. Čim su prošli španjolsko-portugalsku granicu, zaustavili su se i odsjeli u kampu blizu malog ribarskog mjesta Monte Gordo u pokrajini Faro.

Pored lešine u moru

– Sutradan samo se odlučili opustiti i kupati na jednoj od mnogobrojnih pješčanih plaža koje u ovo mjesto privlače i turiste sa svih strana svijeta. Nina i ja smo naivno mislili kako će nam biti kao kod kuće u Dalmaciji, ali smo bili u krivu. Umjesto pitomog Jadranskog mora, dočekali su nas veliki valovi zbog kojih se uopće nije moglo plivati niti otići malo dublje. Istini za volju, pokušavali smo, ali su nas valovi stalno vraćali unatrag na plažu- opisao je Rakela.

Shvativši da nema smisla boriti se s valovima, boravili su u plićaku, sunčali, jeli i jednostavno guštali. Tu se u Monte Gordu u Portugalu uvjerio kako smo blagoslovljeni Dalmacijom gdje se opušteno kupamo i plivamo, te smo lišeni ometanja ogromnih valova.

Osim valova, dok je bio u plićaku i stajao da ga Nina slika, odjednom su ljudi počeli kričati i pokazivati prstom u njega, okrenuo se i pored njega je bio leš nekakve velike ribe koje je more izbacilo pored njega. Tu je pala odluka, dosta je bilo kupanja i portugalskog mora.

– Nažalost, kad smo došli u kamp ni tamo nismo imali mira. Podigao sam šator na pogrešno mjesto, točno poviše mravinjaka. U šatoru je bila prava invazija mrava na tisuće ušli su nam u svaki kutak šatora i u svu hranu pa smo ih pola sata tresli s odjeće i opreme. U Monte Gordu smo proveli još jedan dan pripremajući se za povratak koji je uslijedio 1. rujna 2006., na osmu godišnjicu mog stradavanja na motoru u Dugopolju. Te 1998. sam doživio tešku nesreću i jedva izvukao živu glavu, a sjetio sam se bolova zbog 28 raznih prijeloma, dugotrajnog liječenja i terapija. Ovaj uspješan put do Sahare značio mi je uistinu mnogo. Bio je moj povratak na cestu u velikom stilu- zadovoljno će Rakela.

Raj za motoriste

Na putu prema kući su poželjeli vidjeti malu državicu Andorru i morali su birati, posjetiti Andoru ili Bracelonu i odluka je pala posjetiti najvišu državicu na svijetu Andoru.

U početku je put bio užasan i vodio je kroz sela što nesnosno smrde po stajskom gnojivu, no poslije se slika promijenila, ušli su u krajolik pun rijeka, jezera, šuma i planina. Odlična cesta bez zavoja bila je puna bikera, što je ukazivalo na nekakav moto susret.

– Na ulazu u Andorru nije bilo ni kolone ni problema. Ugodno smo se iznenadili vidjevši kakva atmosfera vlada u ovoj mini državici, vidjeli smo stotine motora i bikera, te ulice pune dućana s moto opremom, kao da je to drzava gdje žive samo motoristi. Krajolik nam je izgledao kao iz bajke, cvijeće i vrtovi posvuda, a ljudi bez izuzetaka vrlo ljubazni i susretljivi- navodi Rakela kao da je doživio raj za motoriste.

Povratak preko uske ceste od Andorre do Francuske je bio horor zbog brojnih zavoja i neprekidne kolone vozila, 100 kilometara su prevalili tek za 4 sata vožnje. Kasno navečer su došli do Italije i noćili u mjestu Ventimiglia u Liguriji. Obzirom da nam je Italija susjedna država, činilo im se da su već stigli kući, u Hrvatsku.

Prvi putopis

Iz Ventimiglije su sutradan u 10 sati ujutro krenuli prema Zagrebu. Odmorenom, nije mu bio problem voziti 945 kilometara u jednom dahu stići u metropolu. Tamo ga je dočekao prijatelj Vlado koji je bio radostan zbog ovog putovanja. Odveo ih je na roštilj i zapečeni grah i kako kaže, zamalo se se ugušio koliko je pojeo.

– Ujutro me pozvao vlasnik Moto Pulsa, najčitanije moto novine u Hrvatskoj i dogovorili smo suradnju da počnem pisati putopise za njih. To mi je kasnije puno pomoglo kod nalaženja sponzora i promocije koja mi je uveliko pomogla da još jeftinije putujem. Na ovome putu sam imao sponzora, jedino svoj tadašnji klub MK Fjaku koji su mi dali 100 eura- nadodaje Rakela.

Prema planu je u utorak 5. rujna u Zagrebu napravio servis motora i onda krenuo za Split.
Ne treba napominjati da mu je ulazak u grad u kojem živi, predstavljao veliku sreću i olakšanje, jer poslije toliko peripetija u 17 dana i 8500 prevaljenih kilometara, sretno su došli kući.

– Vozeći do Sahare, donekle sam ispunio avanturističke snove, te se ujedno uvjerio u ispravnost odluke o kupnji BMW-a R 1200 GS. Taj je motor uspješno položio već prvi teški ispit i nigdje me nije ostavio. Usprkos velikim vrućinama, pijesku, lošim cestama i velikoj kilometraži, pokazao se pouzdanim i izuzetno udobnim. Tako sam 2006 godine bio na tri putovanja, 2 manja koja su mi bila bitna za upoznavanje s motorom, a to je bio put u Alpe i u Grčku te ovo veće u Marocco. Tako sam prvu godinu na svom GS-u završio sa 48.000 kilometara s tim da sam imao i jedan veći kvar- ponosno će Rakela.

Kraj jednog i početak drugog putovanja

Na nekakvih 42.000 kilometara mu je „prošuškao“ diferencijal, jer je tada BMW planirao da se u tom diferencijalu nikako ne mjenja ulje ali velike vrućine kroz Saharu i velika kilometraža u samo godinu dana je bilo jednostavno previše. Dobio je novi diferencijal u garanciji, a BMW je promjenio odluku te uveo da se ulje ipak treba mjenjati svakih 20.000 kilometara, a Željan ga osobno mijenja svakih 10.000 kilometara i više nema problema.

– Kako mi se putovanje svidjelo, a motor bio na visini zadatka,duboko u sebi sam znao da izlet na dva kotača do Maroka neće ostati usamljen. Zbog toga sam odmah nakon dolaska u Split počeo planirati iduće putovanje. Donio sam odluku, idem na Nord Cap ali naravno ne normalnim putem preko Europe gdje skoro svi idu, nego puno težim i zahtjevnijim, preko Rusije. Tom dionicom gdje su ceste jako loše, a prometuju većinom samo kamioni te se mora proći i vojna zona Pečenga, a i grad Murmansk poznata ratna luka s nuklearnim podmornicama,  a o tome ću više idući ponedjeljak- završava Rakela.

DIONICE PRVOG PUTOVANJA

UKUPNO:

8.750 kilometara / 17 dana