I baš ulaznica u taj slavljenički svijet bila je čaša, a onda, brate, što natočiš, tvoje je! Na vino koje razveseljava srce čovjekovo – piše u Bibliji pa treba vjerovati – došlo je i staro i mlado, fratri, gradske vlasti, ragbijaši i potpuni sportski neznanci. Junačko sinjsko srce i pobjednički mentalitet od starta sezone osvojili su simpatije, a uz košarku – kojoj se eto presudni sati ostanka u elitnom društvu odbrojavaju – Sinj je novi ragbi epicentar Dalmacije.
“Ćaća je krivac za ragbi…”
Ma koja Mladost, Nada ili kakve druge družine. Sinj ima šampione, a tjedan dana poslije slavlja na terenu još jedno – pokraj terena. Umjesto ragbi lopte, na travnjaku sada napuhanac za najmlađe, a koji metar niže stolovi i klupe za primiti svu silu svijeta. Za one koji su prvi stigli u plastične se posude ulijevao gulaš s pogledom od milijun dolara – na oganj s volom koji je “među očima” imao grb ragbi ekipe.
– Ćaća je krivac da sam završio u ragbiju. Kao mlad sam poslan na atletiku, moram priznati da mi to tada baš i nije bilo jasno, ali danas sam zato jako zahvalan. Atletika je osnova osnova, ali moji prijatelji znaju da je nogomet moja prva ljubav. Stalno sam o nogometu razmišljao i pričao. I nakon pet godina atletike, kratko sam zaigrao nogomet u Dalmatinca, i ne znam zašto sam prestao, ali mi je u jednom trenutku dosadilo i jednostavno mi je rekao otac da pokušam u ragbiju. Hvalili su me odmah na prvim treninzima i mic po mic, prva putovanja, treninzi, uhvatio me taj žar i više nije bilo natrag – svojih se početaka sjeća Luka Lerotić, trener sinjskih ragbijaša koji je u tom dvoboju za prvaka obukao i igračke kopačke.
Kopačke su prvi puta sinjski ragbijaši obukli njih dvadesetak u Glavicama, tada terenu kluba naziva Borac, i to u srpnju 1978. godine. Tekst u novini iz tog vremena kaže da su priču zakotrljali Stjepan Batarelo i Jakov Dukić.
– Krajem 1989. godine ostali smo bez kadra, trener nam je otišao poslom van države, a većina igrača, stariji su se ostavili ragbija, a mi mlađi to nismo mogli adekvatno pratiti. Petorica nas je otišla u Nadu. I tako, došao je Domovinski rat i agresija, većina igrača je otišla dragovoljno u postrojbe policije i vojske i sve do 1992. godine nismo bili aktivni. Odigrali smo te godine u veljači jednu utakmicu kontra Jadrana HRM, zapravo Nade, a mi smo bili u 126. brigade. Došli smo s terena, odigrali utakmicu i vratili se na ratište. I tako su ljudi iz Nade i Hrvatskog ragbijaškog saveza došli s idejom do mene da revitaliziramo klub. S vremenom nisam bio baš spreman, ali to vrijeme je donijelo i da sam se uigrao i nakon godinu dana stavio klub na noge. Trener je bio pokojni Ante Zekan iz Splita, u ožujku 1995. godine počeo je trenažni proces, a centar ragbi vojske bio je u Sinju jer smo tamo sastavili momčad vojnih osoba – kaže tako Ivica Vučemilo kojemu tepaju da je “alfa i omega kluba”, zapravo persona bez koje bi ragbi u Sinju zapao u prošlost da nije bilo elana, volje i nesebične ljubavi tih ratnih i poratnih godina.
“Osvajao sam ih s Nadom, ali sinjska je najposebnija…”
A u natjecanje su se Sinjani uključili 1996. godine i tek 2009. postali domicilan klub na tada novoizgrađenom centru koji nosi naziv po Cetinjanima koji su branili Vukovar i dali svoj život za domovinu. Jer igralo se – gdje se stiglo. Od nogometnih domova koji bi kozmetičkom promjenom dobili nakratko nove branke pa sve do prepuštanja domaćinstava suparnicima. Ne kriju zato ragbijaši podno Kamička da su često morali put Splita, na Stari plac, u dom kluba Nada.
I kod Lerotića se, čovjeka za velike pothvate iz naočala ove sinjske priče, vrtjela oko Nade.
– I tatin život, mamin posredno, i mene i sestre. Tu smo provodili slobodno vrijeme, tu su nas čuvali, igrali se. I treba priznati, bila mi je u razmišljanjima samo i jedino Nada. Dugo vremena ništa drugo nije postojalo. I nikad nisam imao u glavi mogućnost odlaska u Sinj, ali kako se kaže – stvarno su čudni putevi Božji. Stvarno se čudno neke stvari odigraju u životu. Prekinem ja suradnju s Nadom, puklo je u ljudskim odnosima kluba prema ocu i ja jednostavno nisam imao više motivaciju raditi u tom okruženju – iskren je dok horde čestitara stiskanjem ruke i tapšanjem po ramenu veličaju što su njegovi momci napravili.
Morao je i na operaciju leđa pa paralelno provodeći rehabilitaciju nije bilo mnogo razmišljanja oko dolaska u Ragbi klub Sinj.
– Sinjska titula mi je najposebnija titula bez obzira što sam ih puno osvajao u Nadi. Okolnosti koje su me dovele u Sinj, ma ta cijela promjena mentaliteta kojeg sam doživio u klubu, moj prvi dolazak, sastanak i trening. Teško je sve to sažeti u nekoliko riječi. Sjećam se dobro tog prvog treninga. Smatrao sam da su ljudi koji su se okupili na prozivci u sebi imaju ragbijašku težinu i kvalitetu, da uz pravi rad mogu biti konkurentni i jaki. Prvi put u svlačionici sam im rekao da možemo biti prvaci i osvojiti kup, ali da trebamo napraviti zaokret…