A tek joj je 20: Mlada Splićanka Ema Botica već objavila dvije zbirke pjesama

Ema Botica rođena je Splićanka sa (trenutno) zagrebačkom adresom, studentica kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Ono što je izdvaja iz mase studenata jest činjenica da je dosad već objavila dvije zbirke pjesama. Nije napisala jednu, dvije ili pet pjesama, već čitav niz pjesama ukoričenih u dvije knjige. Po tome je ova djevojka drugačija od drugih. I nije poezija jedino što je zanima i na čemu radi jer već neko vrijeme piše i – roman. 

– Možda će izgledati čudno, ali prvu pjesmu sam napisala prilično kasno, a to je prva pjesma u mojoj prvoj zbirci pjesama “Ulični svirač“. Cijela zbirka je nastala kao izazov koji sam postavila samoj sebi. Vidjela sam na Facebooku kako je jedna djevojka objavila zbirku i pomislila sam “zašto ne bih i ja?”. I slike i doživljaje koje su se nagomilavale sam pretopila u riječi – kazuje nam Ema o svojim počecima u svijetu poezije. 

Prvu zbirku pjesama naziva “Ulični svirač“ objavila je već s 18 godina, a nedavno je svjetlo dana ugledala i zbirka “Uspavano sunce“.

– Zbirka “Ulični svirač“ bila je puna zapažanja i puno sam je brže napisala. Više je vremena trebalo kako bi se izdala nego što je meni trebalo da je napišem. Svakom autoru je svako njegovo djelo drago i kad otvorim tu zbirku točno se sjećam o čemu sam razmišljala dok sam pisala svaku pojedinu pjesmu, ali čini mi se da mi je ova nova zbirka bolja. Ona opisuje unutarnje teškoće privikavanja na novu sredinu. Navikla sam na sunce, a ne oblake po nekoliko mjeseci i upravo zbog tih oblaka koji skrivaju sunce se zbirka zove tako kako se zove.

– Mnogi bi rekli da je poezija najlakša forma, jer je kratka. A još je nekima lakša ovisno o tome je li u stihu i rimi ili slobodan stih. Za mene je poezija lakša, za nju je potreban trenutak, treba uloviti leptira u letu, dašak povjetarca u vrući dan… Roman traži posvećenost, mnogo razmišljanja, dok za poeziju to ne trebam. Pišem roman i njega pišem već oko pet godina i nikako da ga dovršim jer stalno nešto mijenjam i premišljam se. Pjesma ide brzo i svaka je djelo za sebe – pojasnila je Ema.

A kojeg je žanra roman?

– Pišem jedan roman moga najdražega žanra, fantastike, ali roman treba dosta vremena, pogotovo kad se smišlja novi svijet. Tada je sve potrebno posložiti, učiniti logičnim, a onda likove smjestiti u taj svijet. Posebno je zanimljivo kako sam se usred pisanja premišljala, dobijala ideje, pa sam i više puta kretala ispočetka. Upravo zbog tolikog truda želim taj roman dovršiti i kad ga pregledam jednom biti zadovoljna. Ne oduševljena kako je ispao, jer uvijek je moguće naći stvari koje bi se mogle promijeniti i poboljšati, već zadovoljna. Kad ga dovršim, pokušat ću objaviti ga i u neke veće izdavačke kuće.

“Inspirira me čitanje dobre knjige, ali i loše…”

Svatko zna da knjigu objaviti – nije lako. Ako se pitate kako i zašto se ova mlada djevojka odlučila na taj korak, evo i odgovora. 

– Većina autora želi vidjeti svoje djelo u svome omiljenom obliku, a to je knjiga. Ja nisam iznimka. Divno je čuti šum okretanja stranica i osjetiti miris knjige. Čim sam dobila priliku, objavila sam zbirku. Izdati knjigu kod velikih izdavača bih rekla: nemoguće; ali nadam se da će mi jednom. Ipak, ima manjih izdavačkih kuća koje nisu baš poznate i njih je potrebno tražiti i pronaći. U mom slučaju, našla sam djevojku koja je objavila knjigu u grupi ljubitelja čitanja i pisanja na Facebooku i djevojka me uputila. Javila sam se uredniku mailom i poslala mu rukopis. Dobila sam odgovor da će objaviti moju knjigu nakon čega sam dobila ugovor. A onda sam dobila i prvi primjerak. Budući da je naklada mala, knjige se mogu kupiti od mene osobno ili preko urednika.

Inspiraciju Ema nalazi u svemu što je okružuje. Zato su njezine pjesme raznolike i govore o mnogim temama. 
– Govore o mnogo toga. U prvoj zbirci imam mnogo pejzažnih i socijalnih pjesama, u drugoj i ti pejzaži dobivaju i psihološku dimenziju jer se povezuju s čežnjom za domom. Inspirira me sve i svašta. Inspirira me čitanje dobre knjige jer poželim i ja nešto napisati, inspirira me čitanje loše knjige jer je odmah poželim nadmašiti. Inspirira me sunce, nebo, mjesec i zvijezde. Nekada me inspirira razgovor s prijateljima. Pjesmu napišem većinom u 5-10 minuta, samo za nju trebam imati nešto dovoljno snažno da me potakne.

Tko joj pomaže, daje savjete, opaske? Tko joj je bio mentor, tko su joj uzori?

– Većinom je to par prijatelja kojima pošaljem pjesmu pa mi kažu kako ih se dojmilo, ali nije slučaj da baš imam nekoga tko me upućuje kako pisati. Moj najbolji mentor je čitanje i pisanje. Moji uzori su u potpuno drugom žanru, ali ako govorimo o poeziji dragi su mi Dobriša Cesarić i Petar Preradović.

Zanimalo nas je i što Ema čita, kakva je tematika zanima…

– U zadnje vrijeme čitam samo teorijske tekstove i stariju hrvatsku književnost. Fakultet čini svoje. Kad imam vremena čitam sve i svašta, ali obožavatelj sam fantastike. One starije fantastike iz vremena Tolkiena i C.S.Lewisa. Od malena volim bajke, pa je vjerojatno i to utjecalo na moju kasnije razvijenu ljubav prema fantastici. C.S.Lewis je moj uzor u pisanju, a ako bih navodila naše autore to bi bila Ivana Brlić-Mažuranić koja je jedna od prvih autorica koje su mi roditelji čitali. Kad ne pišem, čitam, gledam animirane filmove, pjevam u zboru i družim se s prijateljima. Sate mogu potrošiti smijući se na sav glas s dobrim prijateljima, ali mogu ih provesti u miru uz knjigu. Kad sam u Splitu i kad je lijepo vrijeme, volim otići do mora i samo sjediti uz njega u tišini, pričekati zalazak sunca kad nebo oživi bojama.

Dvadesetogodišnja Splićanka trenutno studira, a budućnošću se ne opterećuje. 

– Trenutno studiram komparativnu književnost i kroatistiku kojima me je i dovela ljubav prema čitanju i pisanju. Planovi su mi, za početak, završiti fakultet. Tome sam sada posvetila najviše pažnje tako da i pisanje zanemarujem. S budućnošću ću se suočavati kako bude dolazila jer je najbitnije živjeti u sadašnjem danu. Ima onaj dio iz Biblije kojeg ću parafrazirati: ne bojte se tjeskobno za sutrašnji dan jer će se on sam za sebe pobrinuti.

Na koncu, evo i nekoliko Eminih pjesama…

RIJEČI MNOGE

Riječi odjekuju sobom
Glasne i brze
Toliko brojne da ih ima više
Nego zvijezda na nebu,
Zrnaca pijeska u pustinji,
Kapi u moru.
Šire se poput valova
Na moru što pršte
Ali ništa ne govore.
Koliko samo valovi govore
Dok se pjene i divljaju
Koliko samo vjetar pjeva
Dok puše i vije se
A da riječi ne poznaje.
Mi imamo glas i slog i riječ
Govorimo, govorimo, govorimo
A ništa ne govorimo.

SKRIVENO SUNCE 
 
U ovom gradu magle i oblaka
Nema veće radosti od sunčevih zraka.
Pozdravljaju me svojim svjetlom
Dok inače tama vlada tim svijetom.
I gledajući u plavetnilo neba beskrajnog
Sjetih se mora golemog
Sjetih se žala i veselih valova
Razigranih poput mojih snova
I na trenutak čini mi se
Kao da u rodnom gradu nalazim se.
Vratit ću ti se moje more
Bit će to poput buđenja nakon more
Puno olakšanja i sreće
Nepomućeno poput Cetine što teče.
Vratit ću se kršu i drači, rijeci i planini
A ovom gradu ću reći: žao mi je, izvini.
Svoju ljepotu on ima, mnoge draži skriva
Ali meni je draže sunce koje je budno, nego ono koje sniva.

PJESMA ZVIJEZDA
 
Mrak zaglušuje ovu noć,
Zvuka nema, samo otkucaji moga srca.
Samoća je tužna u ovoj tmini.
Izađoh iz svojih briga i ugledah svjetalca nade
Zvijezde kako pjevaju poput cvrčaka u vrući ljetni dan
Ispuni se nebo zvukom i svjetlom u jednom
A mjesec kao da dirigira taj čudesan orkestar.
Vidjevši taj pjev neba i sama ispustih glas
Tih u meni, ali glasan u pjesmi.
I zapjevah sa zvijezdama
Zasvirah njihovu melodiju svojim glasom
I veselih se sa svjetlima nebeskim
S kojima dijelim Stvoritelja
I spoznah da ni najsamotnija sama nisam.

PLAMEN

Plamen u meni žarom blistavim 
Živi i skače, svijetli bićem svim
Ništa mu ne mogu crni glasi
Mrak ne može svjetlo da ugasi
Jer svatko tko u svjetlu ostane
Taj pred svakom preprekom opstane.
Korijeni su mu u zemlji čvrsto
Jer zna svojih početaka mjesto.
I neće ga srušit’ strašne bure
Stajat će čvrsto do zadnje ure
Jer temelj mu je čvrst od početka
Pogled uprt nebu do svršetka.
Plamti još jače unutarnji žar
Uspiruju glasi nutarnji jar
Sva zloba svijeta vrijedit im neće
Nada, vjera od toga su veće
I dočekat ćemo zadnje veče’
Suza radosti niz obraz teče
Kad dočekamo novi svjetla dan
A život će biti tek kratki san.
Duša ko skrojena sva od zvijezda
Bit će tek dio svjetlećih gnijezda
Što se dižu nebu posljednji dan 
Nadmašit ih neće ni najljepši san.

LAŽAC
 
Dobrotvore lažni, s očiju mi se makni
Iluzija će nestati, samo površinu takni
Radi pljeska, darivat ćeš dare puste
A u duši su ti ravnice puste
Na kojima raste samo trnje i drač
Koje ne može posjeći istine mač
Dokle god se ono skriva u magli i laži.
Hoćeš li izići, hajde, istinu kaži
Priznaj da dobrotu hiniš pogledom taštim
Dok mojim prijekorom ponos ti laštim
I samo se smiješ smijehom pokvarenjaka
Koji za pametnog prijevara je mlaka
A lude bi prevario i onako
Jer lažni osmijeh ne može proniknuti svatko.
Ja učiniti ništa moći neću u taj čas
Samo nasmijat ću se na sav glas
Dok gledat će me kao čovjeka luda.
A ja ću čekati do dana posljednjega suda
Kad će biti otkriveni proroci lažni
I pokazati se oni koji su bili snažni
Ustrajali, unatoč bijedi i jadu
Bližnjemu donosili pravu nadu.
Napustit će ovaj svijet u bjelini
Dok radost će vladati u toj milini.
Zato i ja naći ću snage
Prevagnuti će tada pravednosti vage
Sve će biti jasno ko na dlanu
Svaku vidjet ćeš čovjekovu manu
I spoznati koliko si slab sred jasnoće
Sred zagrljaja nebeskog što pršti od mekoće.