Komentirajte: Zašto nema više posvojiteljskih obitelji?

Na posvojenje u Hrvatskoj čeka 434 djece. Maloljetnika kojima treba udomitelj ima i više, jer nema dovoljno supružnika ili pojedinaca spremnih za udomljavanje djece, što je korak “ispod” posvojenja. I odmah razjašnjenje: jednom kada se dijete posvoji, prava i obaveze koje posvojitelj ima prema djetetu u punom smislu postaju roditeljske. Udomitelj pak brine o djeci (česti su slučajevi izvrsne komunikacije između bioloških roditelja i djece koje posjećuju kod udomitelja) dok njihovi stvarni roditelje “ne stanu na noge”, zbog ovih ili onih životnih okolnosti.

Pitanje za vas, naše čitatelje, nije jednostavno.

Shvatili ste već, nije to baš pitanje na koje se može odgovoriti “da” ili “ne”. Zanima nas vaš stav oko tog, kod nas još uvijek prilično “hush-hush”, pitanja, i to ne onog dijela povjerljivosti koji je zakonski obavezan. Što sprječava više ljudi da se prijavi u nacionalni Registar posvojitelja? Birokratske prepreke, predrasude (okoline), strah od nepoznatog, teško financijsko stanje ili manjak životnog prostora? Višak životnog prostora, komoditet?

Što vi mislite, kako ljudi koji se odluče na taj čin roditeljstva gledaju na posvojenje – kao na (još) jedno dijete u njihovom domu kojem će pružiti ljubav i sigurnost tijekom odrastanja, pa i dalje?