Radi li dobro svoj posao zamjenica ministra pravosuđa?

Svih ovih godina,
politički je život u Hrvatskoj bio podložan promjenama otprilike u onom odnosu
i dinamici koja je obuhvaćala i svekolika društvena kretanja. Pritom je jedna
od najboljih scenskih kulisa za promatranje svih tih odnosa, međuodnosa, oblika
i dinamike političke zbilje, bio upravo Hrvatski sabor. A u Hrvatskom saboru
smo mogli vidjeti i čuti svega, ali baš svega: od vrijeđanja zastupnika iz
redova političkih oponenata, do vrijeđanja stranačkih kolega; prepucavanja na
političkim, vrijednosnim i moralnim osnovama; nedolaska zastupnika na sjednice;
šutnje, odnosno javnog neizjašnjavanja tokom trajanja čitavog mandata; vike,
dobacivanja…

Međutim, svih ovih godina je bilo isto tako primjetno da su
članovi Vlade ili s radom Vlade povezane osobe, na zasjedanja Hrvatskog sabora
dolazili pripremljeni. Drugim riječima, bili su spremni i pripravni za bilo
kakav oblik rasprave o konkretnim temama i u opsegu kojim je utvrđen dnevni red
zasjedanja. Proteklih smo dana svjedočili odstupanju od te uobičajene i
očekivane prakse, koja se podrazumijeva opsegom posla i vršenjem dodijeljene
funkcije. Za to se pobrinula Sandra Artuković Kunšt, zamjenica ministra
pravosuđa Orsata Miljenića.

Na posljednjem
zasjedanju Hrvatskog sabora, pred zastupnike je izišla potpuno nepripremljena
za podnesene amandmane na ovršni zakon. Bilo je pomalo tužno gledati svu tu
tragičnost oko nesnalaženja za govornicom i zbrku koja je pritom nastala. Takvo
što ne bi si smjela dozvoliti jedna zamjenica ministra, a posebno zamjenica
ministra pravosuđa, u čijem se ministarstvu ipak stavlja naglasak na formu i
formalizam. Tom je prilikom saborska procedura zahtijevala očitovanje o svakom
amandmanu zasebno i po redu, što je gotovo uobičajena i ustaljena praksa, koja
je nekoga teško mogla iznenaditi. Jedino možda nekoga potpuno neupućenog, ali
takvi obično nemaju pristupa Hrvatskom saboru.

Artuković Kunšt je zatražila
objedinjeno prihvaćanje amandmana što je odbijeno. Potom je nervozno listala po
papirima i krenula u obrazlaganje amandmana. Nažalost, ni tu nije uspjela.
Krenula je obrazlagati treći, a ne prvi amandman, što procedurom i postupcima
nije dozvoljeno. Naposljetku je zamolila Josipa Leku da joj pokaže svoje
papire. Tužno.

Inače, ovo nije prvi put
da Sandra Artuković Kunšt dolazi u središte interesa medijskog prostora. 2012
godine policiji je prijavila krađu, koja se zapravo nikada nije dogodila. Naime,
mislila je kako je automobil parkirala na parkiralištu u blizini doma u kojem
je stanovala. Kada je pogledala, tamo ga nije bilo pa je odmah nazvala policiju
i prijavila krađu automobila. Nekoliko desetaka minuta nakon toga, konačno se
sjetila da je automobil zapravo parkirala na drugom mjestu. Griješiti je
ljudski, kaže jedna stara poslovica.

Da je Sandra Artuković
Kunšt ovako nepripremljena došla na posao, čije se radno mjesto nalazi u
okvirima privatnog sektora, zasigurno bi još isti dan dobila zahvalu na
suradnji od svog poslodavca i odriješene ruke u potrazi na novim radnim
mjestom. U javnom sektoru postoje ipak neka druga pravila ponašanja koja nisu
toliko povezana s radnim učinkom i efikasnošću, koliko s političkim vezama i
političkim utjecajima. Stoga sve što preostaje javnom medijskom prostoru je
zapitati se radi li dobro svoj posao zamjenica ministra pravosuđa? Jedan
odgovor nameće se sam po sebi.