Dvadeset godina karijere radio ikone – Edite Lučić Jelić: ” Svi prepoznaju moju ljubav prema ovom poslu”

Radijsku karijeru Edita Lučić Jelić
(44) je započela na kultnom „Radiju 24“, a nakon kratkog vremena
prelazi na Radio Dalmaciju. Od tada do danas je prošlo više od 20
godina, a Edita i dalje svakodnevno razveseljava svoje slušatelje u
eteru. S vremenom je angažiraju klape na svojim susretima, brojni
organizatori izbora ljepote, njen glas čujemo i na aerodromu, na
reklamama, a nedavno je prvo iskustvo imala i kao voditeljica u
ringu. Uvijek ističe kako su njene dvije kćeri, Iva(9) i Kaia(3),
uz supruga Marija, njeni najveći životni pokretači, ali i da ništa
ne bi bilo isto da pored nje nisu njene divne prijateljice koje su
joj uvijek bile velika podrška.

Kad čovjek izgovori dvadeset godina
karijere, kako Vama to zvuči?

– Proletjelo mi je u tren, tek kad ste mi
sad to tako izgovorili onda sam se sjetila koliko to radim. Kao da je
nedavno bila 1994. godina kad sam pripremala diplomski ispit iz
razredne nastave, pa smo u pauzi prijateljica i ja otišle na
splitsku rivu gdje se održavala audicija za radijske voditelje
„Radija 24“. Stvarao se novi gradski radio i okupilo se mnogo
ljudi. Ja sam odlučila sudjelovati na toj audiciji, pročitala sam
neki tekst, i zaboravila. No nakon dva mjeseca me zove vlasnik tog
radija i kaže mi: „Možete li krenuti sutra?“ Tako je zapravo i
sve krenulo, prvo s tim gradskim, a nakon godinu dana je pokrenuta
Radio Dalmacija na čiju audiciju sam se na nagovor prijateljice i
prijavila. Nisam imala velika očekivanja, ali čim su me čuli
upitali su me je li mogu raditi već od sutra.

Vi ste 20 godina na istom radnom
mjestu, u istoj zgradi, koristite isti parking… Je li Vam ikada
dosadilo svaki dan ići u istom pravcu?

– Nikada, Radio Dalmacija je dio mene i
ja živim s tim radijom već dvadeset godina. Prije smo samo bili
deveti kat, a malo više od deset godina smo na drugom katu u puno
ljepšim prostorima koje su i nedavno renovirali. Zanimljivo je da je
i moj tata u ovom Koteksovom neboderu doživio penziju. On je otišao
devedeset druge, a ja sam došla devedeset i pete. On je cijeli život
tu dolazio i parkirao, a ja odmah iza njega.

Što mislite da se slušateljima
najviše svidjelo kod Vas pa vrlo rado sve ove godine pale Radio
Dalmaciju dok ste Vi u eteru?

– Mislim isključivo zbog toga što sam
ista u eteru i u privatnom životu. Prepoznaju tu moju ljubav prema
ovom poslu. Nikad se u ovih dvadeset godina mi se nije dogodilo, ni
ranom zorom, da sam sama sebi rekla što meni ovo treba. Kad se to
dogodi, onda će biti veliki upitnik nad mojom glavom.

Uvijek se javljate iz studija, jeste
li ikada bili reporter?

– Pa bila sam jedan kratki period
reporter, a na ribarnici i pazaru mi je bilo najgore raditi. Ja
apsolutno tu ribu ne prepoznajem, samo srdelu. To mi je bilo jako
teško pa sam redovito tražila pomoć. No uglavnom sam u studiju.

U zadnje vrijeme je porastao interes
prema poslu u medijima…

– Pa svi misle da je ovaj posao izuzetno
lagan.

Kad slušate vizije mladih
generacija o ovom poslu, možete li ih usporediti sa svojima na
počecima?

– Radio traži veliku požrtvovnost, puno
truda i rada. Zaboravimo na vikende, blagdane, praznike, Nove godine…
Sve je lako kada si mlad i sam, bez obitelji. No poslije postane malo
teže. Prije meni nije bio problem doći na Božić, ali kada imam
svoje male curice onda mi se nekako teško razdvojit tada od njih. U
zadnje vrijeme je Radio Dalmacija ojačala mlađim snagama, valjda
ćemo i mi jednom u penziju.

O kojem zanimanju ste maštali kao
djevojčica?

– Ja nisam uopće razmišljala o tome da
se bavim ovim poslom. Mislila sam da ću biti učiteljica, htjela sam
biti pjevačica. Dok sam bila skroz mala, htjela sam biti i balerina.
Na kraju sam po struci učiteljica i voljela sam svoj posao – dok
nisam stala pred mikrofon. Sad se više ne mogu zamisliti u razredu.

Imate i televizijsko iskustvo,
koliko Vaš privlače reflektori i kamere?

– Godine 1997. sam radila na Televiziji
Marjan vijesti, pa sam radila na TV Dalmaciji, već 15 godina vodim
finalno natjecanje klapa u Omišu s prijenosom… Radio mi je broj
jedan, a televizija mi je interesantna jednom mjesečno. No da mi
bude stalno to ne bih htjela.

Koje su negativne strane Vašeg
posla?

– Ako kažem stres, svi će reći da je
njihov posao stresan. Negativne strane, hm? Pa ovo doba viroza je za
mene opasno jer se moram bojati grlobolja, ako ti je začepljen nos
onda je to problem za posao. Na vjenčanjima te ne smiju ponijeti
pjesme do ranog jutra jer sutradan tvoj glas ne zvuči onako kako se
očekuje u eteru. Treba se dosta spavati.

Jeste se ikad rasplakali u studiju?

– Uf, jesam. Sad mogu opet plakati. Kad
sam zbog privatnih razloga jedno vrijeme otišla iz Splita, onda mi
je kolega pustio pjesmu „Samo anđeli znaju kako je u raju“ i
nisam mogla prestati plakati. Kad sam se udavala za supruga onda mi
je u odjavi iz programa, par dana prije vjenčanja, svirala Rozgina
„Gospe moja, obuci mi bilo“ i to me raznježilo. Jako teško mi
padaju crne vijesti, jednom smo bili na liniji sa Stipom Božićom
koji je tragao za momkom koji je nestao i ekskluzivno meni u eter
rekao da je pronađen mrtav. Tu je bio i požar u Radunici u kojem je
umrlo dijete…

Sjećate li se neke scene kada se
niste mogli prestati smijati od sreće?

– Pa ja se uvijek smijem. Volim se
smijati i volim pjevati. Stalno pjevam i volim to, volim glazbu.
Jednom sam ljudima umjesto Uskrsa čestitala Božić te najavila da
grupa Eagles pjeva pjesmu „Nekako s proljeća“. Doduše, možda
su se ipak s ova dva primjera nešto više smijale moje kolege nego
ja.

S obzirom na toliku ljubav prema
glazbi, jeste razmišljali da se pridružite nekom klapskom sastavu?

– Ne, imala sam ponude od stvarno dobrih
klapa, ali ne znam kako bih to ukomponirala u svoj raspored jer imam
problem sa slobodnim vremenom. Zamisli mene na smotri klapa gdje
najavljujem klapu i kažem da sad publika malo pričeka jer se trebam
presvući i pjevati. (Smijeh) Znam da sam drugi alt.

U dvadeset godina, razni gosti su
prošli kroz Vaš studio. Tko Vas je najviše dojmio?

– Glumac Pero Kvrgić, koja osoba i
glumačka veličina, a tako jednostavan. Iznenadila me i Nives
Celsius. Mediji je predstavljaju starletom i nedodirljivom, ali u
razgovoru sa mnom je bila vrlo skromna i povučena. Uvijek ističem
Ivana Zaka, oduševio me taj dečko. On je tako fin, pristojan,
kulturan. Današnji mladi ljudi koji steknu dobru reputaciju
nerijetko budu i bahati, ali on je predivan.

Prošle godine ste dobili priznanje
za 15 godina
vođenja klapskog festivala u Omišu, koliko Vam je to značilo?

– Ja sam na festivalu debitirala 1998.
godine, ali sam dva puta pauzirala zbog rođenja mojih dviju curica.
Na Omiški festival me doveo Ljubo Stipišić Delmata kojeg sam
slučajno upoznala preko klapskog pjevača Mate Barića koji me zvao
da odvodim Dan državnosti na Marjanu jer Branka Slavica nije mogla.
Tada me vidio Delmata i preporučio festivalu u Omišu, tako je
lavina išla. Prvo sam dobila za deset godina, a Branko Uvodić za
petnaest. Sad on dvadeset, a ja petnaest.

Nekako mi se čini da gdje god su
klape da ste tu i Vi?!

– Oni su veseli i spontani, baš kao i
ja. Lijepo nam bude na tim koncertima, nema ljubomore, nema
natjecanja. Baš guštam s njima. Zanimljivo je da je moj pokojni
stric bio član legendarne klape Bokelji iz Boke Kotorske. Nakon što
je on preminuo, ja sam počela redovito surađivati s klapama. Sve se
nekako slučajno događalo. Pretprošle godine sam vodila i
Međunarodni festival klapa
Perast u Crnoj Gori što je bilo divno iskustvo, ali ujedno i
prvo moje inozemno.

Ove godine ste nominirani za
Večernjakovu ružu, priznanje koje do sada nije imalo ni kandidate
iz Splita, a kamo li dobitnike. Kako teče kampanja, po svim anketama
se čini da za sada vodite?

– Zaista mi je velika čast. Prije deset
godina su moji mene nominirali zajedno s Jadranom Marinkovićem, ali
to je prošlo nezapaženo. Sad u 12. mjesec me uprava Radio
Dalmacije, na čelu sa Silvijom Železnjak, odabrala zajedno sa
Želom, Mišom i Duplom i prijavila. To mi je bila velika čast, to
ne mogu opisati, meni je sama nominacija bila dovoljna. Sve radio
postaje su nominirale nekog svog čovjeka. I tako ja upala među
radijske voditelje. Ostali kandidati iz moje kategorije su u
prednosti naspram mene jer su dosta aktivni u projektima na
nacionalnim televizijama, a i prostor na kojima njih slušaju je puno
veći. Meni je ovo već uspjeh da sam među top 5. Bez lažne
skromnosti, bilo bi lijepo donijeti Ružu na svoj radio, ipak je
Radio Dalmacija dio mene. To bi bio veliki uspjeh moje kuće. Pa što
bude, rezultati će se saznati na završnoj gala večeri u
zagrebačkom HNK 18. ožujka.

Ima li nešto čemu težite, a niste
ostvarili do sada?

– Paaaa…

Roditi sina?

– (Smijeh) To bi sigurno bio odgovor moga
supruga, ali meni je dosta. Šalu na stranu, htjela bih spikirati
vijesti na televiziji. Uvijek sam voljela ozbiljne teme, a kad vidim
neke spikere na televiziji onda baš pomislim da bih ja to dobro
radila.