Najvažnija hrvatska tema 2016.: Čemu, zapravo, služi škola?

Otvorite li stupac komentara pod bilo kojim novinskim tekstom, shvatit ćete kako živite u zemlji u kojoj je lepeza tema za svađanje obično vrlo reducirana. Ma o čemu bio novinski tekst, nakon sedmog ili osmog posta pod tekstom raspra će završiti na jednoj od triju tema: Srbi i Hrvati, partizani i ustaše, Hajduk i Dinamo.

Tijekom 2016. taj oskudni repertoar natpovijesnih kavgi nadogradila su politička zbivanja, piše jutarnji. Tijekom godine za nama hrvatska se javnost svađala oko “četničkih vikara”, “vojnih lekarki”, “šaka jada”, “antifašističkih floskula”, “stadionskih orjunaša”, “definiranja agresora”, Nogometnog saveza i afere Drimia. Svađala se – ali u mnogo manjoj mjeri – i oko nekih dosta važnih stvari: oko visine zdravstvene participacije, oko svjetlovodnih kabela, izbora ustavnih sudaca te renacionalizacije Ine.

Pa ipak, niti jedna od tih teških i lakih, važnih i efemernih, tobože “ideoloških” i tobože “neideoloških” tema nije bila glavni izvor svađa u Hrvatskoj u 2016. godini. Mnogo više nego oko Ine, ili Drimije, ili orjunaša, ili ustavnih sudaca, Hrvatska se ove godine svađala oko – škole. U zemlji gdje se škola inače ne cijeni, a znanje podcjenjuje ili čak prezire, ugodno je vidjeti da je poprište najžučljivijih svađa i najborbenije prepirke u 2016. postalo nešto što, za divno čudo, ima veze s knjigom.

Osim što – dakako – nema.

Internetski stršljeni

Jer, svađe oko školskog kurikuluma – koje su ključno obilježile godinu za nama – i nisu ništa drugo nego ideološki “proxy” rat, dislocirano poprište na kojem su se preko nečega što se zove tako tehnički kao “kurikulum” vodile iste one borbe koje anonimni internetski stršljeni vode nakon šestog ili sedmog posta. Jedna kvrgava, latinska riječ koju pola kafanskih ideologa baš i ne zna izgovoriti (a nitko – k tomu – ne zna kako joj glasi množina) najednom je postala El Alamein, Staljingrad i Austerlitz, postala je kosovska bitka i Waterloo na kojem će se rasplesti naši desetljetni sporovi, do istrage naše ili vaše.

Priča o školskom kurikulumu, ukratko, pretvorila se u nešto što nitko na početku nije ni pomišljao. Nitko, a ponajmanje dezideologizirani tehnokrati koji su tijekom mandata ministra Vedrana Mornara tu priču započeli.

A započeli su je – to se treba prisjetiti – zato što je Hrvatska imala problem, a taj se problem zvao i još se uvijek zove – školstvo. To je prijesna, polazišna činjenica koju često zaboravljaju protivnici Borisa Jokića i njegove ekspertne skupine, onda kad mu izravno ili neizravno prigovaraju da nije poštivao kontinuitet, da se nije oslanjao na postojeće dokumente, prakse i nacionalne okvire. Ta vrsta kritike propušta uočiti da je škola kakvu imamo danas trauma za nastavnike, trauma za učenike i trauma za roditelje. To je škola u kojoj đaci prvih razreda obrtne škole uče sastavne dijelove stanice nefrona, ali ne znaju čemu služi bubreg. To je škola u kojoj ne možete postati autolimar ako ne naučite popis 35 stilskih figura iz retorike, ali učenici zato ne znaju prepoznati aliteraciju čak ni kad je skandiraju sa stadionske okuke. To je škola u kojoj osnovnoškolski sedmaši uče nazive za sedam slojeva atmosfere, ali zato nisu kadri objasniti zašto je zalaz sunca crven. To je školstvo u kojem se tijekom pola semestra u detalje uče opisi desetaka zaraznih bolesti, ali zato četvrtina PISA ispitanika ne zna da cijepljenje ne služi suzbijanju nasljednih, nego zaraznih bolesti. Školstvo kakvo imamo danas bilo je i još uvijek jest socijalni, ekonomski i kulturni problem prvog reda, i to ne zato jer naši đaci slabo prolaze na PISA testovima, što je u cijeloj priči najmanje bitno. Razlozi su kudikamo temeljniji.

Školstvo kakvo danas imamo infektivna je bolest koja razara društvo zato što učenicima odašilje niz razoružavajućih, otrovnih poruka. Prva od njih je da ne postoji razlika između bitnog i nebitnog, što znači da je sve nebitno. Druga je da škola ionako nema veze sa stvarnim životom i svijetom oko njih. Treća je da je škola sistem koji favorizira poslušnike i skrušene aparatčike, a likvidira slobodoumne. Četvrta je da znanje ne služi svladavanju praktičnih problema i razumijevanju okolnog života, nego služi samosvrhovitom napredovanju po apstraktnoj i beživotnoj hijerarhiji. Sve su to jasne i posve precizne “poruke” koje hrvatski učenik nauči negdje do šestog razreda osnovne škole. Taj učenik ne nauči ono što u programu piše – dakle, što su abrazija i korazija, glomeruli i dendrit, epirogeneza i epifora, Bowmanove kapice i Eumolp, geosinklinale i simploka – ali ove temeljne i škodljive “istine” (ili istine) o školi i društvu učenik nauči u Hrvatskoj jako brzo.

Od toga je počelo. To je problem. Na taj problem treba očito svaki čas podsjećati jer su se mnogi skloni pretvarati da on ne postoji ili da je nebitan. A u hrvatskom školstvu, kao i u alkoholizmu, liječenje počinje priznanjem stanja: “Ja sam XY i ja sam alkoholičar”. Jer, poput alkoholičara, hrvatsko je školstvo dugotrajni, kronični bolesnik koji svojom bolešću upropaštava obitelj i zajednicu.

Više možete pročitati OVDJE.