29.04.2022. u 06:19h
Sve je u našoj glavi i o nama ovisi kako ćemo se nositi sa stvarnošću u kojoj živimo. Dok optimisti vide izazove i prilike, pesimisti vide probleme i granice - objašnjava prvi čovjek Službe za mentalno zdravlje u Splitsko-dalmatinskoj županiji koji ima brojne savjete za roditelje i djecu
Sve češći prizori mladih, posebno školaraca prilijepljenih uz mobitele ili zakačenih za igrice na svojim računalima, umjesto da vrijeme provode s vršnjacima na otvorenom, ili pak vani u igri, postalo je više pravilo nego iznimka. Pandemija nam ni tu nije učinila uslugu.
Struka se prije početka pandemije usuglasila kako djeca ne bi smjela provoditi više od dva do tri sata dnevno ispred ekrana, no uslijed veće izloženosti uz online nastavu, djeca su mahom pronalazila načine da povećaju i vrijeme provedeno u igricama i na društvenim mrežama. U tome ih nisu mogli kontrolirati ni nastavnici, a često ni roditelji koji su bili zauzeti svojim poslom.
I u splitskom Savjetovalištu za djecu i mlade primijećen je trend povećanja korisnika koji traže pomoć i podršku. Uočavamo da je nužno raditi na upozoravanju cjelokupne javnosti na mentalno zdravlje djece i mladih, prevenciju nasilja, zlouporabe svih oblika sredstava ovisnosti pa smo razgovarali s dr. sc. Željkom Ključevićem, dr.med., specijalistom psihijatrije, voditeljem Službe za mentalno zdravlje, Nastavnog zavoda za javno zdravstvo SDŽ.
Svakodnevno se suočavate s raznim izazovima u svojem radu. Koriste li se novi načini u borbi protiv ovisnosti s kojima se mladi danas suočavaju?
- To ne bi trebala biti borba iako ponekad zaista jest. Najviše zbog poteškoća koje roditelji imaju s djecom i mladima kad su u pitanju ponašajne ovisnosti poput igranja igrica, društvenih mreža ili prevelikog broja sati provedenih na internetu zbog različitog sadržaja. Pandemijsko vrijeme je definitivno "gurnulo mlade" prema takvom načinu ponašanja, a stručnjaci bi u svom radu trebali koristiti alate koji će pomoći mladima da pronađu načine opuštanja, a time i rasterećenja na drugačije, zdravije načine. Mladi su postali pasivniji, nesigurniji, a time i anksiozniji. Nerijetko se osamljuju jer ne znaju kako se suočiti s novim izazovima ili vratiti u rutinu koja im je prije pandemije davala osjećaj sigurnosti i pripadnosti u školskom, socijalnom ali i obiteljskom okruženju. Nedostaje im aktivan pristup prema školskim i drugim obvezama koje ih rasterećuju te donose "zdravi umor". Upražnjavajući ples, trčanje, vožnju biciklom ili sportske i kreativne aktivnosti koje im isključuju vrijeme provedeno pred ekranom daju im taj osjećaj zdravog umora. Mnogi kažu da nakon više sati provedenih u sjedećem položaju ne znaju od čega su umorni, bezvoljni i često sniženog raspoloženja. Ostali su bez kreativnih ili drugih ideja koje bi im mogle pomoći da se pokrenu, što pak niti malo ne potiče njihov razvoj.
Uočen je trend da sve češće djeca sama traže pomoć od roditelja, a zabrinjava i što ovaj oblik ovisnosti sve više zahvaća i mlađu populaciju, pa se s posljedicama bore i djeca u dobi od devet, deset godina starosti. Koje su posljedice prekrivanja narušenog mentalnog zdravlja, što biste izdvojili kao najveći izazov?
- Treba ih ohrabriti ih i potaknuti na nova iskustva koja nužno ne moraju biti loša. Svijet se mijenja i traži svakodnevnu prilagodnu od svih nas i mladih i starijih. Izazov bi bio pokrenuti ih na način koji će njima biti zanimljiv i prihvatljiv, a to znači proaktivan pristup, jer jedino takve aktivnosti mogu potaknuti razvojne procese odrastanja i osamostaljivanja.
Kako se roditelji danas nose sa djecom?
- Roditelji se otežano nose s poteškoćama djece koji imaju narušeno mentalno zdravlje, jer i sami nerijetko nisu svjesni ili ne žele prihvatiti da djetetu ne mogu ili ne znaju pomoći kao roditelji. To je pokazatelj još uvijek prisutnih predrasuda i stigmi kada je u pitanju mogućnost da njihovo dijete ima određene emocionalne funkcionalne ili ponašajne poteškoće vezane za mentalno zdravlje.
Nužno to ne znači da su loši u svojim roditeljskim ulogama, ali sigurno potvrđuje i važnost rada s roditeljima koji trebaju podršku. Tek kada djeca počnu imati funkcionalne poteškoće ili jako pate zbog simptoma koji ih muče i time otežavaju njihovo druženje ili obrazovanje, oni zatraže savjete i pomoć. Istina je da je to ponekad reakcija koja je trebala doći puno ranije, a ne kad se dijete nalazi pred razrednim ispitom zbog velikog broja izostanaka jer nije pohađalo školu. Zanimljivo je da srednjoškolci sve češće traže pomoć sami putem alata koji su im dostupni u radu Savjetovališta za djecu i mlade Službe za mentalno zdravlje kao što su E-savjetovanje ili Aplikacija za mentalno zdravlje NZJZ-SDŽ. Čini se da to postaje trend imati svog savjetodavca terapeuta. Što zna otići u drugu krajnost jer znaju doći po pomoć sa "svojom dijagnozom" koju su pronašli na Googleu i koja je naravno neprimjerena. Djeca trebaju strukturu, rutinu i granice. Roditelji često pogrešno misle da ih djeca neće voljeti ako im kažu "ne", no to je upravo ono što im treba. Ne trebamo dopuštati da rade ono što ih veseli, a one manje ugodne aktivnosti radimo umjesto njih. Moraju imati svoje zadaće i obveze, tako se gradi odgovornost.
U protekle dvije godine pesimizam je nešto što je prisutno na svakom koraku, i u medijima i općenito u društvu. Kako biti i ostati pozitivan?
