Hajduk je suvereno prošao kroz Koprivnicu, gdje je – nema tome davno – vodio tešku borbu za prolaz u finale Kupa. Sjećate se, Bijeli su pobijedili tada s 1:0 pogotkom Marka Livaje s bijele točke, domaćini su se žalili zbog kaznenog udarca, a to je ujedno bio jedini udarac na utakmici u okvir gola. Sada su u uvertiri finala Kupa (u srijedu u Rijeci protiv Šibenika) u Koprivnici opet upisali minimalnu pobjedu, ali su bili toliko bolji da tri boda u niti jednom trenutku nisu došla pod znak upitnika.
Ivan Leko je odlučio ostaviti na klupi tri startera, trojicu s najvećom minutažom u sezoni: Marka Livaju, Filipa Krovinovića i Darija Melnjaka. Dobra je, odlična stvar, da se njihov izostanak s travnjaka do zajedničkog ulaska nakon jednog sata igre, uopće nije osjetio. Štoviše, sve do tada Hajduk je bio dojmljiv i upečatljivo bolji u ipak revijalnoj utakmici. Slaven Belupo, iako prije utakmice teoretski još uvijek u igri za plasman u Europu, nije bio čvrst i agresivan kakav je inače bio. Pokušala se momčad Zorana Zekića nadigravati s Bijelima, ali tu utakmicu nikako nisu mogli dobiti.
Yassine Benrahou je blistao u takvom okruženju, proigravao lijevo i desno, te kroz sredinu, a na koncu je puno bolju igru oplemenila akcija Emira Sahitija i Jana Mlakara. Potonji je došao do desetog prvenstvenog pogotka ove sezone, još k tome u ulozi kapetana.
Dakle, Leko je dobio sve što je poželjeti mogao od ove utakmice. Kontinuitet dobrih rezultata i igara, čistu mrežu (Ivan Lučić je u seriji od 555 minuta bez primljenog pogotka), jasna ideja u igri, ali brine što je standardiziranu momčad narušila ozljeda Tonija Borevkovića pred kraj. Istina, ušao je umjesto njega Luka Vušković (prvi nastup od finala Lige prvaka mladih u Ženevi) i to ne bi smio biti osobito strašan problem pred utakmicu za trofej, makar niti jedan trener ne voli kad mu ozljede diktiraju sastav, ma koliko igrački kadar bio bogat. U redu, do finala je pet dana i Borevković se možda stigne oporaviti, koliko god je šepao.