PETAK

SUBOTA

Ako je nedjelja, i ako je 14 sati, sasvim je logično da i Mediteranski festival knjige ima program "Kod nas u 2", u kojem je splitska blogerica i književnica Slobodanka Boba Đuderija — uvijek rado viđena gošća na MFK — ugosti kolegicu po peru i humoru Dadu Batinić. Gošća je također počela kao blogerica, viralnu slavu stekla je svojim Facebook statusima o turistima koje sreće u Makarskoj, a potom od priča s bloga Bapske priče složila zbirku sa zgodama o vlastitoj babi iz biokovskog sela Makra. Nakon što je neko vrijeme pisala takve priče i za Index, danas je dopisnica Slobodne Dalmacije iz Makarske, najpoznatija po intervjuima s ljudima koji ispunjavaju njezine kriterije zanimljivosti.

U 45 minuta razgovora na glavnoj pozornici Velike dvorane SC Gripe, Boba i Dada pretresle su gošćine inspiracije, njezine poglede na ljude i teme o kojima piše, a očekivano je sve "frcalo" od osobine po kojoj ih najviše ljudi poznaje i prepoznaje, humorom.

Za početak, Đuderija je Dadu Batinić pitala zašto je na neki način nestala iz javnosti, posebno nakon stečene "viralnosti".

 - Da živiš u Makarskoj vidila bi me dva puta dnevno na rivi, uvijek u istim kafićima, ili na dječjim igralištima s djecom koju čuvam, odgovorila je Dada, koja je neko vrijeme živjela u Londonu, iz kojeg se vratila pod Biokovo.

Inače je, kaže, bila prilično zbunjena kad je doznala da je "viralna", za taj pojam je prvi put čula 2015. kad joj je poznanik rekao "Pa ti si sad viralna", a ona odgovorila s "Ma ne, nije mi ništa".

Pred publikom je Dada pročitala upravo svoj najpoznatiji tekst, svojevrsni Facebook esej o turistima koji je nakon objave privukao tisuće čitatelja na njezin profil na "Fejsu", kojeg je kasnije "zaključala".

Za predodžbe o turistima koje je tamo navela ovisno o tome odakle dolaze kaže da ih je skupila srećući turiste po Makarskoj, jer se tada nije bavila turizmom.

 - Bilo je i onih koji su se uvrijedili, ili me optuživali da generaliziram, ali onda sam zaključila da je bolje i jeftinije ne čitati komentare nego nervozu zbog njih liječiti orahovicom i travaricom, kaže Dada, dodajući da su se tada u njezinom inboxu skupljale svakojake poruke, sve do ženidbenih ponuda.

 - Bila sam luda pa sam ih odbila.

Bobu Đuderiju zanimalo je i što njezina gošća misli o tezama da su se turisti promijenili, s obzirom na prigovore koji se čuju u Splitu o gostima koji mokre po gradskoj jezgri, što onda izaziva i istinsko neprijateljstvo prema turizmu i turistima.

 - Primijetila sam da se ljudi jesu pokvarili, ali prvenstveno mi domaći, jer nam uvijek nešto smeta. Jedna žena koju poznajem kaže turistima da će ako koriste klimu morati doplatiti deset eura, a ako je ne koriste platit će pet eura. Turisti su kakvi su uvijek bili. Ako pišaju po gradu, pa pišaju i Hrvati kad se napiju, kaže Dada Batinić. Dodala je i da po Makarskoj incidenata kakvih ima po Splitu.

 - Gradom šetaju komunalni redari i naplaćuju kazne. Svako nepoštivanje pravila se sankcionira. Povraća se po klubovima, ali ne po javnim površinama. Ja bih doduše povratila čim uđem u klub i čujem tu muziku.

Dada Batinić u Makarskoj radi čuvajući djecu, i kaže da obožava to, jer to nije samo čuvanje.

 - Odvedem ih u vatrogasni dom, u policiju, knjižare, knjižnice, to me nekako ispunjava.

Za splitski dnevni list Dada najviše piše intervjue, kaže da je fascinira svatko tko nešto radi najbolje što može, bio smetlar ili fizičar.

 - Ove godine je nagradu grada dobio pometač ulica Valentino Gojak, ne promakne mu ni jedan listić. Često kažu da ne bi intervju jer 'nisam dovoljno dobar/dobra', pa ih trebam nagovarati. To su uglavnom ljudi s makarskog primorja, pa ih u Makarskoj svi prepoznaju nakon intervjua, javljaju im se na Rivi, djeca im se motaju oko nogu.

Za svoj rad ima podršku obitelji, najviše od sestre, a kad je majci rekla da se bavi refleksologijom komentirala je kao da joj je vrag ušao u kuću.

 - Za pisanje kaže 'šta će ljudi o meni mislit?' Ćaća je čuo da se za knjigu treba tipkat, pa me pitao ako dobro tipkam šta se ne zaposlim na kasi u Studencu, kaže, dodajući da je samo na promociji "Bapskih priča" strahovala zbog jedne od priča koje se diraju vjere, a uz oca i babu ateiste ima i ujaka koji je provincijal.

Na susretu je pročitala i svoju najdražu priču iz zbirke "Bapske priče" pod naslovom "Splitska banka", također objavljenu i na Facebooku.

 - Većina ovih priča su istinite, a babin jezik je svakako autentičan. Ako je sve stvarno, ona je nestvaran lik. Kad sam se vratila iz Londona, ušla sam kod nje u sobu, a na policama nema ni jedne slike osim Gorana Ivaniševića kad je osvojio Wimbledon.

Kaže da ne čeka inspiraciju, nego piše kad nađe neku osobu koja može ponuditi priču.

 - Svatko stariji od 50 ima neku priču vrijednu da se podijeli s drugima. Ponekad su ljudi nerazgovorljivi, pa je to teško, ali uvijek tražim takve. I nalazim ih. Volim Makarsku i nastojim naći te ljude tamo, posebno po selima, recimo s gospođom od 95 koja je odlučila umrit, pa se sa mnom raspoložila i živnula, izgrlila me. Kasnije mi njezini rekli da ona želi da opet dođem, ali oni ne bi.

 - Što da moraš intervjuirati nekog hadezeovca a on te poželi zagrlit?, pitala je Boba.

" To mi je malo onostrano, kaže Dada.

Sezona grijanja uskoro počinje i pravo je vrijeme da svoje radijatore pripremite za predstojeći rad. Radijatori mogu biti žarišta prljavštine i prašine, koje se skupljaju između rešetki i prostora između zidova.

Prvenstveno je važno očistiti unutrašnjost radijatora, što je u nadležnosti gradskih elektrana. Neobične čestice, osim što mogu iritirati alergičare, mogu i smanjiti djelotvornost radijatora. Prema riječima stručnjaka, češće čišćenje radijatora može dovesti do velikih ušteda na vašem računu za grijanje, prenosi B92.

Stručnjak za vodoinstalaterske radove John Loules objašnjava da prašina između rebara konvektorskog radijatora može spriječiti izlazak topline, što znači da će radijatori morati više i vremenski duže raditi kako bi zagrijali prostorije vašeg doma.

Za čišćenje radijatora se nikako ne preporučuje korištenje krpa, jer one samo rasprše čestice prašine, već umjesto toga stručnjaci preporučuju korištenje usisivača.

Za ploče radijator koje su pretijesne da bi kroz njih prošao nastavak za čišćenje, upotrebite fen za kosu, ali s hladnim zrakom. Vanjsku stranu radijatora bi trebalo oprati vlažnom krpom, pa zatim suhom.

- Ponekad toplina može prouzrokovati da se prljavština i prašina zalijepe za zid iznad radijatora. Zato je važno očistiti i zid iza radijatora. - dodao je Loules.

Mediteranski festival knjige u Splitu pretposljednjeg je dana udružio snage s drugom splitskom kulturnom institucijom, nedavno održanim Pričiginom. Ovoga puta svoje su priče pričali gosti iz Slovenije, pod vodstvom kulturne organizatorice i publicistice Jedrt Jež Furlan. Njezini su gosti bili kazališna redateljica i pionirka storytellinga u Sloveniji Ana Duša, njezina kazališna kolegica i kolumnistica Ivana Đilas, te Boštjan Narat, glazbenik, vođa grupe Katalena, pisac i profesor filozofije. Svi su oni pričali doživljaje iz svoga života na temu "I svi su me pogledali".

Ana Duša se tako prisjetila svoga ujaka Rajka koji je sedamdesetih u dobi od 17 godina otišao u Srbiju na tada popularnu omladinsku radnu akciju, da bi odatle poslao razglednicu da se neće vratiti nego odlazi na brod. Ana se rodila nešto kasnije, Rajka je znala iz priča i povremeno ga sretala. Prilikom jednog od tih susreta ispričao je da se morao oženiti, jer je nešto prije u Napulju imao dvodnevnu vezu s jednom djevojkom, a kad se vratio u Napulj dočekala ga je njezina rodbina i rekli mu da se mora oženiti ili živ neće iz Napulja. Mnogo godina kasnije, Ana je otišla u Napulj na susrete europske omladine, i sjećala se Rajkovih riječi da intimni dodir u Napulju znači brak. Na susretima ih je bilo 50, od toga samo dva momka iz Praga, a kad je došla u smještaj shvatila je da na krevetu nema madraca.

Sljedećih dana bilo je bar desetak sličnih pokušaja "uleta", redom ih je odbijala i doznala da je dobila nadimak Djevica Marija.

- Pred kraj susreta išli smo na piknik uz more, navečer sjedili na pijesku i igrali 'bocu istine', osim jednog od organizatora, zvao se Marco, koji je sjedio na uzvišenoj stolici pored mene. Boca se zavrti, pokaže na mene s jedne strane, a s druge na jednog od Čeha po imenu Mirko. Između pitanja i kazne izabrala sam kaznu, i Mirko mi je trebao skinuti majicu, nisam se brinula jer sam računala da imam kostim. Digao mi je majicu i odjednom je zavladala tišina, jer je ispalo da sam ranije skinula gornji dio kostima, i ostala gola što je za Napulj bilo neviđeno. Sjela sam i od srama se htjela sakriti, ali je jedino mjesto bilo među Marcovim nogama. Dva dana poslije, jedan od momaka mi je došao i pitao me "Koliko?". Očito sam izgubila status Djevice Marije i dobila status kurve.

Ivana Đilas je ispričala da je 23 godine živjela u rodnom Beogradu, a posljednjih 20 je u Ljubljani.

- Odlučila sam da mi je dosta ludorija u Srbiji i da je vrijeme da odem. Slovenija je bila najmanje inozemstvo, a računala sam da ću moći raditi. Krenula sam učiti slovenski, kad tek počnete svi vas pohvale na prve tri riječi koje izgovorite na slovenskom, ali ako nakon nekoliko mjeseci niste dobri poprijeko vas gledaju, rekla je, dodajući da je uz jezik učila i o slovenskim simbolima poput oslikanih košnica ili kranjskih kobasa.

- Opremljena svim tim silnim znanjem krenem tražiti posao, i dobila sam ga na Pop TV-u, novoj komercijalnoj televiziji. Krenula sam se obratiti ekipi, i ni jedna slovenska riječ nikako da izađe kroz usta, da bi mi režiser rekao 'reci na hrvatskom, svi te razumiju'. Drugi posao je bio rad s djecom koji žele glumiti, i oni me ništa nisu razumjeli dok nismo prešli na engleski. Treći posao bio je na pripremi predstave s članovima gradskog udruženja gluhih, a ja i dalje nisam dobro znala slovenski. Za nevolju tumač za znakovni jezik nije se pojavio, i shvatila sam da moram nešto napraviti, i konačno progovorim, pa se sada hvalim da su me slovenski učili gluhi, ispričala je.

Sada je puno opreznija, lekturu prepušta lektorima kojima doista vjeruje, ali i dalje nije svladala slovensko naglašavanje na kraju riječi, "zvučim kao da pjevam".

- Zaključila sam da treba žrtvovati nešto asimilacije zbog čuvanja karaktera, pa zato i dalje loše govorim slovenski, završila je.

Boštjan Narat se pak prisjetio jedne tribine o ženskim filmskim autoricama, od kojih je jedna donijela mali papir na kojem su bili filmovi koje su režirale žene, i golemi popis radova muških im kolega.

- Kad sam čuo našu temu, sjetio sam se te scene, jer sam shvatio da je moj život beskrajna lista situacija u kojima me svi gledaju, a ja se osjećam kao budala. Kao dječak sam na skijanju pao sa sidra, i krenuo se kotrljati uzbrdo, drugi su me izbjegavali, neke sam oborio, svi su me gledali i ne znam je li gori bio bol ili sram. Dobar sam u nogometu, stiže mi odličan centaršut, ali mi lopta stalno prolazi kroz noge, svi me gledaju a ja se osjećam kao budala. Ili na moru osamdesetih, na plaži kod Poreča, moram na WC i odlučim otplivati i 'obaviti' što sam morao, siguran da me nitko ne vidi, a onda netko povikne 'pazi, drek', siguran sam da svi znaju da sam to ja napravio i osjećao sam se kao budala, ispričao je.

No, prava priča počela je prije 16 godina, na Naratov 30. rođendan. Slavio ga je tako što je sjeo u kafić i svima koji su mu čestitali rekao da dođu na piše, nakon kojeg su otišli u popularni Orto Bar. Par dana kasnije opet je tamo izašao, a jedan od prijatelja rekao mu je "vidimo se u utorak na koncertu".

 - Bio sam zbunjen jer nisam imao pojma da Katalena ima neki koncert. Svi se zbunjeno pogledavaju, nešto čudno je u zraku, ali na koncu odemo. Koji dan kasnije zvao me redatelj Metod Pevec, i kaže da dolazi neki njemački producent koji bi rado čuo Katalenu. Pitam ga gdje ćemo se sresti, i on kaže da Nijemac zna samo za Orto bar. Došao sam tamo, i Pevec mi kaže da je producent otišao na kat gdje su inače koncerti, ali toga dana ih nije bilo. Idem po mraku, otvorim vrata i tamo me dočeka buka, baloni, reflektori. Priredili su mi iznenađenje samo zato što sam jednom rekao da bih želio otići na koncert vlastitog benda kao gledatelj. Sjetio sam se kako sam kao budala slušao s nerazumijevanjem što mi govore o tom koncertu, i shvatio: da nisam bio budala u tjednu prije toga, iznenađenje bi propalo. Zato je dobro ponekad biti budala, završio je svoju priču Boštjan Narat.