Ante Nadomir Šutra svjedoči: “Hrvatsku je spasila ljubav”

Poezija svijet približava i objašnjava kroz osjećaje koje
proizvodi u nama. Svijet  pjesnika  pretočen u stihove i osjećaje bliži nam je i
bolje ga razumijemo nego kad o istome imamo spoznaju koja se temelji samo na faktografskih činjenicama koje su u potpunosti
lišene stanja svijesti.

Poezija je zrcalna slika duše onog koji je stvara, tako je i
poezija Ante Nadomira Šutre najvjerodostojnija 
slika o njemu samome. Šutra je čovjek tradicionalnih vrijednosti koje se
najkraće mogu opisati kroz izraze; obitelj, vjera, domovina. On  nije čovjek koji samo zagovara te vrijednosti,
on je čovjek koji duboko istinski živi te vrijednosti.  Čitajući njegovu poeziju i poznavajući njegov
kompletni opus poetskog stvaralaštva mogli bismo ga svrstati u pjesnika
domoljubne poezije. Ali to treba shvatiti uvjetno, jer bilo koja  kategorizacija u osnovi  je banalizacija,  a poezija je uvijek jedinstvena i neponovljiv
odraz pjesnika.

Kroz svoje pjesme Šutra govori o Domovinskom ratu. Kroz  svoje stihove vraća emociju toga trenutka.
Danas, u odmaklom vremenu, nije moguće Domovinski rat kao društveni fenomen
razumjeti izvan konteksta stanja svijesti toga trenutka. Teško je on objašnjiv
samo faktografskim činjenicama. Šutrina poezija je svjedočanstvo stanja duha
jednoga vremena. Iz Šutrinih stihova izvire, ljubav, vjera i nada toga trenutka.
U njegovim stihovima nema mržnje, prezira, osvete niti bilo koje destruktivne
emocije, i to je istina o Domovinskom ratu. Ljude koji su branili Hrvatsku vodila
je ljubav, vjera i ponos na vlastitu Domovinu, a ne destruktivni osjećaji.  Naša draga, voljena, jedina,  sada već punoljetna Domovina je dijete izraslo
u boli, ali  iz ljubavi.

Rađanje suvremene Hrvatske je čudo koje se ne može objasniti
golim povijesnim činjenicama. Početkom devedesetih godina, s jedne strane po
vatrenoj moći imamo četvrtu oružanu silu Europe, a s druge, goloruku Hrvatsku
samu, duboko, duboko  samu. Hrvatsku koja
nema oružja za obranu, koja nema ustrojenu vojsku i  kojoj je nametnut, od međunarodne zajednice,
embargo na uvoz oružja, što je razina milosrđa eutanazije. 

Za Šutru kao čovjeka duboke vjere taj Hrvatski put je
Golgota i Uskrsnuće. Šutra svjedoči: “Hrvatsku je spasila ljubav”. Šutra se ne
zadovoljava samo time, kao znanstvenik i pjesnik traži korijene tih emocija tih
stanja svijesti u hrvatskoj povijesti, hrvatskim kraljevima, Zrinskima,
Frankopanima.  Hrvatska je predziđe
kršćanstva, zid koji brani Europu, europsku kulturu. Šutra kroz svoju poeziju
povezuje tu tradicijsku kulturu opstojnosti, obrane, žrtvovanja i ljubavi prema
domovini  sa suvremenom Hrvatskom. 

Za Šutru domovina je dijete ratnika, dijete iz ljubavi, a svaki
roditelj svom djetetu želi najbolje, tako i ratnik svojoj domovini. Šutra malo
govori o suvremenom trenutku Hrvatske, u svega par stihova i po kojoj
pjesmi  pomalo sa sjetom i nekom tugom što
nam nije bolje nego što jest, ali ne gubi vjeru.

Šutru treba saslušati kada recitira svoje stihove jer to je
svjedočanstvo jednoga vremena izgovoreno iz dubine srca, iz dubine duše. Slušati
Šutru  je poseban doživljaj. To je odraz
emocija jednoga neponovljivog, čudesnog, nevjerojatnog trenutka. Šutrini
stihovi će približiti novim naraštajima koji dolaze i stasaju, čudo, bol i  ljubav rađanja hrvatske domovine.  Šutra je pjesnik, znanstvenik, ali i svjedok
jednoga teškog i ponosnog vremena i jednog stanja svijesti toga trenutka. Vjerujem
da će Šutra istrajati na putu svoje poezije.

Šutra, pomalo istrošen silnicom emocija za voljenu Domaju,
izjavio je kako više nema snage objavljivati svoja djela, ali on nije i ne
smije biti potrošen, jer nam još treba. Treba nam, ne toliko zbog nas, njegovih
suvremenika, koliko zbog nadolazećih generacija, koje će – iščitavajući njegovu
poeziju – moći spoznati (ne)vrijeme u kojemu je snažno pjevao o našim
svetinjama, našim tradicijskim vrijednostima i o jedinoj nam Domovini, za koju
su na njen oltar živote svoje prinosili, kao zavjetni dar Svemogućem za obilje
blagoslova. 

Prah smo i u prah ćemo se pretvoriti, ali čitajući i
slušajući Šutru, dobro znam da je to zvjezdani prah od kojega smo sazdani.