“Prvo je bilo jednom vikendom, a onda je uzelo maha… Krenulo je s lakim drogama, potom i nešto konkretnije…”

Polazak u srednju školu, negdje 15 godina. U društvu je krenulo s lakim drogama, meni je to izgledalo kao ništa posebno, zapravo jedna zabava. Razmišljao sam tada da i ja mogu zapaliti džoint, nasmijati se i sve je poslije dobro. Prvo je bilo jednom u vikendu, poslije je uzelo maha jer sam se jednostavno zavaravao da se kontroliram, da me to nije obuzelo, da je to sve tu i tamo. No, kasnije kada sam prešao na neke teže droge shvatio sam da sam to stavio na prvo mjesto. Nije me bilo briga o ljudima koji su oko mene, nije me zanimala obitelji i prijatelji jer ja sam im lagao i muljao kako bi došao do svog cilja – riječi su to dirljive, teške i bolne. Riječi Zorana Tomića (25) u kojima se isprepliće očajan krik brojnih mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i onih koji to nisu, ljudi u potrazi za radošću i pravim smislom života.

– Roditelji su u nekoliko ozbiljnijih situacija jasno vidjeli da imam problema s drogom, da ih lažem i manipuliram, da sam s krivim ljudima. U meni se vidio nemir, nakon dvadesetak minuta u kući trčao bi vani. Svi ljudi oko mene su mi direktno ili indirektno ukazivali da idem krivim putem. Opravdavao sam to svojom mladošću, a bio sam zapravo bez ciljeva, išao sam nekim svojim putem u kojem sam mislio da ću s njega skrenuti kad zaželim i da se neće biti teško vratiti u život bez droge. U tom sam razdoblju prestao trenirati nogomet, nisam imao nikakve ambicije ni što se posla i škole tiče, fakultet sam završio nakon 2,3 mjeseca, a sve poslove koje sam radio dobio sam otkaz. Nisam zapravo mogao biti odgovoran za sebe s takvim neurednim životom – govori Tomić, jedan od onih koji su nove, ljepše i sretnije stranice životne knjige pronašli u zajednici “Cenacolo” u Ugljanima kod Trilja.

Znate, postoje ona mjesta za koja se nadamo da se u njima možemo skriti i da nas mogu zaštititi od naših najvećih strahova. Krijemo se iza zaključanih vrata i nadamo se da nitko ne vidi nemir u našem srcu i našoj duši, da su naše brige koje nas tište dobro skrivene. Brige oko obitelji, posla, škole, novca, zdravlja…

I onda čovjek, s nemirom u svom srcu, sa strahom kao dominantnim osjećajem, zatvara vrata. I zaključava ih. Zaključava vrata i zatvara sam sebe. 

Skoro svatko od nas želi živjeti unutar zakonskih normi. Skoro svatko. Jer ako živiš unutar limita kojeg je odredio zakon, možeš koliko toliko, mirno spavati. Ne sanjaš Bilice, a ni bolničke respiratore, misliš da si se zaštitio od grijeha. Možeš “biti miran”. 

Tako su se osjećali i mladići koji su utočište pronašli u zajednici koju je u Italiji utemeljelila Majka Elvira, redovnica Elvire Petrozzi još 1983. godine. I tako, nekoliko godina kasnije, te 1992. godine u Ugljanima se počela stvarati ta oaza, pozicija popravka i produhovljenja.

Bez vode i struje, na ljutom dalmatinskom kršu, dugo je odjekivalo klesanje kamena za sve te objekte, a danas odjekuje tišina, molitva i rad. 

– Počeo sam glumiti u pubertetu ono što nisam, počeo sam stavljati maske. Tražio sam Joška koji ne postoji. U tom periodu života, nisam se znao nositi s tim pubertetskim promjenama, nisam znao kako pobijediti nesigurnosti i komplekse. Te stvari nisam nigdje naučio iako imam predivne roditelje, nisam naučio ni u školi, a onda je kasnije moje drogiranje, gubljenje u kocki samo ubrzalo proces udaljavanja od sebe, od obitelji, od Boga… – govori Joško Hrvatić (50), voditelj ovog muškog Bratstva Gospe od Zdravlja koji se i sam u okovima ovisnosti našao u mladosti, a u zajednicu stigao 1997. godine. I kad čovjek sluša teške sudbine, kao da svaka ima opciju kopiraj – zalijepi. Baš kao da svaka ima isti kalup.

– Na televiziji sam u tom studenom 1997. godine sreo majku Elviru u jednoj emisiji. I susret s tom ženom preko medija baš duboko me je taknuo u srce. Ta mi je žena probudila nadu da dobro postoji, da sunce sija. Vratila je u meni želju koju sam uvijek imao kao dječak i kao momak, želju da budem slobodan, da živim jedan život u slobodi, da ne budem lažan, da ne budem pokvaren, da činim dobre stvari u životu – iskreno govori da se drugima ne ponovi. 

Svu ljubav koju mu je moja obitelj pružila, govori, nažalost mu nije mogla pomoći u tim teškim trenucima.

– Tek sam kasnije shvatio koliko sam bio toksičan, toliko otrovan – tvrdi.

Da, svi mi, na ovaj ili na onaj način, nastojimo pobjeći od svojih problema. Ali sve što postižemo jest – kretanje u krugovima. Bijeg nam nikada ne uspijeva. Poput vrhunske policijske potjere baš tako i nas naši problemi lako pronađu i – zatvore. Zatvore nas u krug iz kojeg se lako ne izlazi.

U čemu smo mi ljudi jednaki? Samo u nevolji. Bol i tugu jednako osjećaju i bogati i siromašni, i mladi i stari, i poznati i anonimni. I kad gubimo vjeru i nadu onda gubimo sve.

– Počeo sam se gubiti pred kraj osnovne škole, na utakmicama sa starijim momcima i ekipom iz kvarta. Krenulo je s lakim drogama, kasnije smo kroz srednju školu prešli na nešto konkretnije. Te lake droge bile su dostupne bilo kada i bilo gdje. Doslovce na svakom uglu. I tako sam postajao sve agresivniji, stalno sam se gubio iz kuće – priča i Mihovil Rukavina (21) koji je u Ugljane stigao iz hrvatske metropole. A koliko je teško pričati o toj mračnoj životnoj epizodi…

– Jako mi je teško bilo govoriti o tome, jako teško. Ali, preko zajednice i razgovora s drugim momcima, mogućnosti govora drugima, bio je to jedan moj komadić nade da postoji promjena. Pomogla mi je to da se oslobodim. U zadnje vrijeme me silno raduje ako nekomu mogu pomoći svojom pričom, pričom o poteškoćama s kojima sam se borio – govori Mihovil.

Dan u zajednici kreće i prije 6 sati kada onaj zadužen za pripravak doručka budi ostatak ekipe. Nakon osobne higijene na redu je molitva u kapelici, doručak i rad – sve do ručka. Svatko ima svoje zadatke, kratka je marenda oko 10 sati, a u međuvremenu se obrađuje vrt, čiste sobe i kupaonica, izrađuje suvenire, brine o životinjama, kuha, grade se zidovi i obrađuje drvo. 

– Nakon ručka imamo malo slobodnog vremena, ne za ležanje i gledanje televizije, nego obično za komunikaciju u paru. Baš radimo na toj komunikaciji, na konstruktivnom razgovoru. Bitno je ponuditi pomoć, pitati za pomoć, pričati i razgovarati o stvarima u kojima danas živimo, a ne vraćati se u prošlost – prepričava Joško.

Dnevno se mole tri krunice, preko tjedna se vrijeme izdvoji i za nogomet ili gledanje kakvog filma. Ne propušta se ni kakav nogometni susret na televiziji.

– Moji preci su se utjecali Bogu i mene je Bog samo vratio na pravi put. Za ove današnje spoznaje dao bi život kao što sam prije 20 godina bio spreman dati život za neke loše stvari. Danas je moj svijet u svjetlu i idem do kraja jer, gledajte, kada netko ide u crno do kraja vuče sve za sobom – i mamu i tatu i nećake, a kada ide prema svjetlu isto ih vuče, samo u drugu stranu. Ova zajednica nije pomogla samo meni, pomogla je cijeloj mojoj obitelji – govori Joško Hrvatić.

Pomogla je i pomaže. Najviše kada je čovjek samouvjeren, kad misli da je bolji od drugih, da bolje zna, da može kontrolirati svoju svakodnevicu, a zapravo su daleko. Miljama daleko od mira.