Đani Stipaničev u razgovoru za DalmacijaNews: ”Najbolje se osjećam kada s prijateljima zapjevam u konobi”

Đani Stipaničev zasigurno je jedna od onih ličnosti koje je
vrlo teško predstaviti i najaviti s obzirom na njegovu svestranost i uzastopni
rad. No ono što i ptice na grani znaju je da je stalni član kazališta Komedija,
solist domaćih rock opera i mjuzikla, zabavni pjevač i član vokalnog sastava ”4
tenora”.

Stipaničev ima novi singl ”Zašto da ne uzmem nju”, hit iz
1970. godine koji je Ivica Lučić napisao za legendarnog Dragana Antića, a
koji je ujedno i najava novog studijskog albuma. O novim i aktualnim projektima
porazgovarali smo s poznatim glazbenikom kojeg smo uhvatili u rodnom Tribunju.

Zašto ste se odlučili da upravo ova pjesma, koju
potpisuje Ivica Lučić davne 1970. godine, uđe na listu opjevanih pjesama na Vaš
način?

– Moram priznati da sam se kao dugogodišnji
pratitelj i navijač Hajduka pitao tko u originalu pjeva tu pjesmu čiji su
refren pjevali i pjevaju torcidaši još od doba ‘zlatne generacije’ na Plinari.
Misleći kako je Mišo pjeva, ispravio me prijatelj i suradnik na prošla dva
albuma, Drago Matijaca, i otkrio mi originalnog izvođača Dragana Antića koji je
sebi i autoru, Ivici Lučiću s Hvara, priskrbio veliku pobjedu u Sarajevu 1971.
na ”Vašem šlageru sezone”. Meni je palo na pamet da bi ju trebalo obogatiti s
još jednom strofom za što sam odabrao velikog tekstopisca i dalmatinskog
pjesnika Branka Slivara kojemu je to bila draga zadaća jer je upravo on jedan
od tih ‘drukera’ Hajduka koji su refren ove pjesme inaugurirali na stadion
pored Plinare!

Sudeći po spotu, ni vizualni dio priče ne prepuštate
slučaju. Ninska kulisa prepoznata je na prvi pogled, ali opet u dovoljnoj mjeri
da pjesmu ne stavi u drugi plan. Koliko osobno sudjelujete u scenariju svojih
spotova, a koliko ste na ovom spotu utjecali na rad iskusnog Tomislava
Dugandžića?

–  Obično to uopće ne radim već prepuštam ljudima
koji to rade svakodnevno da odrede lokacije, priču i sadržaj. Kod ”Odiseje”
sam sugerirao nekoliko stvarčica, a jedna od njih je i lokacija ‘Republike
Bono’, znamenitog i mog omiljenog lokala u šibenskoj ‘Masnoj’ ulici čija je
himna upravo pjesma Odiseja! Za recentnu obradu pjesme ”Zašto da ne uzmem nju”,
talentirani i vrsni autor video spota Dugandžić, je odabrao Nin koji nas je
darovao  svojom drvenom šetnicom i osekom
pa smo mogli koristiti nekoliko stotina kvadrata pješčanog spruda koji je za
plime pod morem. Također, što reći o šarmantnoj povijesnoj crkvici sv. Nikole.
Smatram da je Tome napravio vrlo dobar posao!

Spomenuli ste pjesmom ”Odiseja”, šansonijera Lea
Martina, s kojom ste prošlo ljeto najavili novi studijski album koji će
sadržavati deset pjesama, a na kojem će se naći obrade velikih hitova iz 60-ih
i 70-ih godina. Čime ste se vodili prilikom odabira pjesama?

– Ovog puta to je bila opsežna akcija. Praktički
smo osnovali ‘stožer’ za odabir konačnog popisa skladbi za novi album (smijeh).
Prigodom zadnjeg sastanka (u Marendi) ‘stožera’ se  čak i glasovalo za preostale dvije pozicije
(do deset) na albumu. Također sam imao značajan niz vanjskih ‘savjetnika’ koji
su također pridonijeli kristaliziranju konačne verzije albuma. No bez šale mogu
reći da su moji prijatelji selektirali  i
sugerirali 80% pjesama.

Veliki izazov novog albuma zasigurno vidi i Goran Kovačić
koji će evergreenima dati nove aranžmane. Zašto ste odabrali upravo Kovačića da
bude kormilar ovog glazbenog putovanja?

– Razgovaravši s ljudima iz Croatije Records smo
došli do zajedničkog zaključka da za ovaj projekt o ‘starim’ stvarima treba
uzeti mlađeg aranžera i producenta neopterećenog prošlošću te smo tako ponudili
Goranu ovu priču. Uostalom on je navikao raditi s ‘grlatim’ vokalima. Njegov
originalni pristup se ogleda i u aranžmanu za ”Zašto da ne uzmem nju” koju je
iz klasičnog valcera preoblikovao u ”epic grand turbo” ritam!

Kad je predviđen njegov izlazak?

– Upravo se zgotovljavaju miksevi te bismo početak
šestog mjeseca mogli označiti kao vrijeme za izlazak albuma.

Nadamo se da će sve ići po planu. Razmišljate li o novom
autorskom albumu? Prošlo je već pet godina od zadnjeg.

– Mislim da je deset godina od ‘Dalmacije od
kamena’, a posljednji autorski album ‘Bajke’ je objavljen u listopadu 2017.,
što je pet godina, no singlovi s tog albuma su se počeli emitirati čini mi se
već 2015. godine. Nadam se da će se u perspektivi dogoditi i nešto na tom
planu, ali za sada me potpuno zaokuplja priča s ovih vjerujte deset prekrasnih,
poluzaboravljenih pjesama.

Čini li Vam se da nedostaje pravih autora novih
dalmatinskih pjesama?

–  Danas se teško događaju ”Vilo moja”, ”Da te
mogu pismom zvati”, ”Ne diraj moju ljubav”… i ne bi bilo ni fora da se
stvaraju svake godine takvi mega hitovi. I dalje se snima jako puno i ulaže u
produkcije i video spotove, no mislim da imamo problem s radio postajama koje
imaju svoje ‘formate’ iz kojih teško izlaze, te svi mi koji radimo novu glazbu
imamo problem s prezentacijom iste i kako doći do svoje ili bilo koje publike.

Često ste znali citirati izjave legendarnog autora Arsena
Dedića koji Vam je ostao dužan pjesmu, nadam se da ste mu oprostili prerani
odlazak.

– U Arsenovo doba je bilo svrsishodno baviti se
glazbom. Danas je to velika lutrija kako se probiti do auditorija i nametnuti
svoj stil, kvalitetu ili pravac. Kako mi Arsen nije stigao ponuditi pjesmu, ja
onda i dalje moram ‘vikati’ da ga citiram!

Uz stalni angažman u kazalištu Komedija, koje
za Vas predstavlja ostvarenje svih glazbeno-scenskih želja, već sedmu godinu
ste član vrlo uspješnog sastava ”4 tenora”. Rasprodali ste Cibonu, Lisinski i
Cankarjev dom što potvrđuje da vas publika voli. Koliko često imate nastupe i
je li ih teško uskladiti s mnogobrojnim obvezama koje uključuju i vlastitu
karijeru, gostovanja, predstave, snimanja, projekte?

– To je naravno slatka briga no tako umjetnici,
performeri najbolje funkcioniraju. Uvijek bolje posložim raspored dnevnih
poslova kada ima više toga za obaviti. Jedna od tih slatkih briga zadnjih sedam
ljeta jesu moji dragi Tenori s kojima gdje god da dođemo kirurški precizno
dolazimo do srčanih ovojnica naše publike! To je jednostavno formatirano za
publiku. Red pjesme, red šale, pa komunikacije sa publikom i to je to. Nakon
dvije godine muka u eteru i na pozornici polako i sigurno se popunjavaju
termini za koncerte, kako s ”4 tenora”, tako i moji solistički o čemu ću vas
pravodobno izvijestiti.

Uza sve navedeno do sada, naziva Vas se ”zvijezdom
domaćih rock opera i mjuzikala”, ”dalmatinski tenor-bariton”, ”zabavni pjevač”, ”sudionik TV showova”, ”umjetnik”
…u kojoj ulozi se najbolje osjećate?

– U konobi s prijateljima kada se uz pomno birane
‘bokune’ bilo morske ili ‘blejeće’ zajednice zapjevaju neke od zaboravljenih
pjesama, a koje su nama recimo to tako ex klapašima uvijek u srcu. Zvijezda
osobno nisam niti ću ikada biti pogotovo s aspekta onog što ljudi podrazumijevaju
da zvijezda jest. Općenito smo mi premala zemlja za te kvalifikacije! A ove
‘titule’ što ste ih lijepo pobrojali su samo za popunjavanje papira, a sve
ostalo treba uvijek i iznova dokazivati i potvrditi na pozornicama bilo teatra
ili glazbenim „stage-ovima“.

Prisustvovala sam humanitarnom
koncertu u splitskom HNK na kojem ste oživjeli sjećanja na jednu od najvećih
legendi hrvatske glazbe, Vicu Vukova. Iako je glazbeni repertoar bio ispunjen
emocijama, Vi ste na vrlo duhovit način ispričali Vicin život kroz pjesmu. Kako
gledate na taj projekt i koliko Vam on znači u karijeri?

– Bio je to ‘believe or not’ moj prvi samostalni
koncert u gradu Splitu! Zvuči nevjerojatno no neke te stvari u životu
zaobilaze, a da za to ne postoji nikakva loša podloga. Ja sam se odmah
organizatoru (Juroslavu Buljubašiću) ponudio i za dogodine jer mi se svidjelo u
teatru kao i u ‘Talogu’ pa makar dogodine bude tema Josipa Lisac! A što da
kažem o Vicinom glasu, pjesmama, pobjedama na svim festivalima u tadašnjoj zemlji
i velikim priznanjima u inozemstvu? Takvoj karijeri naprasno prekinutoj u 72.
godine te revitaliziranoj krajem osamdesetih se možemo samo nakloniti i diviti.
Uvijek uživam pjevati Vicin repertoar i on je stalni ‘postav’ mojih solističkih
koncerata te najbliža usporedna točka ako govorimo o domaćoj sceni.

Ipak kažete da Vam
je operna karijera neostvaren životna želja. Kako bi se ona mogla ostvariti?

– Pa sada mislim već jako teško. Ostaje mi žal
zbog mog prvog i jedinog profesora pjevanja pok. Stojana Stojanova Gančeva koji
je to jako želio za mene, no uvijek kada bismo došli blizu ulaska u operni
svijet mene bi ‘snašli’ neki projekti koji su oduzeli dragocjeno vrijeme te se
ta priča izjalovila nekoliko puta. No on je bio sretan i s mojom tadašnjom glazbenom
pričom i Komedijom i mislim da mi nije puno zamjerio za tu neoživotvorenu
priču. Na koncu kroz Komedijin repertoar sam nastupao u pregršt operetnih
naslova tako da je i tu dio odgovora.

Malo ljudi zna da ste diplomirani biolog, imate li radnog
staža u struci?

– Ne. Nemam ni sata. Ali lijepo se prisjetiti
studentskih dana na PMF-u u Zagrebu koji su u mom slučaju bili socio-pedagoška
priprema za moju glazbenu i kazališnu karijeru.

Ponosni ste otac dviju kćeri, Lare i Karle, koje su
također krenule glazbenim putem. Razmišljaju li one o profesionalnom putu ili
je to još uvijek izvanškolska obveza i kako gledate na to?

–  Starija kći Karla je dogurala do kraja srednje glazbene u Samoboru, a mlađa odustala
nakon osnovne škole. Nisam od onih roditelja koji forsiraju svoju djecu u
određene aktivnosti samo zato što su eto nečija djeca pa im je talent
predodređen. Dogovorno smo uvijek sve rješavali te težište prebacili na
vlastiti stav i razmišljanje. Podršku će i tako od nas roditelja imati
doživotno.